Mirovni sporazum u Nagorno-Karabahu izazvao je oprečne reakcije iz Azerbejdžana i Armenije. Koliko možemo govoriti o konačnom miru i kakva je uloga velikih sila na tom području, za Klix.ba je komentirao Jahja Muhasilović, profesor i geopolitički analitičar.Do sada smo mogli svjedočiti desetinama potpisanih sporazuma između Azerbejdžana i Armenije kada je u pitanju regija Nagorno-Karabah. Nekoliko dana nakon potpisanih sporazuma sukobi su se nastavljali, a zvaničnici su okrivljavali jedni druge za kršenje primirja.
Ovaj put, ukoliko se analizira sve što je potpisano, novi mirovni sporazum čini se kao najozbiljniji, a raspoređivanje ruskih snaga dovoljno govori o svemu.
“Mislim da je ovaj sporazum najozbiljniji. Bilo je pokušaja primirja i ranije, međutim, ovaj put se sve čini ozbiljnijim s obzirom na to da su i ruske trupe poslane u taj region. Samo njihovo pozicioniranje u toj regiji govori dosta o tome”, rekao je na početku razgovora za Klix.ba Muhasilović.
Odnos Turske i Rusije, kada se govori o Nagorno-Karabahu, u posljednje vrijeme bio je čudan. Rusija je prešutno prepustila ulogu “vođe” Turskoj te je jasno istakla da će se umiješati jedino u slučaju ako se sukob prenese na armensku teritoriju. Iako mnogi misle da je u ovom odnosu snaga Rusija izgubila utjecaj na Kavkazu, Muhasilović smatra kako slabljenje ruskog utjecaja nije opcija.
“Slabljenje ruskog utjecaja kratkoročno nije opcija. Ne treba zaboraviti činjenicu da su Rusi već duži niz godina sugerirali Armeniji da prepusti jedan dio te regije Azerbejdžanu kako bi taj sukob de fakto prestao. Međutim, na jednom od sastanaka Armenci su takvu opciju žustro odbili i od tada su faktički prepušteni sami sebi”, nastavlja Muhasilović za Klix.ba.
Odnos Vladimira Putina i armenskog premijera Nikola Pashinyana već odavno nije idealan, a sve je to utjecalo i na “hladniji” odnos Rusije prema Armeniji.
“Veoma je bitan odnos Putina i Pashinyana. Armenijom su dugo vladali ljudi koji su bili odani Kremlju. S druge strane, Pashinyan je osnovao nevladinu organizaciju koja je prerasla u političku stranku te od samog početka nije bio u najboljim odnosima s Rusijom”, ističe Muhasilović.
Rusija poslala poruku
Ruski zvaničnici su već ranije izjavili kako neće vojno intervenirati u regiji Nagorno-Karabah osim ako taj sukob direktno pređe na teritoriju Armenije. Armenski predsjednik molio je Putina da pošalje vojsku u ovu regiju, međutim Putin je to izričito odbio. Posljednjim mirovnim sporazumom upravo su ruske snage stacionirane na liniji razgraničenja, a mnogi to definiraju upravo kao poruku Rusije svim bivšim sovjetskim državama.
“To nije poruka samo Armeniji, već svim bivšim sovjetskim republikama koje Rusija smatra svojim interesom. Ukoliko na bilo koji način budu sarađivali sa zapadom, snaći će ih ista sudbina kao i Armeniju te će biti prepušteni sami sebi”, konstatuje Muhasilović.
Potencijal za sukob postoji, ali je znatno manji
Regija Nagorno-Karabah izučavana je na mnogim univerzitetima kao tipičan primjer “zaleđenog sukoba”. Kako ističe Muhasilović, mjesta za sukob nakon ovog sporazuma sve je manje.
“Taj sukob uvijek ima potencijal da eskalira, međutim sve je manja vjerovatnoća za to. Na južnoj strani ove regije pretežno žive Azeri, tako da će ova podjela zadovoljiti i neke etničke principe”, kaže Muhasilović za Klix.ba.
Mirovnim sporazumom Azerbejdžanu su prepuštene regije Lachin, Agdham i Kelbajar te je armenskoj strani ostavljen samo koridor dužine 5 kilometara kojim će se povezati s Armenijom. Takav raspored vrlo lako može dovesti do stvaranja novih enklava.
Muhasilović ističe kako je taj prostor pun enklava zahvaljujući prije svega Sovjetskom savezu koji je crtanjem granica na tom području osigurao svoju stalnu prisutnost.
Brojni faktori utjecali na slabljenje Armenije
Sukob u Nagorno-Karabahu započeo je krajem osamdesetih godina, a 1994. godine Armenija je proglasila pobjedu u ovom području. Od tada, uz manje ili više odstupanja, situacija u regiji ostala je nepromijenjena. Dvadeset šest godina poslije Azerbejdžan je u potpunosti preokrenuo situaciju u svoju korist i vratio veliki dio teritorije. Razloga za ovakvu promjenu u odnosu snaga ima mnogo ističe Muhasilović.
“Demografija je bitan faktor. Raspadom Sovjetskog saveza Armenija je imala 4 miliona stanovnika, dok je Azerbejdžan imao sedam. Danas, Armenija ima 3 miliona, dok Azerbejdžan ima 10, tako da se ta razlika u stanovništvu povećala. Azerbejdžan je ekonomski mnogo jača država, što znači da imaju i veće vojne potencijale u odnosu na Armeniju. Za razliku od Armenije koja je oružje nabavljala od Rusije, Azerbejdžan je uložio mnogo više novca u nabavku moderne opreme iz Turske, Izraela i drugih zapadnih država”, tvrdi profesor.
Ipak, izostanak ruske podrške Armeniji najveća je prednost Azerbejdžana.
“Početkom devedesetih Armenija je imala otvorenu podršku Rusije u sukobu. Sada, zbog narušenih odnosa predsjednika Armenije i Putina, podrška je izostala i bili su prepušteni sami sebi”, zaključio je u razgovoru za Klix.ba Jahja Muhasilović.
Klix.ba