Nijedan događaj u ljudskoj istoriji nije bio predmet takvog iskrivljavanja, neistina, izmišljotina i najgorih laži kao što je to ruska revolucija. Ovdje objavljujemo listu Aleksa Granta o 10 najgorih laži o boljševicima i oktobru…
Svjedoci načina na koji su se britanski mediji ponašali prema Džeremiju Korbinu osjete odvratan ukus establišmenta. Ugo Čavez i venecuelanska revolucija takođe su primili takvu posebnu pažnju u posljednjem periodu. Ali ništa nije vrijedno mržnje vladajuće klase kao što je boljševička revolucija iz 1917, jer su samo tu robovi kompletno zbacili stari poredak i krenuli sa gradnjom novog društva bez potrebe za gospodarima i gazdama.
Razlog za takvu mržnju prema boljševicima je jednostavno za shvatiti. Ovaj događaj, više nego bilo koji drugi, pokazuje da postoji drugi način vođenja društva. Da radnici, mladi, siromašni i potlačeni, ne moraju da podnose diktaturu “ljudi u odijelima” koji profitiraju od njihove patnje. Bezbroj sati, milijarde dolara, funti i evra, potrošeno je da bi se ljudi ubijedili da ništa dobro nije došlo od ruske revolucije i da ne postoji ništa što bi mogli primijeniti na našu današnju borbu. Cjelokupna vojska takozvanih stručnjaka mobilisana je za ovaj poseban zadatak održavanja statusa kvo.
Nakon 100 godina od Oktobarske revolucije, kada se svijet nalazi u sličnoj krizi, ova klevetanja ponovo jačaju.
Obim neistina protiv revolucije se zaista proširio od kada su sovjetski radnici preuzeli vlast. Trocki kaže kako su ,,klevetanja sipala kao Niagara”. Zapadna štampa bila je puna priča o ubistvima i pogibiji od prvog dana. Na primjer, tvrdilo se da su petrogradski ,,boljševici” imali ,,električnu giljotinu koja je skidala pet stotina glava na sat” , a da su u Sovjetskoj Rusiji sve žene starije od 18 godina bile prinuđene da se registruju u ,,Zavod za slobodnu ljubav” gdje bi se kulturne buržoaske žene raspoređivale različitim proleterskim muževima, rotirajući ih. ( Napisano u ,, Boljševička Revolucija” od Filipa S. Fonera ). Opisani su i drugi užasi, kao što su prisila bogataških žena da čiste, a poslovni ljudi primorani su da prodaju novine na uličnim uglovima kako bi preživjeli – kakvo čovječanstvo!
Lenjin je često govorio da ,,jedna budala može da upita deset puta više pitanja nego što deset mudrih ljudi može odgovoriti”. Nema načina da se na sve laži o revoluciji može odgovoriti u jednom članku, ali nam pomaže fenomen koji je Trocki opisao u svojoj ,,Istoriji ruske revolucije”, gdje je objasnio zašto su sve političke klevete u suštini ,,siromašne i monotone”. U tom smislu možemo prepoznati 10 najmonotičnijih laži o boljševičkoj revoluciji kako bi smo naoružali čitaoca istinom koja može da razotkrije iskrivljavanja i zlobnost. Ovo je neophodan zadatak, čišćenje laži i prljavštine sa stogodišnjice i nadamo se da će čitaocu ovo biti od koristi.
1. Lenjin je bio njemački agent
Ovo je prva i najstarija laž protiv boljševika. To je bila glavna laž propagirana tokom Julskih dana reakcije, kada su boljševici bili u ilegali, Lenjin je bio prisiljen da se krije, a Trocki je bio zatvoren. Talas reakcije prouzrokovan ovom laži doveo je do razbijanja boljševičkih štamparija, a čak su i neki prodavaoci postera i letaka bili tučeni i ubijani. Nakon par sedmica laganja, ruski radnici i seljaci su progledali kroz maglu laži i krenuli u masovnu pobunu protiv onih koji su širili te laži, koje su ojačavale krvavi svjetski rat i zadržavanje vladavine bogatih i zemljoposjednika. Podrška boljševicima u zemlji progresivno se povećala od sredine avgusta pa nadalje.
Kakogod, činjenica da je ruski narod otkrio istinu prije 100 godina nije zaustavila te iste laži da se ponovo pojavljuju do danas. 19 Juna 2017. godine, praktički 100 godina nakon prve pojave ove laži, ,,New York Times” je objavio članak ponavljajući istu priču od riječi do riječi. Trebali bi pohvaliti ,,The Times” za čuvanje okoline, jer su veoma predani recikliranju papira.
Laž se spominje ovako: ,,Nakon februarske revolucije, Lenjin putuje u Rusiju u njemačkom ,,zatvorenom vozu”. Na putu je preuzeo sredstva od njemačkog cara i aktivno sabotirao savezničke ratne snage pod direktivom Njemačke. Šta je tu istinito?
Da, Lenjin je bio prisiljen da putuje kroz Njemačku do Finske kako bi uspio da dodje do revolucionarne Rusije. On je bio svjestan političkog rizika putovanjem kroz Njemačku, te je iz tog razloga zahtjevao da voz bude ,,zatvoren” , bez ikog da ulazi ili izlazi dok putovanje traje.
Ali šta mu je bila alternativa? Savezničke snage, francuski i britanski imperijalizam je odbio da mu omogući siguran prolaz kroz zauzetu teritoriju. Kada je Trocki pokušao da stigne u Rusiju iz Njujorka putem parnog broda, britanske snage su ga uhapsile i zadržale mjesec dana u Halifaksu te su ga jedino masovni protesti uspjeli osloboditi. Sigurni smo da bi imperijalisti bili veoma sretni da je Lenjin ostao izoliran u Švajcarskoj, ali to nije bila opcija.
Ovi klevetnici su pritom zaboravili da je Martov, jedan od menjševika, i ostali u izgnanstvu, isto bio prisiljeni da preko Njemačke pređu u Rusiju. A opet, niko od njih nije bio optužen da je njemački agent, jer to nije politički prikladno.
Kakvo je njemačko zlato Lenjin trebao primiti od njemačkog cara? Dan danas, i pored svih velikih i manjih istraživanja, niko nije našao trag o postojanju toga, te su sve glasine odbačene. Ako je ,,Pravda” imala strano sponzorstvo, zašto ništa nije upućivalo na to? ,,Pravda” je bila manja i bila je distribuirana u daleko manjim brojevima u rovovima, a ne kao novine liberala i reformista ( koji su iza sebe imali bogate bankare).
,,New York Times” piše kako su ruski radnici bili plaćeni deset rubalja da drže boljševičke plakate. Međutim, 1921. godine vođa kadeta Miljukov je prijavio da je stopa bila petnaestak rubalja. Očigledno je ,,The Times” dobro mjesto za nagodbu! A ipak nije pronađen ni trag papira o ovim ilegalnim plaćanjima koja su mogla da izazovu milione na ulicama, da se suoče sa puškama i bičem policije i Kozaka. Niko nije mogao pratiti distributivnu mrežu da bi taj novac proslijedio u sve dijelove carske imperije koji je izabrao boljševičke predstavnike.
Navodi o inostranom finansiranju se javljaju u svakom masovnom pokretu od duboko u prošlost. Takve ,,lažne vijesti” čak su prijavljene u protestima protiv inauguracije Donalda Trampa koji su navodno plaćeni 3500 dolara po glavi iz fonda postavljenog od strane jevrejskog liberalnog milijardera Džordža Soroša. Tramp se lično umješao i tvitovao o ,,profesionalnim demonstrantima”. Ova priča podsjeća na Vagnerovu operu “Das Rhinegold” koja govori o magičnom zlatu koje će vlasnika učiniti svemoćnim. Vladajuća klasa u opadanju ne može shvatiti zašto ih masa odbacuje, pa se onda okreće bajkama o bogatstvima drugog svijeta. Realnost je mnogo složenija: Lenjin i boljševici su predlagali ideje koje je narod podržao. Ovo je izvor njihove ,,magične moći”.
Naravno da su njemački imperijalisti imali vlastite planove za dozvolu kretanja voza punog radikala i pacifista da putuju kroz njihov teritorij. Mislili su da će disidenti izazvati netrpeljivost i da će oslabiti ruske ratne snage, ali nisu čak ni u najvećim snovima očekivali da će boljševici uzeti vlast.
Takvi manevri nisu karakteristični samo njemačkom imperijalizmu. Međutim, ovaj konkretni potez od strane njemačkog generalštaba jasno im se obio od glavu, kao što su događaji pokazali.
U noći 29 oktobra 1918. godine, u njemačkoj floti izbila je pobuna. Inspirisani ruskom revolucijom, radnički savjeti su zauzeli primorske gradove do 7. novembra. Car Wilhelm II je bio prisiljen da podnese ostavku 9 novembra. Do 11. novembra njemački radnici, prateći svoju rusku braću i sestre, su pobijedili njemački imperijalizam i donijeli kraj Prvom svjetskom ratu revolucionarnim sredstvima. U tom smislu može se reći da Lenjin ne samo što nije bio njemački agent, već je bio i pokretač propasti njemačkog cara.
