Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, komičar, muzičar, kompozitor i glumac bio je gost emisije Iza naslova u izdanju O Kanala.
U fokusu javnosti je prilog HRT-a u kojem novinar donosi vijest kako je fascinantno to što učenica dobro razumije i govori Hrvatski jezik iako joj je srpski maternji, i da još ide na takmičenja iz hrvatskog. Cijela ta scena podsjetila je na čuveni skeč Top liste nadrealista, a jedan od glavnih aktera Top liste nadrealista nam je rekao da li se uistinu razumijemo.
Nakon pregledanog skeča iz Nadrealista, Karajlić je rekao da to nisu napravili namjerno i da znaju da lingvistički gledano, takvo nešto uopšte ne postoji. Zatim se osvrnuo na prilog HRT-a i prokomentarisao reakcije na društvenim mrežama.
-Taj prilog HRT-a koji je na početku mene nasmijao, je pravljen ciljano da bi se odjelotvorio vlastiti identitet, odnosno da bi se čak davanjem nagrade nekome ko je kao bajagi došao sa nekog drugog jezičkog područja uspostavio identitet vlastitog jezika. To je sa političke tačke vrlo plodonosno, a sa tačke zdravog razuma i jezika pogibeno. Jer ja uvijek pitam šta se onda dešava sa onima koji govore hrvatski jezik a tvrde da nisu Hrvati, kao što je Branimir Štulić Džoni koji je najljepše stihove napisao na jeziku kojeg danas zovu hrvatski, a on tvrdi da je Srbin. Da li on ne zna vlastiti jezik ili taj jezik nije samo hrvatski? Uplovljavamo sad u neke političke vode i vode koje su iznad mog domašaja. Ja od toga pravim zaj..anciju. Ja sam prije 30 i kusur godina kada je sniman taj skeč pokušao to da napravim. Ali izgleda da me je stvarnost 30 godina kasnije nadmašila, kaže Karajlić.
Nele kaže, njegov odgovor na pitanje kojim jezikom govori je srpskohrvatski.
– To mi je prva lopta koju imam u sebi. Ne zbog toga što ja imam neki jasan odnos prema tome nego što imam takav osjećaj. Ja još uvijek i poslije svega što se dogodilo gajim iluziju da moje duhovno biće pripada svim tim narodima koji žive na tom tlu jer sam ipak 30 godina proveo u takvom vaspitanju. I danas mislim da su Krleža, Meša, Crnjanski i Sidran boemi kulturne baštine. Ne mogu dozvoliti da mi se neko od njih odvoji. Ako bih krenuo u detaljniju historijsku analizu jezika, onda bih rekao da govorim srpski, al to podrazumijeva polemiku sa onima koji se s time ne slažu, ali oni ne upotrebljavju argumente nego osjećanja. Onda je diskusija besmislena. U Hrvatskoj se titluju filmovi iz Srbije, ali i prevode naslovi, pa su Rane postale Ozljede, a Kad porastem biću Kengur – Kad narastem bit ću klokan.
To će ići će do onog momenta dok nacija ne bude okoštana, a svi oni koji imaju emotivni sadržalac ne postanu imuni od te političke propagande. Da li se nešto zove srpski ili hrvatski.
Najbolji primjer je Austrija koja ima jak identitet iako se njihov jezik ne zove austrijski nego njemački. Kad iznjedrite Mozarta možete govoriti kineski. Ne mora značiti da ćemo morati čekati Mozarta ali u svakom slučaju moramo sačekati neko vrijeme da bi ta korespondencija postala normalnija. Mi smo i postavljeni na taj temelj prije nekoliko stotina godina da jako dobro znamo šta se dešava u komšiluku.