Pjesme koje slave i veličaju ratne zločine na ovim prostorima nisu rijetke i puno više govore o suštini nacionalizma koji ih ispariše nego sve otrcane floskule kako „svoje volimo, tuđe poštujemo“
„Ko na Božić u Kravicu dođe Naser Orić nije Karoađorđe“, pjevao je sa svojim bendom finalista “Zvezda Granda” Sadik Hasanović, slaveći zločin nad Srbima u Kravici, zbog čega su mu nedavno zabranili ulazak u Srbiju. U toj istoj Srbiji policajci su nedavno slavili pjevajući, „Srebrenice tako si mi mila, dabogda se tri put ponovila“ i još niz stihova koji do tančina opjevavaju silovanje i zločine nad Bošnjacima u Srebrenici.
Snimke na kojima se pjevaju ove pjesme gledamo godinama a trans u koji se pada na sporne stihove djeluje mnogo uvjerljivije nego bilo kakvo formalno izvinjenje ili uvjeravanja da se ima puno prijatelja druge nacionalnosti.
San o destruktivnoj orgiji
Nacionalizmi koji se međusobno isključuju zapravo se uzajamno najbolje dopunjuju a mržnja i šovinizam čak i kad se ne ispoljava otvoreno djeluju kao stvar koja se do te mjere podrazumijeva da je niko i ne propituje.
Čast izuzetcima, ali na našem „tržištu“ nacionalizma bez mržnje ima onoliko koliko i piva bez alkohola, kafe bez kofeina, cigara bez nikotina, koka kole bez šećera, kobasice bez masti i drugih proizvoda bez svoje prave suštine.
U davno napisanom tekstu „Stihovi radosne slobode sadizma“ slovenački filozof Slavoj Žižek pokušao da objasni odakle potiče ovaj “san o destruktivnoj orgiji”.
Paradoksalno je da današnje prividno hedonističko i permisivno postmoderno društvo preplavljuju pravila i zakoni koji navodno služe tome da nam bude bolje (restrikcije pušenja i jela, pravila protiv seksualnog napastovanja…) tako da nas referenca na neku strastvenu dubinsku etničku identifikaciju nipošto dodatno ne obuzdava, nego, naprotiv, djeluje kao poziv na oslobađanje – “Smiješ!” – smiješ povrijediti čvrsta pravila mirnog suživota u liberalnom tolerantnom društvu, smiješ jesti i piti što god želiš, smiješ se odavati patrijarhalnim običajima koje politička korektnost zabranjuje, smiješ čak i mrziti, ratovati, ubijati i silovati…
Ako u potpunosti ne shvatimo taj izopačeni pseudooslobađajući učinak današnjeg nacionalizma, nećemo nikad uspjeti shvatiti njegovu temeljnu dinamiku, napisao je Žižek.
Ideologija kiča i banalnosti
Pisac Danilo Kiš još davno je nacionalizam definisao kao ideologiju kiča i banalnosti, kao kolektivnu i pojedinačnu paranoju.
Nacionalizam je, pre svega, paranoja.Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma ( u medicini, nekoga vrlo izraženoga simptoma, koji isto tako naglo i nestaje).
Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše «iz naroda i za narod», koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca, zapisao je Danilo Kiš.
Zbog toga cijela ideologija okupljanja oko nacionalnih interesa koliko god pokušava evoluirati jedan “nacionalizam sa ljudskim licem” neprestano se vraća na isto, u začarani krug mržnje i autodestrukcije. Razlog je taj što ono suštinsko što jer pokreće zapravo je paranoja – kolektivna i pojedinačna paranoja.