Nasuprot tome, Privremena vlada Rusije i administrativno tijelo su bili pravi njemački agenti. Čak i car i carica planiraju odvojeni mir sa Njemačkom prije februarske revolucije. U avgustu, ruski generali su dozvolili pad Rige Njemcima, kako bi napravili izgovor Kornilovu za državni udar, te da sovjetskoj Rigi pokažu lekciju oštricom pruskog bajoneta. Slično tome, kada mu je vlast klizila iz ruku, Kerenski je planirao da pomjeri petrogradski garnizon na front i preda glavni grad da bi Njemcima omogućio masakriranje revolucionarnih radnika.
Ovo je bio posljednji čin koji je ubijedio masu vojnika da Privremena vlada nije bila vrijedna njihove podrške. Petrogradski garnizon nije poslušao kriminalnu naredbu da napusti Petrograd i umjesto toga je promijenio svoju poslušnost sovjetima.
Ovdje vidimo da u posljednjoj analizi za buržoaziju, klasa uvijek nadjajča naciju. Ruska vladajuća klasa je preferirala da svoj glavni grad preda stranoj vlasti, a ne da ga preda u ruke ruskih radnika. Lenjin je takođe favorizovao klasu nad nacijom. Ali umjesto jedinstva gazda, bankara, zemljoposjednika i generala, pozvao je u revolucionarnu borbu svih radnika protiv svoje vladajuće klase. To je bio stav Lenjina koji je srušio njemačke i ruske militariste i okončao krvav i bratoubilački imperijalistički rat.
2. Oktobarska revolucija je bila nasilni državni udar
Postoji mit koji govori o mirnoj revoluciji u februaru koja je svrgnula cara Nikolaja II i koja je uspostavila liberalnu demokratiju. Na žalost, zli megalomanijaci Lenjin i Trocki su organizovali nasilan i nelegalan pokret zbacivanja demokratije i uspostavljanja totalitarne diktature. Ovo je čista laž.
Kao prvo, za liberalne istoričare termin ,,miran” se koristi veoma slobodno. Svi osim najgorih desničarskih istoričara vide mnogo toga lošeg u vezi carskog režima. To je bila jedna nasljedna autokratska monarhija, bez demokratskih izbora, bez slobode izražavanja, bez vijeća ili slobode okupljanja, gdje su politički disidenti slani u Sibir, a Jevreji i ostale potlačene nacionalnosti su bile žrtve redovnih ubilačkih progona od strane režima. S tim je teško jednom liberalnom istoričaru da raspravlja o Februarskoj revoluciji, koliko god generalno opovrgavali koncept revolucije.
Pošto su prisiljeni da priznaju februarsko zbacivanje carstva, ova revolucija je proglašena ,,mirnom” od strane liberala. U realnosti je poginulo oko 1500 ljudi februara 1917 godine. Većina žrtava su bili nenaoružani radnici upucani od strane carskih žandara, ali možemo biti sigurni kako je štrajk i revolt napredovao, ti radnici su se naoružali i zajedno sa pobunjenim vojnicima su nanijeli ozbiljne gubitke drugoj strani. U posljednjim danima režima su se dešavala najgora mučenja. A naši liberalni istoričari smatraju da se sve ovo mirno dešavalo.
Ako je 1500 ljudi poginulo u ,,mirnoj” Februarskoj revoluciji onda ih je daleko više poginulo u ,,nasilnoj” Oktobarskoj revoluciji? U realnosti gotovo niko nije stradao u osvajanju Zimske palate koja je zamijenila ostatke Privremene vlade.
Mnogu su gledali klasični film Sergeja Ajzenštajna o ruskoj revoluciji ,,Oktobar”. Scene iz filma koje prikazuju osvajanje Zimske palate su veoma uzbuđujuće, sa ljudima koji unaokolo pucaju, bacaju bombe, padaju itd. Ova scena nema nikakve veze sa istinskim dešavanjim, koja je više bila policijska operacija. Na žalost, bilo je manjih nezgoda na snimanju ,,Oktobra” a neki su članovi ekipe poginuli. Više je ljudi poginulo u filmu koji prikazuje zauzimanje Zimske palate nego što ih je nastradalo u stvarnom zauzimanju iste.
Ovaj događaj je izveo Rusiju iz rata, te je ubrzao kraj Prvog svjetskog rata, spašavajući hiljade, ako ne i milione života. Ironično je to što oni koji kritikuju revolucionarno nasilje su isti oni koji podržavaju nasilje u ratu te ga opravdavaju ispravnim i neophodnim. Ruskim radnicima je bilo dosta licemjerstva takvih ljudi, koji su podržavali rat zbog profita, te su ti radnici bili voljni da daju svoje živote kako bi dobili ispravan mir bez aneksije. To je opravdanje za oktobar, februar i sve revolucije generalno. Kada većina odluči da napravi promjenu, i kada se manjina tome odupre nasilnim sredstvima, većina ima svako pravo da se brani.
Drugo, dok se februar etiketira kao velika revolucija sa podrškom većine, oktobar se etiketira kao ilegalan napad manjine.Istražimo ovaj argument. Postoje dvije vrste državnog udara u političkom riječniku. Jedan definiše državni udar kao uspostavljanje vlasti manjine, najčešće vojske, sa podrškom režima bez odobravanja od strane populacije. Druga definicija je ,,ilegalna” promjena snaga koja ruši Ustav date države.
Da li su boljševici bili manjina? Ovo je tvrdnja koju ne potvrđuju glavni izvori nakon septembra 1917. Apsolutno je jasno da je nadmoćna većina urbane populacija podržavala boljševike u oktobru. Na selu, oni koji nisu podržavali boljševike podržavali su lijeve socijal- revolucione koji su se slagali da se sva vlast preda sovjetima. Sveruski kongres sovjeta, jedino pravo demokratski izabrano tijelo u državi, daje odlučujuću većinu sovjetskoj vlasti i koalicionu vladu boljševika i lijevih esera, vlade koja bi dala zemlju seljacima, okončala rat i odobrila samoopredjeljenje potlačenim nacionalnostima.
Glavni dokaz da je većina podržala sovjete je pobjeda u građanskom ratu. Carska vojska je razbijena, a mlada radnička država je morala da izgradi vojsku iz ničega. Bijeli su imali podršku većine starih generala i 21 vojsku stranih intervencionista. Trocki je preuzeo skoro nemoguć zadatak , da izgradi Crvenu Armiju. Koliko god Trocki bio ubjedljiv, čak ni on nije mogao da uvjeri ljude da se bore, da snadbjevaju i da hrane vojsku koja je bila politički nepopularna.
Seljaci su bili voljni donirati žito da hrane Crvenu Armiju jer je to bila vojska koja je zaustavljala zemljoposjednika da se vrati i otme zemlju. Radnici su se dobrovoljno borili, umirali i pravili municiju za Crvenu Armiju kako bi zaustavili povratak gazda i imperijalista. Rat je nastavak politike drugim sredstvima, a u ovom slučaju sovjeti su bili u stanju da mobilizuju većinu i ostvare odlučujuću pobjedu.
Možda su boljševici imali podršku većine, ali ovo nije bitno jer su oni radili ilegalno i neustavno? Čak i na ovom uskom kriterijumu argument pada. Kao što je gore objašnjeno, nije postojao ustavan način da se ukloni monarhija i uspostavi demokratski sistem. Jedino rješenje je bilo revolucija. Ali koja je bila priroda režima kog je februar izrodio?
Ljudi koji su se borili i umirali u borbi da zbace Romanove sa vlasti su bili radnici iz većih gradova koji su ubijedili vojnike da im se pridruže ili ostanu neutralni. Ovi radnici i vojnici su se organizovali u sovjete. Sovjet je ruska riječ za vijeće, a svako radno mjesto bira predstavnike ovog tijela prema određenim proporcijama. Vojne jedinice, sastavljene većinom od seljaka u uniformama, su isto birale delegate. Delegati su mogli biti opozvani u svakom trenutku. Sovjeti su bili demokratski izabrana tijela koja su imala hrabrost mnogih radnika i seljaka koji su se zapravo borili kako bi srušili stari režim u februaru.
Pokrete odozdo su prestravljeno posmatrali liberali i konzervativci iz carske Dume. Ovo tijelo je bilo nedemokratsko u svom sastavu, i pod carem je imalo samo savjetodavnu ulogu. Glasači su učestvovali u ,,senatima” različitih društvenih slojeva, tako da je uvijek postojala većina za zemljovlasnike, kapitaliste i plemstvo. Glasanje jednog zemljoposjednika je ekvivalentno glasovima desetina ili stotina hiljada radnika i seljaka u zemlji od 160 miliona. Dumski rukovodioci učinili su sve što je u njihovoj moći da spasu cara od masovnog ustanka ljudi koji su se organizovali kroz sovjete.
U zadnjim danima monarhije ovi nereprezentativni individualci, većinom bogate aristokrate, biznismeni i profesori, su se proglasili Privremenom vladom, iako nisu imali demokratskih mandata ili ustavne osnove. Mase koje su zapravo učestvovale u revoluciji su bile skeptične, ali na žalost sovjeti su izabrali reformističke vođe, koji su dali podršku liberalnim buržujima. Jedini demokratski mandat Privremene vlade je bio da se osloni na reformističke menjševike i eserske vođe sovjeta. Mase nisu podržale Privremenu vladu, ali na početku 1917. imali su vjere u sovjetske vođe. S tim je počeo period dvojne moći, sa Privremenom vladom koja dijeli moć sa sovjetskim predstavnicima. Ovo je bila ,,legalni” sastav vlasti koji je proizvod Februarske revolucije.
