Novi Dani
Nova misao

Pandemija patrijarhata zahteva pandemiju otpora! Srećan 8. mart!

Piše Jelena Riznić

Ovogodišnji 8. mart dočekujemo nešto drugačije nego prethodnih godina, istovremeno ,,slaveći” i godišnjicu jedne od najvećih humanitarnih kriza.

Mnogo pre 11. marta 2020. godine, kada je Svetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju Covid-a 19, ,,epidemija” i ,,pandemija” su bili termini kojim su feministkinje opisivale široku rasprostranjenost muškog nasilja nad ženama.

Osmi mart se, i pored tih i svih drugih pokazatelja da smo daleko od ravnopravnog društva, u javnosti dominantno predstavlja kao dan majki, baka, učiteljica, čime se briše njegov revolucionarni karakter jer pokazuje da organizovani otpor radnica i radnika može da izmeni sliku sveta.

Osmi mart, međutim, nije dan poklanjanja cveća i bombonjera, već dan borbe — i to borbe za žensko oslobođenje. Tekstilne radnice koje su 1857. godine započele pobunu, zahtevajući svoja radna prava, po mnogo čemu jesu slične radnicama danas, jer kapitalizam i dalje dere kožu sa leđa radništvu. Uz to, sva dosadašnja istraživanja pokazuju da je najveći teret ove zdravstvene i socijalne krize pao na pleća žena. Zato smo za vas, ovog marta, prikupile iskustva o ženskoj strani pandemije, kako bismo ukazale i na pandemijski karakter patrijarhata, ali i kako bismo, u duhu ovog praznika, pozvale na borbu. 

Da li je Srbija patrijarhalna zemlja?

Pandemija koronavirusa mora se posmatrati u kontekstu dugotrajnijih procesa. Realnost u kojoj žene žive u poslednjih godinu dana nije određena samo pandemijom, već i merama i odgovorima Vlade Republike Srbije za sprečavanje širenja virusa, koje su uticale na stvaranje svakodnevnih praksi koje su bile rodno određene. Drugim rečima, rizici i aktivnosti žena i muškaraca bili su različiti, čime su se učvršćivale već postojeće nejednakosti.

Srbija je i pre marta 2020. bila zemlja izraženih rodnih nejednakosti. To je dokumentovano brojnim istraživanjima, mada je i bez toga življena stvarnost gotovo svih žena ovde. Prema Indeksu rodne ravnopravnosti iz 2018. godine, u Srbiji i dalje postoje izražene rodne nejednakosti u svim posmatranim domenima: radu, novcu, vremenu, znanju, moći, zdravlju (videti Babović, 2018). Nejednakosti su vidljive u sferi moći, novca (gde se očituju u nejednakim platama muškaraca i žena, ali i manjim šansama za napredovanje kod žena), kao i vremena (odnosno nejednakog vremena koje muškarci i žene troše na rad u domaćinstvu i oko dece, a što se najčešće oduzima od njihovog slobodnog vremena). Uz to, verovatno najjasniji pokazatelj nejednake moći muškaraca i žena jeste broj femicida — samo od početka ove godine je ubijeno najmanje šest žena, samo zato što su žene. Naglašavam najmanje, budući da o femicidima saznajemo iz medija jer na državnom nivou ne postoji objedinjena statistika koja bi pratila broj ubijenih žena. Uz to, ne možemo ni da znamo koliko je žena umrlo od posledica višegodišnjeg zlostavljanja. Ono što, međutim, znamo jeste da je u poslednjih deset godina u Srbiji je najmanje 330 žena ubijeno od strane partnera ili drugog člana porodice.

©2021 Ženska solidarnost

Žensko lice pandemije

  • Žene na ,,prvoj liniji odbrane”

Prema istraživanju SeCons-a, najveći teret, ali i najveći rizik tokom pandemije, ponele su žene koje su činile čak 86% zaposlenih na ,,prvoj liniji zaraze”. Zdravstveni sektor sa 234 miliona zaposlenih, jedan je od najvećih na svetu. Žene globalno čine čak 70% zaposlenih u zdravstvenom sektoru, dok su u svega 25% slučajeva na vodećim pozicijama. 

Sva istraživanja ukazuju na postojanje jasno izraženih trendova po pitanju zaposlenja ženske radne snage. Tržište je vrlo jasno rodno određeno, zbog čega su žene dominantnije u onim sektorima koji prvi stradaju u slučaju ekonomske krize, što se i dokazalo nakon 2008. godine. Uslužni sektor je jedan od takvih — žene tamo čine čak 67,5% zaposlenih, a pandemija je posebno pogodila zaposlene u uslužnom sektoru. Opterećenje je tu bilo višestruko: i po pitanju većeg broja radnih sati, ali i po pitanju veće mogućnosti zaraze koronavirusom.  

