Navršila se jos jedna godišnjica izbijanja Husinske bune a ovaj dan u Federaciji Bosne i Hercegovine obilježava se kao Dan rudara.
To je bio oružani otpor rudara rudnika Kreke protiv nasilja organa državne vlasti tijekom generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine, od 21. do 28. decembra 1920. godine, nazvan po rudarskom selu Husinu kod Tuzle.
Područje koje je zahvatila buna bilo je područje Husina, Lipnice i Morančana. Premda je štrajk izbio zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji je ona sama potpisala, proglašen je subverzijom. Optuženi rudari branili su se da su se jedino borili za radnička prava te da nije bilo nikakvog elementa ustanka protiv države. U generalnom štrajku učestvovaloje oko 7.000 radnika, a vodila ga je Komunistička partija preko Saveza rudara, na čelu s Mitrom Trifunovićem Učom.
Dana 21. jula 1920. godine zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske Vlade i Saveza rudarskih radnika. Njime je bilo predviđeno da svaka od ugovornih strana može tražiti reviziju. Socijalne prilike u kojima su rudari radili bile su iznimno teške te su ih natjerale u štrajk. Poštujući pravila, rudarska strana najavila je štrajk. I zaista, prema prethodnoj najavi, dana 20. 12. 1920. godine rudari rudnika Kreka u Tuzli, obustavili su svoj rad. Glavni akteri štrajka bila je skupina od 19 rudara kojima se poslije sudilo. Rudarski štrajk nije odgovarao ni vrhovnim ni lokalnim vlastima.
Istog dana izdana je rudarima Kreke naredba koja je kršila zakonske norme. Od rudara se u naredbi zahtijevao prijekid štrajka u roku od tri dana, dok je zakonski rok za štrajk bio 8 dana. Svima koji ne postupe po ovoj naredbi zaprijetilo se da će ih se smatrati otpuštenim i da će izgubiti pravo na državne stanove.
Tim su se državnim stanovima služili rudari iz Slovenije koji su radili u rudniku Kreka. Vlasti su radi osvete dio rudara i njihovih porodica izbacile iz državnih nastamba, tzv. kolona.
Već sljedećeg dana u Husino i Lipnicu poslani su naoružani žandari radi odvođenja stranih radnika na stanicu u Kreku odakle su ih namjeravali deportirati u zavičajna mjesta. Rudarska solidarnost razjarila je vlasti. Poslali su jake žandarmerijske ophodnje, provaljivali u kuće, unosili strah među narod. Sve su husinske gostime htjeli protjerati i popisati imena domaćina koji su primili goste. Potom su napali dvije rudarske žene koje su bile Slovenke. To je bio drski čin koji je prelio čašu strpljenja. Rudari više nisu ništa dvojili ni čekali nego su zaposjeli brda i dali se u borbu protiv žandara. Tad je došlo do oružanog sukoba između štrajkača i žandara, pri čemu je žandar Đorđe Reljić ranjen u predijelu trbuha i istog dana podlegao ranama. Nakon ovog dovedeno je vojno pojačanje i opkoljena su sela u kojima su štrajkači pružali otpor.
Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i civilnoj gardi, koje su pokušale protjerati strance, a domaće rudare prisiliti na posao, u krvi je ugušen nakon sedam dana 28. prosinca 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno više desetaka rudara i seljaka.
Svi učesnici štrajka su uhaošeni i privedeni na saslušanje. U optužbi ih se teretilo da su na Husinu i u Lipnici učestvovali naoružanoj gomili uz namjeru “da silom i oružjem onemoguće redarstvenoj straži i žandarmeriji izvršavanje zadatka”, da su štrajkbrehera Božu Marića zvanog Brkica držali za taoca, a Juri Keroševiću na teretu su stavili ubojstvo žandara.
Po naredbi vladajućeg režima protiv pobunjenih rudara i njihovih porodica izvršene su surove represije i zvjerstva: pljačke, silovanja, prebijanja, masovna hapšenja i druga nasilja. Od posljedica terora i mučenja poginulo je i umrlo ukupno 32 rudara. Imena umrlih rudara nalaze se na spomen ploči u Partizanskom spomen groblju u Husinu.
Glavni akteri štrajka bili su Jure Kerošević (Guja), Osman Đulović (Topčo), Mujo Đulović (Mujko), Karlo Železnik (koji je rukovodio štrajkom), Ivan Brcun, Franjo Marić, Marko Fidler, Božo Mrkić, Simo Topalović, Mijo Tomić.
Uhapšeno je oko 400 osoba koje su se solidarizirale sa štrajkačima. Rudari su bili mučeni i zlostavljani tijekom saslušanja i istrage.Surovi obračun policije i žandarmerije s rudarima u Bosni i Hercegovini izazvao je opći revolt i prosvjedne akcije radnika diljem zemlje. Zbog surovosti kojom je ugašena buna, diljem zemlje izbile su pobune.
Televizija Sarajevo snimila je TV dramu „Husinska buna“ 1980. godine.
Suđenje
Trinaest mjeseci kasnije husinska buna dobila je epilog u velikom sudskom procesu vođenom u Tuzli . Optužnica je teretila 350 rudara i članova njihovih porodica, a suđeno je 20-orici učesnika . Juro Kerošević, optužen za ubojstvo žandara Đorđa Reljića osuđen je na smrt vješanjem a 10 rudara na vremenske kazne od jednog do 15 mjeseci.
Protiv tog suđenja i za spašavanje Keroševića vođena je u zemlji i inozemstvu velika akcija solidarnosti, desetine molbi za pomilovanje iz Hrvatske i BiH uključujući i akademsku mladež zagrebačkog sveučilišta i 416 rudarskih radnika, pa su vlasti bile prisiljene zamijeniti mu kaznu smrti za 20 godina robije.
U sindikalnoj kampanji za oslobađanje hapšenja rudara nakon štrajka i bune angažirao se Đuro Đaković, pisanjem se uključio Miroslav Krleža i drugi autori, brojni časopisi i radnička internacionala. Kraljevom odlukom Juro Kerošević pomilovan je na Okružnom sudu u Tuzli 4. prosinca 1922. godine. Odluka o pomilovanju od smrtne kazne izazvala je opće oduševljenje u Tuzli. Keroševiću je smrtna kazna zamijenjna s 20 godina teške robije. Izdržao je punih 17,5 godina u kaznionici u Zenici.Pušten je 1937. godine i ponovo se zaposlio u rudniku.
Juro Kerošević je 1943. otišao u partizane. Sve do kraja rata bio je pri ZAVNOBIH-u. U penziju je otišao 1951. godine. Drugovi rudari su mu u Kreki sagradili novu kuću. Bavio se djeljanjem u drvu te je napravio više drvoreza na temu rudarskog štrajka u Kreki i Husinske bune, od čega je jednu darovao Titu.
Novidani.com