Od 7. do 9. novembra 1917. sveruski kongres sovjeta je bio u Sankt Petersburgu. 649 delegata je izabrano za kongres, predstavljajući 318 lokalnih sovjeta iz svih dijelova Rusije. Boljševici su dobli 390 delegata, a to je ostavilo esere sa 100, stvarajući ogromnu većinu za opoziv mandata Privremene vlade, te su proglasili svu vlast sovjetima, jedino demokratsko predstavničko tijelo u cijeloj Rusiji. S tim, čak i pod uskim granicama zakonitosti i ustavnosti, Oktobarska revolucija prolazi test. Po bilo kojoj definiciji, oktobar nije bio državni udar.
3. Bez Lenjina Rusija bi postala liberalna demokratija
Bez Lenjina, Rusija bi nakon februara napredovala u lijepoj, mirnoj, demokratskoj, liberalnoj demokratiji koja slijedi model Francuske ili Britanije. Ovdje imamo još jedan često ponavljani mit koji nema veze sa stvarnosti.
Prva Privremena vlada stavila je na vlast liberalne kadete. Ako su ljudi željeli liberalizam, ova vlada bi ostala stabilna. Ali liberali nisu mogli dati ljude ono što žele: kraj rata, zemlju seljacima, slobodu za potlačene nacionalnosti i hranu za gradove. Sve ovo je sažeto u boljševičkom sloganu ,, Mir, zemlja i kruh”.
Zbog svoje nemogućnosti da riješi krizu u društvu ova vlada je pala i zamijenila ju je koaliciona vlada između reformističkih socijalista i liberala. Zauzvrat, buržujski liberali su bili diskreditovani i zamijenjena je vladom koja je skoro u potpunosti bila sastavljena od reformističkih socijalista iz sovjeta, sa Kerenskim na čelu. Reformisti su učinili sve što je u njihovoj moći da ne prekidaju kapitalistički poredak, i stoga nisu mogli da obezbjede ljudima mir, zemlju i kruh.
Iako je Kerenski bio član eserske partije, oformljena od seljaštva, oni nisu realizovali niti jednu riječ eserske politike o agrarnoj reformi . Nisu čak ni mogli sazvati Ustavotvornu skupštinu, da napiše demokratski Ustav, iz straha da nije u stanju da kontroliše takvo tijelo. Korak po korak, masovna podrška preselila se na boljševike koji su pozvali na prekid sa kapitalizmom i na vlast sovjeta.
Vladajuća klasa, vlasnici i kapitalisti, više se nisu mogli oslanjati na parlamentarne manevre kako bi zadržali svoju moć. Sve njihove partije narod je odbacio. Umjesto toga, prešli su na metode fašističkog državnog udara koji je u avgustu 1917 godine vodio general Kornilov. Kornilov nije samo htio masakrirati sovjetske radnike, već bi razbio i Privremenu vladu. Kerenski, s pravom strahujući zbog svoje glave, oslobodio je zarobljene boljševike koji su zauzvrat porazili Kornilov puč mobilizacijom petrogradskih radnika i sprovodili agitaciju među trupama.
Ali nisu li boljševici izgubili glas za Ustavotvornu skupštinu? Istina je da poslije gotovo godinu dana liberali i reformisti odbijaju da pozovu Ustavotvornu skupštinu, te da su u stvari savjeti pod vođstvom boljševika organizovali ove izbore. Rezultati su bili 41% za esere , 24% za boljševike, ispod 5% za kadete i 3% menjševicima. Značajno je upoređivati glasanje boljševika sa kadetima, partijom koja je kasnije ušla u savez sa Kornilovim generalima i bijelom reakcijom. Boljševici su takođe stekli odlučnu većinu u urbanim centrima i dvije trećine glasova među vojnicima na zapadnom frontu.
Na žalost, podjela između lijevih esera koji su podržavali sovjetsku vlast i desnih esera nisu bili formalizovani u vrijeme izbora za skupštinu. Zbog toga su desni eseri bil značajno zastupljeni na partijskim listama, a seljaci nisu dobili pravi izbor. Ruralni dijelovi zemlje su glasali za esere dok su svi aktivni sektori društva daleko prerasli parlamentarizam, kakvog to vide u imperijalističkim zemljama. Sovjetski sistem, gdje su izbori direktni, a delegati se mogu povući svakog trenutka, te ne postoji podjela između zakonodavne i izvršne vlasti (tj. svaki delegat ima posao da radi) daleko je demokratičniji od parlamentarnog sistema gdje nezamjenjivi poslanici godinama ne obraćaju pažnju na svoje glasače dok u isto vrijeme dobijaju velike plate.
Kada se Ustavotvorna skupština sastala 18. januara 1918. godine, to je bila bolesna hibridna anomalija. Reformisti su pokušali da organizuju demonstracije podrškei, ali malo ih je učestvovalo. Delegati su donijeli svijeće i sendviče u slučaju da struja bude prekinuta. U četvrtak uveče, vođa stražara, anarhista rekao je,, Stražar je umoran. Predlažem da zatvorite sastanak i pustite svima da se vrate kući”. I to je bio kraj skupštine za koju niko nije želio da se bori. Nije bilo dovoljno demokratsko za radnike koji su tražili sovjetsku demokratiju i suviše demokratski za kapitalističke generale koji su se pripremali za pokretanje građanskog rata kako bi ponovo instalirali neki oblik autokratije.
4. Boljševici su počinili zločine tokom građanskog rata
Rat je pakao. Dvije strane pokušavaju da se međusobno poraze nasilnim sredstvima. Građanski rat je još gori. Pobjednička strana dobija sve, a gubitnik gubi sve. Ako jedna strana ima monopol nad nasiljem, čak i ako ima samo podršku manjine stanovništva, ona može terorizirati većinu. Nasilje manjine mora biti ispunjeno defanzivnim nasiljem većine ako želimo da pobijedimo despotizam.
Činjenica je da će svako ko vodi savjesnu analizu o ruskom građanskom ratu utvrditi da je na strani bijelih počinjeno mnogo zločina, kao i na strani intervencije 21 strane armije.
Ranih dana, revolucija je bila previše ,,ljubazna” i naivna. Boljševici su neprestano pokazivali veličanstvenost i puštali su poznate kontrarevolucionare. Ovo je razumljivo. Pobjednička revolucija traži jedinstvo i želi da nastavi sa promjenom društva u miru. I Lenjin i Trocki su rekli da su se mnogi životi mogli spasiti da je revolucija djelovala strožije i odlučno od najranijih dana, i to je nesumnjivo tačno.
Revolucija je tek počela da usvaja strožije mjere u suočavanju s zločinima koje su počinili kontrarevolucionarni ,,bijeli”. Klasna borba prekinula je formalne granice demokratije. Bijeli su se odavno odrekli bilo kakvog demokratskog ili miroljubivog pretvaranja, koristili su metode koje su mogli – zlostavljanje, teror, masakr, progone, orgije nasilja – kako bi pobijedili Crvene.
Ako su se stvarno željeli odbraniti, Crveni su morali da odbace svoje utopijske ideje o miru i primijene slične metode. Trocki je objasnio:
,,Nije bilo teško pokazati iz dana u dan kroz istoriju građanskog rata da su sve teške mjere sovjetske vlade bile primorane na mjere revolucionarne samoodbrane. Nećemo ulaziti u detalje. Ali, da bi ipak postavili dijelimični kriterijum za vrijednovanje uslova borbe, podsjetimo čitaoca da u trenutku kada bijela garda, u društvu sa svojim anglo-francuskim saveznicima, puca na svakog komunistu bez izuzetaka koji pada u njihove ruke, Crvena armija pošteđuje sve zatvorenike bez izuzetaka, uključujući čak i oficire visokog ranga.”
Trocki dodaje:
,,Pitanje oblika represije ili njegovog stepena, naravno nije ,,princip”. To je pitanje ekspeditivnosti. U revolucionarnom periodu, partija koja je zbačena sa vlasti, koja se ne pomiri sa stabilnošću vladajuće klase, a to dokazuje svojom očajničkom borbom protiv drugog, ne može biti terorisana prijetnjom zatvora, jer ona ne vjeruje u njegovo trajanje. Upravo to je jednostavna, ali odlučna činjenica koja objašnjava široko rasprostanjenu upotrebu pucnjave u građanskom ratu.,,
U jednom ranom zločinu počinjenom od strane kontrarevolucije, bijeli su napunili tri teretna vagona sa tijelima crvenih gardejaca, te postavili njihove smrznute leševe na vidljivo mjesto i vratili ih gladnim neprijateljima označenim sa natpisom ,,svježe meso – odredište Petrograd”.
Bijeli su bili poznati po zlostavljanju zatvorenih boljševika i crvene armije, ili bilo koga osumnjičenog za komunizam ili da je sovjetski simpatizer. Omiljena kazna za uhvaćene revolucionare bila je da ih se osakati, izvade oči i ukloni jezik prije nego što se sahrane živi.