Žene su bile na ,,prvoj liniji odbrane”, ali i prve žrtve kršenja radničkih prava. Već u prvim danima pandemije, radnice niške fabrike Olimpias koja organizuje proizvodnju za italijanski Benetton, objavile su da je, i pored mere ukidanja gradskog i međugradskog prevoza, vlasnik fabrike zahtevao da dolaze na posao, pri tome ne obezbeđujući prevoz, zbog čega su mnoge od njih morale da pešače i po 10 km. Kao dominantno zaposlene u nesigurnim oblicima rada, po ugovorima koji im ne dozvoljavaju sindikalno organizovanje ili bilo kakav oblik zaštite na radu, žene su morale da idu na prinudne odmore, dobijale otkaze ili manje plate, morale samostalno da obezbeđuju zaštitna sredstva itd. Najblatantniji primer kršenja radničkih prava je svakako umanjenje ionako mizernih porodiljskih nadoknada kod poslodavaca koji su koristili državne mere, što je ministar Ratko Dmitrović nazvao kolateralnom štetom. 

U anketi koju smo sprovele, 186 žena od 453 je potvrdno odgovorilo na pitanje o povećanom broju radnih sati na poslu tokom pandemije, a od toga njih 63 nije dobilo povećanje plate za produženi rad. Jedna ispitanica kaže:,,Jedva smo za vreme karantina izboksovali da radimo od kuće, a onda su nam za taj mesec (april) smanjili platu 20% jer smo radili od kuće i to smo saznali kad smo primili platu — nije bilo nikakvog obaveštenja da će se to desiti. Prekovremeno nam takođe tada nije isplaćeno.” Kada je reč o povećanom riziku od zaraze koronavirusom na poslu, 152 ispitanice su izjavile da poslodavci nisu obezbedili potrebnu zaštitu na radnom mestu, odnosno da su bile prepuštene sebi. Jedna ispitanica kaže ,,Dobijali smo maske i rukavice možda mesec dana, tri komada nedeljno. O higijeni da ne pričam, dezobarijere neke, i prskanje hodnika hlorom — i dalje smo imali žarista katastrofalna u službama gde radi puno ljudi u jednoj prostoriji.” Kada je reč o subjektivnom osećaju opterećenja, 328 ispitanica su izjavile da su se osećale preopterećeno tokom trajanja pandemije. Sa posebnim problemima su se susrele prosvetne radnice, od kojih jedna kaže:,,Koristila sam privatni telefon, internet i računar i sve sama plaćala. Mlađa deca su bila jako opterećena, kao i roditelji. Deca su morala da čekaju roditelje da bi ispunjavali obaveze za školu, jer nemaju svoje uređaje. U takvim okolnostima su zadaci stizali čitavog dana i večeri. Ja sam radila čitavog dana, bez radnog vremena.” 

©2021 Ženska solidarnost
  • ,,Ako žene stanu, staje celi svet” 

Pandemija koronavirusa pokazala je i da svetske ekonomije počivaju na nevidljivom i neplaćenom radu žena i devojčica. Zatvaranje obdaništa i škola i zabrana kretanja licima starijim od 65 godina značila je da najveći deo reprodukcije i direktne i indirektne brige prebačen na nivo domaćinstva. Žene su tako, ne samo bile na prvim linijama fronta kao dominantne u sektoru ekonomije brige, već su bile i ,,nevidljive radnice”, odnosno one koje obavljaju naveći deo kućnog rada i brige o članovima domaćinstva. I u nepandemijskoj realnosti, onda kada država smanjuje budžetska izdvajanja za javne usluge, taj posao u privatnoj sferi preuzimaju žene.

Brojna domaća i strana istraživanja dokazuju ovu tvrdnju — u industrijalizovanim državama, zaposlene žene sa punim radnim vremenom provode prosečno 23 sata nedeljno obavljajući neplaćeni kućni rad, kao i između 6 i 12 sati na brigu o deci. Prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), žene obavljaju i do tri puta više kućnog rada u odnosu na muškarce. Kada je reč o vrednosti kućnog rada (ukoliko bi se on zapravo plaćao) postoji nekoliko načina izračunavanja. Sociološkinja Marija Babović je je došla do cifre od 148 190 dinara na godišnjem nivou, ili 4 445 700 dinara, odnosno 37 207 evra za period od trideset godina kućnog rada. Ovo je praktični pokazatelj kako je neplaćeni rad integralni deo svakodnevnog obnavljanja kapitalističkog sistema. Drugim rečima — sistem ne bi mogao da postoji da nema neplaćenog rada žena. 

