Nivo poslednjeg urbanog monaha – Velimir Velja Pavlović

Gledajući po fejsbuku, prije skoro tri  godine, slučajno na njemu sam naletio na fotografiju novinara Velje Pavlovića, gdje se saopštava vijest o njegovoj smrti. Prvo me uhvati nevjerica, pa tuga. Je li moguće, Velja?

A, sjećam se prije više od desetak godina kada sam ga prvi put vidio na televiziji Studio B, emisija Duhovnici. Moram priznati, pošto nijesam znao o kome se radi, da sam odmah po nekom stečenom instiktu znao da je riječ o urbanom tipu, rokeru.

Piše: Miloš Lalatović

Slično je i vladika Jovan Ćulibrk govorio o prvom periodu svog monaštva, kad su mu  govorili o novom bendu Nirvana. On nije tada više intezivno pratio rok muziku kao prije kad je bio rok kritičar u ”Džuboksu”.

Jedne noći dok je u Cetinjskom manastiru obavljao administrativni posao, slušajući radio pojavio se Nirvanin hit ”Smells  like teen spirit”. Odmah je znao da se radi o tom novom bendu. Tako sam i ja osjetio harizmu Velje Pavlovića, bez da ništa nijesam znao o njemu.

Ovaj čovjek me od kad sam počeo da se upoznajem sa njegovim emisijama , a tu su pored ”Duhovnici”, bile i kultna urbana emisija ”Nivo 23”, kao i ”Nezaštićen svedok” oduševljavljao.

Fascinantno je bila ta Veljina veličina da razgovara od krajnje urbanih muzičara, književnika, umjetnika do monaha u raznim manastirima. Spajanje ta dva svijeta, za koji su neki tvrdili da su nespojivi, a slili su se savršeno jedno sa drugim.

Umjesto nacionalističkog Pravoslavlja, Velja i tipovi poput njega, a hvala Bogu ima ih jos dosta, nudili su bogotražiteljsko Pravoslavlje, koje traže duhovno izgladnjela omladina i stariji, nagutani rokenrolom, Ničeom, dalekoistočnim učenjima, nju ejdžom.

Ovakav pristup vjeri potrebniji nego ikad

Ova kombinacija je bila poput melema na rani takvim ljudima. Vjerovatno su mnogi i prišli zahvaljujući tome Crkvi, ne zato da bi ,,srbovali”, nego u istinskoj potrazi za Hristom. Ovakvu potragu je ustanovio još davno jedan biser pravoslavlja u Americi, preobraćeni Amerikanac Serafim Rouz, duhovno čado Svetog Jovana Šangajskog.

Velja je posjetio manastir, koji je otac Serafim ustanovio u Platini, Kalifornija, napravivši sjajnu emisiju sa preobraćenim Amerikancima, monasima. I sam  otac Serafim bio je u sličnoj metafizičkoj potrazi za Hristom, prošavši trnovit put kroz subkulturu bitnika, dalekoistočnih religija, nihilizma.

Ovakav pristup vjeri je danas potrebniji nego ikad mladima, koji ne maštaju o velikim zemaljskim teritorijama svoje države, nego o duhovnoj i kulturnoj širini.

Velja je bio pravi duhovni i kulturni učitelj u tom smislu. Stotine i stotine emisija sa najeminitentijim ljudima iz kulture i duhovnosti je napravio. Kad god neka knjiga se pojavi ili koncert organizuje, tu je bio on da nas obavijesti o tome, kao i o ličnosti autora i izvođača.

Njegove emisije sa monasima i duhovnicima, ostaće kao trajni duhovni putokaz generacijama svih uzrasta. Monaštvo je predstavio u jednom od svojih, koliko je mirjaninu moguće, najboljih varijanti. Često su ga ljudi, govorio je, pitali, da li i on planira da se zamonaši, na šta bi im odgovarao da je on vrsta urbanog monaha.

Sa Veljom je pored Vladete Jerotića otišao jedan od najtiših i najtolerantnijih ljudi iz naše Crkve, a čiji se glas čuo daleko.

Dragi Veljo, Carstvo ti Nebesko…