Denikinova vojska je bila poznata po svojim progonima i velikim pljačkama, silovanjima i paljenju koja su radili na okupiranom teritoriju. Procjenjuje se da su stotine hiljada ljudi ubijeni na ovaj način.
Čitaoc nije obavezan da nam povjeruje. Američki ambasador u to vrijeme, teško da je bio sovjetski simpatizer izjavljuje:
,,Po čitavom (okupiranom od bijele armije) Sibiru postoje ogromna hapšenja bez optužbi, izvršenja bez čak i pretenzije suđenja. Strah i panika su zahvatili svakoga.Ljudi sumnjaju jedni u druge i žive u konstantnom strahu da će ih neki špijun ili neprijatelj nazvati ,,boljševikom” i osuditi ih na trenutnu smrt”.
Jedan od Atamanovih saveznika sa Kolčakom, uz podršku japanskih trupa, opisan je od strane ljekara kao čovjek sa ,,bolesnim mozgom perverznjaka i megalomanijaka koji je žudio za ljudskom krvlju”.
Američki general Grejvs opisuje ponašanje Bijelih trupa:
,,Vojnici Semjonovog i Kalmikova, pod zaštitom japanskih trupa, okružili seoska područja kao divlje životinje, ubijali i pljačkali ljude, a ta ubistva mogla su biti zaustavljena bilo kada po želji Japana. Ako su postavljena pitanja o ovim brutalnim ubistvima, odgovor je bio da su ubijeni ljudi bili boljševici i ovo objašnjenje, očigledno, zadovoljilo je svijet. Uslovi u istočnom Sibiru su bili strašni , i život je tamo bio najjeftiniji”.
Kaljmikova vladavina terora dovela mnoge umjerene ljude da podrže boljševike. Semionov je čak napravio primitivne logore smrti. 19. Avgusta 1919. pukovnik Stefanov je poklao 52 vagona zatvorenika, a sljedećeg dana je prijavio da je ubio 1600 ljudi. Ove ljudske klaonice su nastavile da rade tokom velikog dijela građanskog rata. Grejvs je napisao:
,,Sumnjam da će istorija pokazati bilo koju zemlju na svijetu tokom posljednjih 40 godina gdje se ubistvo moglo počiniti tako sigurno i sa manje opasnosti od kazne nego u Sibiru tokom režima admirala Kolčaka”.
Glavni Kolčakov grad je imao desetine tijela koji su mrtvi visili sa telegrafskih stubova, a teretni vagoni puni žrtava poklani su na poljima za ubistva duž pruge.
Konačno, u pisanju o svojim iskustvima, general Grejvs je rekao sljedeće o bijelom teroru:
,,Postojala su užasna ubistva, ali nisu počinjena od strane boljševika kao što u to svijet vjeruje.Vrlo sam siguran kada kažem da su antiboljševički pokreti ubili stotinu ljudi u istočnom Sibiru prema jednom ubijenom od strane boljševika”.
Sovjeti su se morali braniti od ovih zvjerstava. Usred građanskog rata, nijedna vlada ne bi dozvoljavala naoružanim protivnicima slobodu organizovanja, agitacije i objavljivanja novina u pozadini svoje vojske.
Nijedna vladajuća klasa u istoriji nikada nije odustala od svoje moći i položaja u društvu bez borbe. S obzirom na žestok i odvratan rat koji nameće kontrarevolucija, revolucije tokom čitavog vijeka bile su primorane da usvoje stroge i represivne mjere kao sredstva za samoodbranu. Ovo se dogodilo u engleskoj revoluciji, američkoj revoluciji, francuskoj revoluciji, američkom građanskom ratu, ruskom građanskom ratu, kao i u brojnim drugim mjestima i vremenima u istoriji.
Mark Tven, u svom ,, Jenki iz Konetikuta na sudu Kralja Artura” , pružio je odličnu istorijsku odbranu revolucionarnog terora. Iako se govori o vladavini terora u Francuskoj revoluciji, savršeno se uklapa u rusku revoluciju i zaista u odbranu svake revolucije:
,, Postoje dvije ,,vladavine terora” , ako bi se to sjetili razmotriti; jedan izvršava ubistvo u vreloj strasti, a drugi hladnokrvno; jedan traje samo nekoliko mjeseci, a drugi hiljadu godina; jedan je nanosio smrt na desetinama hiljada ljudi, a drugi stotinama miliona; ali naši srdžbenici su svi za ,,užase” manjeg terora, trenutnog terora, da tako kažemo; šta je užas brze smrti od sjekire u poređenju sa doživotnom smrću od gladi, hladnoće, uvrede, okrutnosti i slomljenog srca? Šta je brza smrt munjom u poređenju sa smrću polakog gorenja na lomači? Gradsko groblje moglo je da sadrži
sanduke ispunjene tim kratkim terorom, na čemu smo se svi previdno naučili da žalimo; ali cijela Francuska je mogla da sadrži kovčege ispunjene sa tim starijim i strašnim terorom – tim neizrecivo gorkim i groznim terorom koji niko od nas nije učio da vidi u svojoj prostranosti ili sažaljenju kako zaslužuje”.
5. Romanovi su hladnokrvno ubijeni
Da li ste se ikada zapitali zašto znate za ,,ubistvo” Romanova, ali vjerovatno nikada niste čuli za britansko ubistvo 26 sovjetskih komesara u Bakuu u isto vrijeme? Da li ste znali za 4600+ mirnih demostranta koji su ubijeni u januaru 1905. godine, a nosili su peticiju ,,malom ocu” Nikolaju II? Da li ste znali da je bio član antisemitske Unije ruskog naroda, da je finansirao, patronizirao i ponosno nosio njihovu značku?
Unija je bila odgovorna za organizovanje pogroma protiv jevrejskog stanovništva uz pomoć carske tajne policije i oficira. Tu su silovanja, mučenja, spaljivanja, razbijanja, svaki užas zamišljen, nanijeta muškarcima, ženama, djeci, čak i dojenčadima. U jednom incidentu u Odesi, 800 Jevreja je ubijeno, 5000 ranjeno, a 100 000 ostalo bez krova nad glavom. Car je znao za ova zvjerstva, zapravo je svojoj majci pisao o akcijama ,,odanih ljudi”! U drugom pismu koji detaljno govori o brutalnoj represiji baltičkih seljaka, rekao je ,, na teror mora biti odgovoreno terorom”. Na hiljade revolucionara je pogubljeno pod njegovim režimom ili umrlo u nečovječnim zatvorima u Sibiru. Njegov posljednji zločin je naredba trupama da direktno pucaju u masu demonstranata tokom Februrarske revolucije. Da ,, Nikolaj Krvavi” je s pravom zaradio svoj nadimak.
Pokušaj predstavljanja Nikolaja kao mirnog i skromnog čovjeka predstavlja ekstremno licemjerstvo. Da li plaču nad kraljem Čarlsom I ili Lujom XVI, koji su doveli buržoaziju na vlast? Da li ti ljudi plaču zbog pogubljenja Sadama Huseina, Bil Ladena, Čauševskog ili drugih ličnosti koje nisu prijateljske prema zapadnim silama? Hilari Klinton je snimljena kako se smije zbog smrti Gadafija. Ne plačemo ni mi zbog ovih ljudi – ali Nikolaj nije bio bolji od bilo koga od njih. Ali da li oni liju suze za hiljadama djece ubijene od strane Bušovih i Blerovih bombi u Iraku i Avganistanu ili Obaminih dronova u Pakistanu? Ne, ove žrtve su bezimene i moraju ih zaboraviti bogati i moćni.
Neki priznaju da je Nikolaj tiranin, ali se protive pogubljenju njegove porodice. Naravno to je za žaljenje, ali Nikolaj nije žalio da to učini isto i bezbrojnim jevrejskim porodicama pod vlastitom vladavinom. Ili da damo savremeni primjer, kako se to razlikuje od vođenog raketnog napada koji ubija dva pobunjenika i 30 članova njegove porodice? Trocki je tražio javno suđenje koje bi detaljno opisivalo zločine dinastije Romanov. Ali u uslovima građanskog rata to nije bilo moguće. 1918. godine u Jekateniburgu Bijeli su napredovali ka relativno komfornoj kući u kojoj je bila pritvorena carska porodica. Ako bi Bijela armija oslobodila nekoga od članova carske porodice dobili bi simbol za okupljanje kontrarevolucionarnih snaga koje nisu oklijevale da ubijaju porodice zarobljenih revolucionara.
Ova inače vojno beznačajna oblast iznenada je bila predmet ofanzive Bijele armije koja je ugrozila živote hiljada loše branjenih ljudi. Crvena armija nije imala dovoljno sredstava da ojača područje. Tako su, u sukobu sa bijelom armijom, lokalni boljševici vidjeli pogubljenje carske porodice kao jedini izlaz iz krvoprolića. Time su uklonili ono što bi moglo postati moćna figura za okupljanje kontrarevolucionarnih snaga.
Oni nam govore da je ubistvo oko 200 000 ljudi, žena i djece u nuklearnom bombardovanju Hirošime i Nagasakija bilo neophodno jer su ,,spasile živote i skratile rat”. Realnost je da je završetak dinastije Romanov demoralizovao Bijele i spasio živote skraćivanjem građanskog rata.
