O jednoj ga ženi nitko nikada nije smio pitati.
Josip Broz se u prijateljskom društvu i pred televizijskim kamerama vrlo rado prisjećao mlađih dana, ali nikada nije govorio o svojoj prvoj supruzi – Pelagiji Bjelousovoj.
I prije Drugog svjetskog rata u najužem krugu oko Tita znalo se da ga o Pelagiji nije pristojno ništa pitati, jer ta se ljubav gasila dugo i bolno.
Sve je počelo 1920. vjenčanjem u Sibiru. Tito je u Rusiji završio kao ratni zarobljenik propale Austro Ugarske vojske a nakon izbijanja Oktobarske revolucije dolazi u dodir sa Boljševicima i komunizmom. Pridružuje se Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe. Vjenčao se s ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom sa kojom se krajem 1920. vratio u novonastalu Kraljevinu SHS.
Pelagija Bjelousova bila je u poodmakloj trudnoći. Rodila je u kući Titovog oca Franje.
Broz se zaposlio u bravarskoj radionici Filipa Bauma u Zagrebu, u Petrinjskoj 3, a učlanio se i u Komunističku partiju Jugoslavije, koja je u to vrijeme bila u svom najvećem usponu.
Posao mijenja 921. kada se zapošljava u mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu, selu nedaleko Bjelovara. Ondje je sa suprugom živio sljedeće četiri i pol godine.
O bračnome životu Brozovih iz tog vremena malo je poznato, ali čini se da su živjeli skladno. Josip je Pelagiju zvao ‘Poljka’.
Zna se ipak da im je u studenom 1922. rođen sin Hinko koji umire nakon osam dana od dizenterije, u lipnju 1923. od difterije umire 18-mjesečna kćer Zlatica, Josipova neprežaljena miljenica.
U veljači 1924. rodio im se sin Žarko, zdravo i živahno dijete, koje im je donekle bilo i utjeha.
Kad se bliskim suradnicima, bračnom paru Kopinič, 1941. rodilo dijete, mlada majka Stela požalila se Titu kako ne zna kako se brinuti o novorođenčetu.
Tito joj je odgovorio: ‘Ništa ne brini, ja ću ti pomoći. Ni moja Pelagija ništa nije znala, ali sam ja vidio kako to moja majka radi sa mojom mlađom braćom i sestrama, pa sam ja Žarka, kad je bio beba, i kupao, i povijao, i hranio.’
Početkom 1924. Broz je izabran u novoformirani Okružni komitet KPJ za križevačko-bjelovarsku županiju i to mu daje poticaj, a javlja se i ambicija da bude organizator i predvodnik. To je vrijeme kada se počinje mijenjati od mirnog obiteljskog čovjeka u stranačkog aktivista kojem je obitelj na drugom mjestu.
U slobodno vrijeme Broz juri po sastancima u bližoj i daljoj okolini. Održava tajnu vezu sa pokrajinskim rukovodstvom KP u Zagrebu.
Na pogrebu partijskog druga iz Bjelovara drži buntovni govor, zbog kojeg osam dana provodi u zatvoru. Policija mu vrši pretres u stanu i plijeni knjige, koje su mu nešto kasnije ipak vraćene.
Kad je Josip Broz 1928. godine osuđen na pet godina zatvora i ubrzo otišao na izdržavanje kazne, Pelagija se sa sinom Žarkom, vratila u Rusiju. Nakon izlaska iz zatvora 1934. i Tito će se ubrzo naći u Moskvi.
U siječnju 1935. Centralni komitet KPJ odlučio ga je uputiti na rad u Komiternu, odnosno u Balkanski zemaljski sekretarijat, kao referenta za rad po pitanjima KPJ.
Tito je očekivao da će to biti prilika da obnovi odnose sa suprugom. Tri mjeseca je čekao na poruku koju nije dobio.
Najveće razočarenje za njega bilo je saznanje da Pelagija nije bila brižna majka. Izgredi i nedolično ponašanje Žarka, smještenog u domu za djecu inozemnih stranačkih dužnosnika, bili su razlog za veliku brigu.
Žarko je imao burnu mladost i živio je na rubu zakona. Kao časnik Crvene armije u ratu protiv Nijemaca izgubio je ruku.
Tito ga je vratio krajem 1945. i sin mu se, vrlo nestašno živeći u Beogradu, ženio tri puta.
Pelagija Bjelousova se nakon razvoda s Josipom Brozom preudala za Rusa Reguljeva, i s njim dobila dvoje djece.
Tokom 1938. godine Pelagija je iznenada uhapšena u toku Velike čistke zbog veze sa levim krilom KPJ i optužena da “sabotira uvođenje socijalizma u SSSR”.
Njeno hapšenje umalo nije koštalo života Tita, koji je takođe osumnjičen za trockizam.
Broz je po dolasku u Moskvu 24. kolovoza 1938. godine saznao da su uhićene kao imperijalistički špijuni njegova bivša supruga Pelagija Belousova i tadašnja supruga Lucia Bauer, koja je već bila streljana. 27. rujna 1938.
Početkom rata Pelagija je puštena iz logora, a 1944. sa Raguljevim je dobila ćerku Ninu, koja je kasnije postala inženjer.
Pelagija je ponovo uhapšena 1948. godine, posle Titovog sukoba sa Staljinom, i na montiranom procesu osuđena na deset godina zatvora.
Posle Staljinove smrti, 1957. godine je puštena iz zatvora, ali joj je zabranjeno da živi u Moskvi. Do 1967. živela je i radila u gradu Istra u Moskovskoj oblasti.
Pred samu smrt posjetio ju je sin Žarko, koji se tada prvi put sreo sa sestrom Ninom. Pelagija je umrla marta 1967. godine, a urna joj je položena na Novdevičjem groblju u Moskvi.