Ono na šta predstavnici kapitalista skreću pažnju jeste da umjesto nametanja nasilja od bogatih protiv siromašnih, tlačitelja protiv potlačenih, ovdje imamo primjer gdje su se robovi borili i pobjedili. Kada su Rimljani slomili Spartakov ustanak, poredali su hiljade razapetih robova dužinom Apijanovog puta, kao poruku ostalima.
Žrtve kapitalizma su bezimene i milionske. Da citiramo Nikolaja, ponekad na teror mora biti odgovoreno terorom. Boljševički radnici nisu okrenuli drugi obraz, jer su znali da se nikada nije desilo da pokoran naslijedi zemlju. Nasilje siromašne većine da stvori novi svijet je u suštini defanzivno i daleko kraće od nasilja bogate manjine koja želi da ostane na prijestolu. Ne tražimo nasilje, ali zadržavamo pravo većine da se brani protiv nasilja manjine.
6. Trocki je poubijao mornare iz Kronštata
Kronštatska pobuna u martu 1921. predstavlja jednu od glavnih anarhističkih kritika boljševičke revolucije. Na žalost, oni koji su pežorativno vikali ,,Kronštat” rijetko su uzimali vremena da proučavaju stvarne događaje oko pobune. Realnost je da je Kronštat bio nesrećna tragedija, a ne primjer diktatorske akcije antidemokratskih boljševika.
Ime Kronštat sa pravom zaslužuje značajno mjesto Oktobarske revolucije. Mornari iz tvrđave čuvajući luku u Petrogradu bili su jedni od najradikalnijih i najtraženijih elemenata 1917 godine. Međutim, ljudi iz Kronštadta iz 1921 godine nisu bili isti ljudi kao 1917. Mornari iz 1917. bili su uglavnom prvi koji su dobrovoljni išli da se bore protiv Bijele armije u građanskom ratu, a mnogi od njih su umrli ili su pronašli druge pozicije. Mornari iz Kronštata iz 1921. bili su uglavnom sinovi seljaka.
Da bi dobili građanski rat, Sovjeti su usvojili politiku ,,ratnog komunizma”. U suštini, ovo uključuje prikupljanje žita od seljaka kako bi snadbijevali trupe na frontu ili radnike koji su pravili municiju u gradovima. U prvom periodu seljaci su bili spremni da se žrtvuju jer ih sovjetska vlada štiti od povratka zemljovlasnika. Ali kako je napredovao građanski rat, ekonomska dinamika je prevladala političke simpatije. Seljaci su počeli tražiti slobodnu trgovinu žitaricama, a to je bio glavni zahtjev seljačkih sinova u Kronštatu. Mali broj anarhista je bio prisutan, i usvojene rezolucije inspirisane anarhistima su donijete, ali je slobodna trgovina ostala ključno pitanje.
Radnička država započela je pregovore sa pobunjenicima pred kraj zime. Nažalost, nestajalo je vremena i postojala je opasnost da se talas leda na ostrvu rastopi. Ukoliko se to desi, to bi rezultiralo predajom kontrole svih brodova u i izvan Petrograda. Kronštat bi bukvalno mogao da izgladni glavni grad proletera tokom perioda građanskog rata. Ovo dopustiti bilo bi krivično nemarno, a sovjetska vlada nije imala drugog izbora nego da organizuje oružani napad te da preuzme ostrvo.
Tužna realnost je da je Kronštatska pobuna i njeno kasnije suzbijanje bila nesrećna tragedija građanskog rata. Sa daljim pregovorima to se ne bi desilo. Ali boljševici nisu imali izbora. Zbog političke zloupotrebe, ,,krivica” za ovu tragediju natovarena je na leđa Lava Trockog. Ovo je jasna potreba liberala i buržuja da koriste bilo šta , te da bacaju blato na čist barjak Trockog i lijevu opoziciju .Trocki je potom naglasio da on lično nije imao nikakve veze sa preuzimanjem ostrva, ali kao lider Crvene armije očigledno se politički složio sa neophodnošću akcija koje su preduzimali drugovi na terenu.
Bez obzira na želju pojedinih pobunjeničkih mornara, njihov postupak bi direktno doveo do predaje ostrva i grada Bijele armiji stacioniranoj u Finskoj. Značajno je da su u mjesecima nakon Kronštata boljševici shvatili da je ratni komunizam dostigao svoje granice i pokrenuo Novu ekonomsku politiku (NEP). Ključni element NEP-a je bila slobodna trgovina žitaricama. Boljševici su se prethodno oduprli ovoj mjeri jer su shvatili da bi to došlo u korist bogatim seljacima (kulacima). Ovo samo čini cijelu epizodu mnogo tragičnijom. Međutim, to nije zaustavilo anarhiste da se suprostave NEP-u uprkos činjenici da je slobodna trgovina glavni zahtjev ljudi iz Kronštata. Anarhisti nikada nisu bili poznati po svojoj dosljednosti.
7. Boljševizam neizbježno dovodi do staljinističke diktature
Ni trunčica mastila nije pošteđenja u pisanju kako boljševizam neizbježno dovodi do staljinizma i diktature. Ne postoji veća kleveta protiv boraca 1917. godine od ove: da ih izjednačimo sa onima koji su odgovorni za izdaju, zatvaranje i ubijanje istih. Postoji rijeka krvi koja razdvaja boljševizam od staljinizma. Do 1942. godine praktično cijelokupni boljševički centralni komitet iz 1917. godine je ubijen, uglavnom od ruke Staljina. Ako je staljinizam bio logičan nastavak Lenjinove partije, zašto je ovo bilo neophodno? Niko ne može da odgovori na ovo osnovno pitanje.
Razlog uspona staljinizma nije imao nikakve veze sa nekim tzv. prvim grijehom lenjinizma. Boljševička partija iz 1917. godine stajala je na osnovi ne samo političke već i ekonomske demokratije. Radnička demokratska kontrola proizvodnje ujedinjena je sa sovjetskom korijenitom demokratijom. Ovo je daleko veća demokratija nego pod kapitalizmom, gdje je demokratija izvrnuta velikim novcem i kontrolom rezultata izbora u parlamentu, te uspostavlja apsolutnu diktaturu na radnom mjestu.
Nažalost, carska Rusija imala je nevjerovatno nizak nivo obrazovanja. 90 procenata stanovništva su bili seljaci, a stopa pismenosti bila je ispod 30%. U ovoj situaciji, mlada radnička država morala je da se osloni na stare birokrate iz carskih vremena kako bi društvo funkcionisalo. Ovo je bilo prihvatljivo ranih dana 1917-1921 kada su radnici čuvali privilegovane birokrate. Ali nakon četiri godine svjetskog rata i tri godine građanskog, radnici su bili umorni. Najpožrtvovaniji elementi radničke klase bili su oni koji su prvi išli da se bore, a nažalost mnogi od tih bezimenih proleterskih heroja stradali su u borbi.
Iako zvanični pobjednici građanskog rata, sovjetska ekonomija je primila udarce od stranih armija i blokada. Većina radnika je željela da ode kući svojim porodicama. U tom kontekstu carističke birokrate postale su nezavisne od kontrole radnika. Počeli su da guraju radnike i uklanjaju elemente demokratske kontrole i odgovornosti.
Staljin je bio čovjek koji je predstavljao ovu birokratsku liniju. Kao sekundarna figura 1917. godine, on se uzdigao preko leđa državnog aparata koji je postao sve arogantniji kako su radnici izlazili iz aktivnog učešća u kontroli. Radnicima koji su pravili zahtjeve državnim funkcionerima je rečeno:
,,Šta mislite da je ovo 1918 godina?” Lenjinova posljednja borba bila je da se ujedini sa Trockim protiv ove birokratske degeneracije i posebno Staljina. Lenjin je rekao sljedeće:
,,Ovo je kao kada automobil ne ide u pravcu koji vozač želi, već u pravcu koji neko drugi želi; kao da ga pokreće neka misteriozna, bespravna ruka, bog zna čija, možda nekog profitera ili privatnog kapitaliste ili oboje.”
Dalje on govori:
,,Državni aparat kojeg mi smatramo našim, zapravo, je još nama nepoznat; on je buržoaska i caristička mješavina i nije bilo mogućnosti da ga se riješimo u proteklih pet godina bez pomoći drugih zemalja i jer smo bili ,,zauzeti,, većinu vremena sa vojnim angažmanima i u borbi protiv gladi…Nema sumnje da će se određeni procenat sovjetskih i sovjetiziranih radnika ugušiti u plimi šovinističkih velikoruskih lomova kao muva u mlijeku.”
U zadnjoj izjavi, koja je kasnije zataškana, Lenjin je otvoreno govorio o borbi protiv Staljina, 24. decembra 1922. godine je napisao:
“Drug Staljin, nakon što je postao generalni sekretar, ima neograničenu moć u rukama i nisam siguran da li je on sposoban da koristi tu moć sa određenom pažnjom.”
11 dana kasnije on dodaje:
,,Staljin je previše grub, a ovaj nedostatak, iako prilično dopušten u našoj sredini i među nama komunistima, postaje nepodnošljiv. Zato predlažem da drugovi razmisle o uklanjanju Staljina sa te pozicije i o postavljanju drugog čovjeka na njegovu poziciju, koji se u svakom pogledu razlikuje od druga Staljina u tome što će imati samo jednu prednost, naime, da je više tolerantan, lojalan, više ljubazan i pažljiv prema drugovima, manje maskiran, itd.”
Ovo je više nego dovoljno da se pokaže Lenjinovo protivljenje birokratiji uopšte, a posebno Staljinu.
Anarhisti ukazuju na takozvani demokratski centralizam kao razlog staljinizma. Ovo je bizarni konstitucionalni argument koji insistira na tome da ako vodimo sastanke na ispravan način ljudi bi bili ugodniji jedni prema drugima.
Demokratski centralizam je jedina prava demokratija akcije. Njene osnovne odredbe su potpuna sloboda demokratije u diskusiji, puno jedinstvo u akciji. Demokratski centralizam je demokratija štrajka; svi radnici imaju slobodu da diskutuju o stupanju u štrajk na sastanku članova, onda se održi glasanje. Ako, na primjer, 70% radnika pristaju na štrajk, onda 100% radnika mora biti na prvoj liniji ili nijedan štrajk nikada neće biti uspješan. Prava manjine su zaštićena, ali odlukom većine odlučuje se o toku postupka.
Suprotan demokratskom centralizmu stoji koncept ,,čistog” anarhizma, u kojem niko nije vezan za demokratske odluke grupe koja se raspada pred prvim izazovom. Ovu paralizu smo vidjeli u pokretu ,,Occupy”. Na drugoj strani stoji birokratski centralizam staljinizma, gdje nema slobode diskusije ili zaštite prava manjine. Ovdje je opet staljinizam suprotan boljševizmu.
Ironično, mnoge anarhističke organizacije bez ,,lidera” zapravo se nalaze u situaciji analognoj birokratskom centralizmu. Nepostojanje izabranih i odgovornih lidera često znači da su ove uloge zamijenjene neizabranim i nepreciznim tajnim liderima: obično najglasnija i najsnažnija osoba u sobi. Odluke se donose, ali niko nema demokratsko pravo da ih ospori.
,,Ali boljševici su zabranili opozicione partije!” Čujemo kako naši liberalno-anarhistički prijatelji viču. To nikada nije bila namjera radničke države. Na žalost, svaka opoziciona partija u sovjetima je na kraju prešla na stranu Bijele armije ili organizovala teororističke napade na radnike. Nijedno demokratsko društvo ne bi dozvolilo onima koji koriste teroristička sredstva da sjednu u zakonodavnoj skupštini i da mirno donose zakone. Možemo li zamisliti da je Al Kaida pokušala da postavi parlamentarnog kandidata u Londonu ili kao guvernera Njujorka?
Marksisti se zalažu za višepartijsku demokratiju, ali svako ko podiže bombu ili pištolj protiv demokratske volje naroda brzo će izgubiti svoja demokratska prava kao u bilo kom drugom demokratskom društvu. Lijeva opozicija Trockog, istinski nasljednik boljševizma, bila je najglasnija u borbi za demokratska prava. Poslije toga, oni su bili prvi pritvorenici u Sibiru, dok je Trocki na kraju izgubio život od ruke staljinističkog ubice. Ovi borci protiv staljinizma su nekako zaboravljeni od strane neprijatelja ruske revolucije. Moramo zapaziti da je u borbi između lijeve opozicije Trockog i staljinovih birokrata, borbe između internacionalističke radničke demokratije i ,,socijalizma u jednoj zemlji” simpatije imperijalista bile su pretežno na strani ,,praktičnog” Staljina.
Laž da boljševizam neizbježno dovodi do staljinizma je fundamentalno apstraktna koncepcija. Ništa nam ne govori o tome zašto je ruska revolucija i komunistička internacionala degenerisala. Ona ignoriše nazadnost carske Rusije, građanski rat, blokadu i invaziju 21 strane armije, neuspjeh revolucije da se proširi u napredne kapitalističke zemlje i kasniju izolaciju revolucije. Nije bilo ništa neizbježno u vezi sa uslovima u kojima su se našli ruski radnici i ugnjeteni. Liberali, reformisti i anarhisti koji ojačavaju ovu laž misle da je ,,birokratija” neki genetski ljudski neuspjeh, a ne proizvod društvenih odnosa. Birokratija je neizbježni rezultat nestašica. Građanski rat i nasljeđeni nizak stepen tehnike postarali su da se mlada radnička država suoči sa mnoštvom nestašica.
Postoje dvije metode upravljanja nestašicama – kapitalisti to čine praveći visoke cijene dobara kako bi ih samo bogati mogli priuštiti, ali ovaj metod nije kompatibilan sa socijalizmom. Kada u socijalističkom društvu dođe do nestašica, jedine opcije su red i racionalizacija. Jedini način da se uvede res , a ne samo da dovede do snažnog guranja svih drugih na stranu, je da stavite policajca na liniju. Ali policajac mora da primi što mu treba ili nikada neće držati stvari pod kontrolom. Takva je ekonomska baza birokratije.
Zbog toga je napredna tehnika od suštinskog značaja za postizanje istinskog socijalizma. Da je njemačka revolucija 1918- 1923 uspjela, ne samo da staljinova birokratija ne bi uzela moć od radnika, već bi vjerovatno razjarila proces svjetske revolucije. Napredna njemačka tehnika povezana sa sirovinama i poljoprivredom bivše carske imperije bi pokazala šta demokratski planirana socijalistička ekonomija može zaista postići.
Revolucija u naprednoj kapitalističkoj zemlji poput Kanade, Britanije, Francuske ili SAD-a ne bi morala da se suoči sa istim izazovima kao što je SSSR. Ove zemlje nemaju niži kulurni nivo Rusije 1917. godine, umjesto toga imaju milione diplomiranih koji ne mogu da nađu posao. Ove zemlje nemaju ogromne nedostatke i neefikasne tehnike, umjesto toga imaju fabrike koje se nalaze u nepokretnom stanju i korporacije koje sjede na milijardama dolara neinvestiranog i neproduktivnog ,,mrtvog kapitala,,.
Danas, ogromna većina zemalja ima populaciju koja je prvenstveno urbana i radnička klasa. Prije 1945. godine većina zemalja bila je uglavnom agrarna. Obrazovni i pismeni nivoi danas su daleko veći. Osim gornjeg nivoa, velik procenat današnjih državnih funkcionera nije privilegovan kao 1917. Civilni službenici su normalni, radnici bijelih okovratnika koji su često sindikalizovani i često idu u štrajkove. Ovi radnici bi bili više nego srećni da iskoriste svoje iskustvo za zajedničko dobro, umjesto da drže društvo ucjenjenim, poput carskih/staljinističkih birokrata.
Lenjin je predvidio uslove za radničku demokratiju: izbor svih funkcionera sa pravom na opoziv u svakom trenutku, nijedan službenik da prim platu veću od kvalifikovanog radnika, rotaciju svih birokratskih zadataka i bez stajaće vojske koja se može koristiti protiv naroda. Nestašica je zaustavila ove uslove od usvajanja u SSSR-u ali savremena revolucija ne bi imala problema da ih sprovede u praksi. Kao što je Lenjin rekao, kad su svi birokrati niko nije birokrat. Staljinizam nije neizbježan.
8. Komunizam je ubio 100 miliona ljudi
Od novina pa do internet postova, ,,komunizam je ubio 100 miliona ljudi” je poželjan način za zaustavljanje diskusije. ,,Ti si socijalista? 100 miliona mrtvih” , ,,Želiš veću minimalnu platu? 100 miliona mrtvih” , ,,Želiš zdravstvenu zaštitu? 100 miliona mrtvih”. Desničari razmještaju ovu svrsishodnu klevetu kad god im nestane pravih argumenata!
Šta je stvarnost? Ova tvrdnja zasniva se na ,,Crnoj knjizi komunizma” koju je autor Stefan Kurtoa napisao 1998. godine. Široko je otrkiven kao pristrasan, koristeći metodologiju i licemjerne kriterijume. Čak i neki od njegovih glavnih saradnika kritikovali su knjigu rekavši da je Kurtoa bio opsjednut postizanjem broja od 100 miliona bilo kojim sredstvima i da se ta brojka ne može održati.
Preko 90% smrti u knjizi su usmjerena prema staljinističkom i maoističkom režimu. Već smo objasnili kako staljinizam nema ništa zajedničko sa istinskim marksizmom. Mi ne preuzimamo nikakvu odgovornost za stvarne zločine ovih režima, a ističemo da su prve žrtve staljinizma bili trockisti, istinski nasljednici boljševizma. Smatramo da je odvratno što se smrt naših drugova koriste u reakcionarne svrhe kako bi se uprljala zastavu pod kojom su se borili.
Čija su odgovornost smrti u toku građanskog rata? Da li je građanski rat greška mase radnika i seljaka, većine stanovništva, koji su željeli kraj Prvog svjetskog rata, zemlju seljacima, samoopredjeljenje za potlačene nacionalnosti i socijalizam? Ili je krivica bijelih generala, zemljoposjednika, gazda, monarhista i stranih armija intervencije, koji nisu prihvatali želje većine? To je slično banditima koji napadaju vaš dom, što dovodi do smrti na obe strane: čija je to krivica? Reakcija odgovara da su krivi vlasnici kuća , jer niko ne bi bio povrijeđen ako bi se samo predali. Može se takođe kriviti Abraham Linkoln za sve smrti tokom američkog građanskog rata za oslobođenje robova. Srazmjerno, po glavi stanovnika, sličan broj ljudi je ubijen.
Pa čak je i napad na staljiniste licemjeran. Na primjer, knjiga govori o 1.5 miliona smrti u Avganistanu, praktično sve smrti tokom sovjetskog režima. Ali zaboravlja da je CIA naoružala i finansirala pobunu mudžahedina sa raketnim bacačima i drugim naprednim naoružanjem u produženom gerilskom ratu. Takođe zaboravlja da su ti mudžahedini uključivali ,,borce za slobodu” kao Osamu Bin Ladena i da je tek 1990. godine preimenovan u Talibane. Ko je bio odgovoran za ove smrti?
Jedan događaj koji je često povezan sa 100 miliona mrtvih je sovjetska glad u periodu 1932-33, tzv. Holodomor. Crna knjiga govori o 4 miliona mrtvih u Ukrajini i 2 miliona u drugim zemljama SSSR-a.Desničarski nacionalistički ukrajinski režim kategorizuje ovu glad kao genocid i često se koristi u političke svrhe kako bi se podržao nacionalistički pokret.
Marksisti su posljednji koji će braniti staljiniste za ovu glad, što je rezultat staljinove kriminalne politike prisilne kolektivizacije. Trocki je to analizirao u svom antistaljinističkom remek djelu “Izdana Revolucija”. Međutim, ni mi ne prihvatamo antikomunističku žrtvu ukrajinskih nacionalista. Istina je da se Staljin 1920-ih oslanjao na kulake obogaćene Novom ekonomskom politikom kako bi pobijedili lijevu opoziciju Trockog. Lijeva opozicija je pozvala na politiku dobrovoljne kolektivizacije zemlje kako bi obrazovala seljake o prednostima socijalizma.
Ali kada je trockijeva proleterska tendencija poražena, kulaci su prijetili povratkom kapitalizma, ugrožavajući privilegije birokratije. Staljin je napravio zaokret od 180 stepeni i napao kulake. Umjesto dobrovoljne kolektivizacije uvodi prisilnu kolektivizaciju u cilju ,,likvidacije kulaka kao klase”. Ova luda politika je dovela bogate seljake u poziciju uništavanja sjemena i stoke, umjesto da se kolektivišu, što je dovelo do gladi. Ukrajina se suočila sa još ozbiljnijim napadom, kao što je bio carski režim. Međutim, glad je takođe imala značajan uticaj van Ukrajine. Iako činjenice ne podržavaju nacionalističku tvrdnju o genocidu, trockisti su se od početka borili protiv ove gladi.
Licemjerna metodologija Crne knjige rezultirala bi brojevima u milijardama da se dosljedno primjenila na kapitalizam. Noam Čomski, koji nije podržavao staljinizam ili maoizam, uradio je ovu analizu da uporedi Indiju sa Kinom. Zbog nižih nejednakosti i bolje distribucije medicinskih resursa u planiranoj ekonomiji u Kini, broj prekomjernih smrtnih slučajeva samo u Indiji dostigao je 100 miliona do 1979. godine (i još raste). Šta je sa decimacijom starijeg seljačkog stanovništva u Sjevernoj i Južnoj Americi? Kapitalistička trgovina robljem u Africi? Uticaj imperijalizma na globalnom nivou?
Sam Vinston Čerčil lično nosi ključnu odgovornost za glad u Bengalu 1943. godine u kojoj su umrli milioni. Tokom gladi, britanska uprava u Indiji zapravo je izvozila hranu, a Čerčil je odgovorio, citiram: ,,Mrzim Indijce, oni su ljudske zvijeri sa životinjskom religijom”. Ne treba pominjati milionime koji umiru u ratu za profit i imperijalističku podjelu sfera uticaja. Više od pola miliona smrtnih slučajeva samo u Iraku, plus svjetski ratovi i stalni ,,manji” ratovi.
U martu ove godine, UNICEF je procijenio da će se 600 miliona djece suočiti sa smrću, bolestima i neuhranjenošću do 2040. godine ukoliko se nastavi trend. U prethodnim izvještajima oni su detaljno objasnili kako milioni djece umiru svake godine pod istim uzrocima koji su se mogli spriječiti, dok top 8 milijardera posjeduju isto kao i ostatak čovječanstva. Ovom mjerom kapitalizam, imperijalizam i kolonijalizam proizveli su čitavu biblioteku ,,crnih knjiga”. Krajnje vrijeme je da čovječanstvo okrene stranicu nad ovim socijalnim i ekonomskim sistemom koji kapa krvlju iz svake pore.
9. Raspad SSSR-a dokazuje da je ljudska priroda kapitalistička
Svjedoci smo sadašnje krize u svjetskoj ekonomiji i sasvim je smiješno kada desničari brane kapitalizam kao ,,prirodno” proširenje ljudskog stanja. Kapitalizam kao društveni sistem postojao je samo dvije do tri stotine godina, dok su homosapiensi kao vrsta postojali stotine hiljada godina. Da li treba da vjerujemo da je čovječanstvu nekako ,,neprirodno” za 99,9% svog postojanja?
Drugi radovi su odgovorili na ovo pitanje sa opšteg filozofskog i naučnog stanovišta, tako da nećemo ponavljati ta objašnjenja ovdje. Osnovni argument desnog krila je da je pad Sovjetskog Saveza desio se jer su ljudska bića prirodno sebična i padaju u ljenost ako nemaju prijetnju od nestanka i gladi i ako ih se ne podstiče. Ova tvrdnja je još jedna nedokazana tvrdnja izvan vremena i prostora koja nema nikakvu korelaciju sa stvarnošću.
Počevši od veoma niskog nivoa, narod Sovjetskog Saveza je postigao nevjerovatne stvari. Sve to uprkos upravljanju staljinističke birokratije. Ljudi su radili u SSSR-u koji je u apsolutnom i relativnom smislu proizvodio više doktora, naučnika i inženjera od kapitalističkih zemalja. To je bilo zbog planirane ekonomije. Između 1913. i 1963. produktivnost rada porasla je za 73% u Britaniji,
332% u SAD i 1310% u SSSR-u. Godišnje stope rasta premašile su 10% tokom ovog perioda, dok se kapitalizam suočio sa velikom depresijom.
Broj doktora na 100 000 ljudi u SSSR-u bio je 205, u poređenju sa 170 u Italiji i Austriji, 150 u Americi, 144 u Zapadnoj Njemačkoj, 110 u Britaniji, Francuskoj i Holandiji i 101 u Švedskoj. 1970 godine bilo je 257 000 diplomiranih inženjera u SSSR- u, u poređenju sa 50 000 u SAD-u. To je rezultiralo brojnim otkrićima, Nobelovim nagradama i opštim napretkom. Besmislena je kleveta govoriti da je Sovjetski Savez pao zbog ljenosti i gluposti.
Pa zašto je Sovjetski Savez propao ako su ljudi tako radili i bili toliko pametni? Krivica leži pod nogama staljinističke birokratije. Trocki je objasnio da je socijalističkoj planiranoj ekonomiji potrebna demokratija kao što je ljudskom tijelu potreban kiseonik. U kapitalizmu, tržište je neefikasno. Ako je kompanija neefikasna, ona će bankrotirati i nestati. U zdravoj planiranoj ekonomiji provjera efikasnosti je pod demokratskom kontrolom i učešću samih radnika. Ako radnici vide neefikasnost, oni će to popraviti, ako vide efikasniji način obavljanja stvari, oni će ih uraditi. Ali takvo demokratsko upravljanje od strane radnika je bila prokletstvo za staljinističku birokratiju koja nije mogla dozvoliti da bilo šta ostavi van svoje tijesne autokratske kontrole.
50 birokrata u Moskvi moglo je da planira osnovnu industrijalizaciju u ranom periodu Sovjetskog Saveza, ali po mnogo većoj cijeni od radničke demokratije. Međutim, od sredine 60ih godina pa nadalje, stope rasta počele su da opadaju, a zatim stagniraju 1970ih. Privreda je postala suviše složena za birokratsko planiranje. Čista težina birokratskog lošeg upravljanja, nepotizma, korupcije i neefikasnosti, pretvorila se od relativng kočenja planirane ekonomije do apsolutne kočnice.
Kvote su se spuštale, te nisu mogle završiti bez žrtvovanja kvaliteta. Siva i crna ekonomija se povećala kako bi ispunila praznine birokratskog otpada i gluposti. Ova ekonomska realnost signalizirala je pad staljinističkog režima i dvadesetogodišnju stagnaciju. Pokušali su sve kako bi pokrenuli stvari, ali ništa nije uspjelo. Jedina stvar koju nikada neće pokušati je da se pređe u radničku demokratiju iz straha od gubitka kontrole. Zbog toga je veliki kreativni potencijal sovjetske radničke klase počeo da vegetira i ostao nerealizovan.
Umjesto da se pređe na radničku kontrolu i demokratski planiranu socijalističku ekonomiju, birokrati su odlučili da postanu kapitalisti na račun ostatka sovjetskog stanovništva. Sve je stavljeno na aukcijski blok po povoljnim cijenama, pripremajući put za sadašnju rusku oligarhiju. Ako je kapitalizam bio daleko prirodniji sistem od socijalizma, sigurno bi ovaj ,,povratak u prirodu” doveo do napretka proizvodnih snaga? Povratak kapitalizmu bila je katastrofa. Smanjenje od 60% u BDP-u i petnaestogodišnje smanjenje životne dobi. Sve društvene bolesti kapitalizma vratile su se s osvetom – alkoholizam, prostitucija, droga, organizovani kriminal itd. Položaj žena se okrenuo naglavačke. Ovo je nasljedstvo kapitalizma.
Prava, zdrava i demokratski planirana ekonomija mogla bi ostvariti nevjerovatne sposobnosti ljudi radničke klase koji bi potiskivali kapitalizam i staljinizam. Studenti poslovne administracije uče da vjeruju da su radnici bespilotni, a izvor znanja i inspiracije potiče od takozvanih ,,kapetana industrije”. Ali u stvarnom svijetu vidimo da su ovi muškarci i žene u odjeljenjima koji su predsjedavali bankrotom, stagnacijom, otpuštanjima, dok još uvjek prikupljaju milijarde u bonusu.
Radnici u prodavnici su ti koji stvarno razumiju kako stvari funkcionišu i kako da poboljšaju stvari. Menadžment koji ne organizuje proizvodnju, uspostavlja neefikasne smjene i postavlja radnika protiv radnika. Ako radnik ima dobru ideju u kapitalizmu, menadžer će je ukrasti, uzeti povlastice, a zatim smanjiti broj osoblja u odnosu na povećanu efikasnost. Nema podsticaja da radnici daju svoj doprinos kada su otuđeni od proizvodnje. U socijalističkom društvu kada radnici doprinose to ide u cilju povećanja slobodnog vremena ili poboljšanja svoje lokalne zajednice. Kapitalizam i staljinizam su ujedinjeni u uvjerenju da je većina čovječanstva beskorisna i glupa. Marksisti vjeruju da ogromna većina ima nešto da doprinese društvu ,a menadžment i birokratija su ti koji su beskorisni izvršitelji glupog, neprirodnog sistema.
10. Ništa nije postignuto ruskom revolucijom
Kažu da ništa nije postignuto ruskom revolucijom! Zašto onda unajmljene puške gazda i bankara provode toliko vremena da to kažu? Svako ko razmišlja o stvarima shvatiće netačnost ove tvrdnje. Ako ništa nije postignuto onda zašto tretirati iskustvo iz oktobra kao takvu prijetnju? Ovdje imamo zemlju koja je više zaostala od najsurovijih dijelova Pakistana, te je postala druga svjetska supersila. A ipak nam je rečeno da nema ničega pozitivnog za učenje iz Sovjetskog Saveza. Ova laž bi se trebala staviti kao definicija besramne drskosti!
Već smo detaljno objasnili neke od nevjerovatnih tehničkih i ekonomskih napredaka svjetske planirane ekonomije, uprkos birokratskim okovima staljinizma. Možemo dodati još. Poslije nacističke okupacije u Drugom svjetskog ratu, koja je provodila politiku uništavanja ,,spaljene zemlje”, planirana ekonomija se vratila bez pomoći Maršalovog plana. Sovjetski nacionalni dohodak porastao je za 570% između 1945. i 1964. godine u poređenju sa 55% u SAD, koji je bio neoštećen ratom. Tokom ovog perioda niko nije mogao da se suprostavi sovjetskoj svemirskoj tehnologiji. Sputnjik je bio prvi satelit, a Jurij Gagarin prvi čovjek u svemiru.
Jedno od ključnih dostignuća SSSR-a bio je poraz nacističke Njemačke, koja je imala pristup cijeloj proizvodnji kontinentalne Evrope. Ovo se ne predaje u zapadnim školama, ali 90% borbi i umiranja u drugom svjetskom ratu desila su se na istočnom frontu. 27 miliona Sovjeta umrlo je od ruke hitlerove vojske.
Čerčil i Ruzvelt su prvobitno planirali da dozvole Njemačkoj i Rusiji da iscrpe jedna drugu, a potom bi pobrisali ostatke. Zbog toga nisu otvorili zapadni front do 1944. Bitka kod Kurska i dalje ostaje najveća tenkovska bitka u ljudskoj istoriji, a kada je njemačka vojska poražena u Staljingradu, Crvena armija je napravila jedan od najbržih napredaka u ljudskoj istoriji. Planirana ekonomija omogućila je Sovjetskom Savezu da pobijedi proizvodnju čitave kapitalističke Evrope. Sovjetske trupe su oslobodile Jevreje u koncentracionim logorima, koji su dalje oslobodili Istočnu Evropu i koji su podigli crvenu zastavu nad Rajhstagom. Da Britanci i Amerikanci nisu otvorili zapadni front, oni bi sreli Crvenu armiju na engleskom kanalu, a ne u Njemačkoj. Prije dana “D” glavni napori saveznika bili su daleko od glavnih mjesta bitke, obezbjeđujući svoje kolonije u Africi ili Pacifiku.
Uspjeh revolucije nije bio samo ekonomski već i društveni. Dok žene u Britaniji nisu imale pravo glasa do 1928. godine, žene u Sovjetskom Savezu su postigle potpunu zakonsku ravnopravnost do 1918. godine. U Kanadi žene se čak nisu ni smatrale ,,osobama” sve do 1929. godine! Sovjetsko porodično pravo postalo je rodno neutralno i homoseksualnost je legalizovana pola vijeka prije zapada. Na primjer, Trocki je preuzeo ime svoje žene i niko to nije vidio kao neobično. Abortus je takođe legalizovan. Staljinistička kontrarevolucija je većinu toga oduzela. Uprkos povlačenju tridesetih godina prošlog vijeka, do 1970. godine postojala je rodna ravnopravnost kod studenata koji su priznati na univerzitetu: značajno prije većine kapitalističkih zemalja. SSSR je obezbjedio besplatno obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i brigu o djecu, što Sjedinjene Države nikada nisu mogle postići. Nije iznenađujuće što je očekivan životni vijek skočio sa 30 godina u 1927.godini na 74 godine u 1970. i smrtnost odojčadi pala je za 90%.
Sovjetska nauka i kultura cvjetali su tokom dvadesetih godina. Nakon revolucije došlo je do nevjerovatne eksplozije eksperimentalnih formi. Ajzenštajn je vodio put s brilijantnim filmskim klasicima. Šostakovič i drugi su izvršili revoluciju u simfoniju, a Boljšojj balet je danas poznat. SSSR postao je dominantan na Olimpijadi. Teoretska nauka takođe je išla naprijed. Teodor Dobhanski je sintetizovao Darvinovu prirodnu selekciju genetikom Mendeljeva. Opet, tragično je to prešlo sa socijalističkim realizmom u umjetnosti i Lisenkoizmom u biologiji. Staljinistička birokratija nikad ne bi mogla dopustiti punu slobodu mladima putem popularne kulture, a CIA je pokušala da koristi Roiling Stones i Beatles-e protiv revolucije. Ali, uprkos staljinističkoj cenzuri, sovjetska klasična umjetnost nije imala premca.
Uprkos nevjerovatnoj materijalnoj, društvenoj i kulturnoj zaostalosti, napadima i sabotažama izvana i iznutra, boljševička revolucija je dovela do čuda. Samo zamislite šta bi današnji radnici i mladi mogli postići s daleko višim nivoom kulture i obrazovanja. Ono što guši društvo je proizvodnja za profit i kapitalistički način proizvodnje. Društvo je trenutno u ćorsokaku i ide od jedne društvene, političke i ekonomske krize do druge. Moramo razbiti ove okove kako bismo oslobodili potencijal čovječanstva.
Džon Rid je napisao svoje klasično djelo ,,10 dana koji su potresli svijet”, koje je dalo živahan prizor događaja iz 1917. godine. U ovom članku pokušali smo odgovoriti na top 10 laži koji imaju za cilj da održe status kvo. Lenjin je jednom rekao da je pokretačka sila istorije istina, a ne laž. Na drugom mjestu on je rekao da je marksizam moćan jer je istina.
Revolucionarnoj tendenciji nisu potrebne laži: zašto bi htjeli sami sebe zatvoriti od stvarnosti? Cilj marksizma je da ima potpuno zaokruženo i naučno razumijevanje društvenih uslova, tako da smo bolje pozicionirani da ih mijenjamo. Ako budemo lagali sami sebe, mi ćemo samo otežati ovaj zadatak. Srećom, sve više radnika, a naročito mladih ljudi, počinje da razaznaje laži koje održavaju kapitalističku nejednakost. Ruska revolucija i danas predstavlja najveći primjer kako eksploatisani i potlačeni mogu postići svoju emancipaciju. Ne postoji veća prijetnja za status kvo od boljševičke ideje i iskustva ruske revolucije. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći radikalizovanim radnicima i mladima da pronađu odgovore koji su im potrebni kako bi pobjeđivali u raspravama protiv reakcionara i izgradili novi oktobar, 100 godina kasnije, ali ovaj put na daleko višem niovu.