Zatvaranje obdaništa i škola je svakako najviše uticalo na višestruko povećanje opterećenja žena tokom pandemije. UNESCO je objavio da globalno preko 300 miliona učenika i učenica u nekom trenutku nije išlo u škole zbog zatvaranja škola sa ciljem suzbijana zaraze. Podsećam, na pitanje kako da roditelji brinu o svojoj deci ako moraju da rade, premijerka Ana Brnabić je svojevremeno izjavila da ,,moramo pokazati solidarnost”. Ipak, to ,,mi” nije obuhvatalo poslodavce koji su profitirali u ovoj krizi, ili državu koja ni na koji način nije pomogla roditeljima (štaviše, došlo je do smanjenja dečijeg dodatka poslednjih meseci), već da su solidarnost morali da pokažu porodični prijatelji, komšije ili standardni ,,baka servis”, bez obzira na rizik od zaraze. Sve ovo je najviše pogađalo žene koje imaju decu ili neke druge zavisne članove porodice, koje nisu mogle da obavljaju plaćeni rad kod kuće. Jedna ispitanica u našoj anketi kaže: ,,Zbog celokupne situacije nismo uspeli da sakupimo papire za konkurisanje za vrtić (podstanari smo, a stanodavac je žena starija od 65 godina, koja nije mogla da nas prijavi na adresi zbog toga). Ja sam time sprečena da tražim posao, polažem ispite, a to je sve bio razlog da i briga o teško bolesnoj svekrvi pripadne meni…” 

Zamislimo sada sledeću situaciju — sve žene ovog sveta odluče da sprovedu generalni štrajk, na barem dva sata u toku jednog dana. Kuvarice ostavljaju dopola pripremljene obroke, domaćice ostavljaju neočišćeni stan, nastavnice napuštaju učionice, vaspitačice vrtiće, kasirke ustaju od kasa, fabričke radnice napuštaju mašine, zemljoradnice svoje bašte. I sve one izlaze na ulice. Setimo se sada onog proračuna cene kućnog rada ukoliko bi se on zapravo plaćao, te dokaza da sistem nikako ne bi mogao da postoji bez rada žena. Kada bi žene zaista odlučile da ne rade posao koji ni po čemu nije inherentno ,,ženski”, sistem bi bez sumnje kolabirao, posebno u vreme pandemije. 

Osmi mart nas podseća na žensko lice pandemije, pandemija patrijarhata zahteva pandemiju otpora
©2021 Ženska solidarnost

Nasilje nad ženama tokom pandemije

Mere samoizolacije su teške za sve, ali za žrtve nasilja one znače da, ne samo fizički ne mogu da odu od nasilnika, već i da ostaju bez resursa koji im mogu pomoći. U velikim zdravstvenim krizama, resursi se preusmeravaju u hitne mere i postupke nauštrb opštih (zdravstvenih) potreba. Pre svega, mere samoizolacije su otežale uspostavljanje kontakta sa prijateljima i drugim članovima srodničke grupe kojima se žene mogu obratiti za pomoć i zaštitu. Zatvaranje velikog broja firmi kao posledice restriktivnih mera dovele su do otpuštanja ili prinudnog odsustva velikog broja žena, što ih je učinilo podložnijim ekonomskom nasilju. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, jedna od tri žene na svetu tokom svog života doživi fizičko ili seksualno nasilje. Humanitarne krize, kakva je i ova, povećavaju rizik od eskalacije muškog nasilja prema ženama.

Mediji u SAD su izveštavali da je Nacionalna telefonska SOS linija za nasilje u porodici imala više poziva od početka pandemije. Žene su se žalile kako zlostavljači koriste Covid 19 kao sredstvo za izolaciju žene od porodice i prijatelja. Nasilje se intenziviralo i u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Španiji, Nemačkoj. U toku prve nedelje od proglašenja izolacije, u Francuskoj je zabeležen porast prijava nasilja od preko 30%, kao i dva slučaja femicida. Slična situacija je zabeležena i u Argentini, gde se u prve dve nedelje izolacije nasilje prema ženama uvećalo za 25%, što je potvrdio povećan broj poziva SOS telefonima, a šest žena je ubijeno od strane svojih partnera od početka uvođenja mera izolacije (UN Women, 2020). Situacija u Srbiji nije mnogo bolja od one u svetu — Autonomni ženski centar je nakon mesec dana od proglašenja pandemije, izdao saopštenje u kome je istakao trostruko povećanje broja poziva upućenih SOS telefonu. Zdravstvene krize uvek prate i socijalne krize, a recesija koja nas očekuje dodatno može otežati žrtvama da napuste nasilne odnose.

Stvarnost je opaka, ali smo i mi

Ovog 8. marta smo želele da još jednom podsetimo zašto je ovaj praznik dan kad se nužno moramo podsećati da je borba protiv patrijarhata stara koliko i patrijarhat, i da naše generacije ne smeju da stanu sa tom borbom. Feminizam i borba za žensko oslobođenje nisu cveće, bombonjere, niti različita kozmetička sredstva kojim se stvarnost koja tlači žene — šminka. Feminizam je dužnost, i ta dužnost znači da uvek jasno i glasno moramo da govorimo šta se dešava, kako je rekla Roza Luksemburg. Ništa od svega rečenog nije razlog za defetizam — upravo suprotno, isticanje činjeničnog stanja je tu zarad poziva na akciju i borbu. Vratimo 8. martu revolucionarni karakter, vratimo feminizam u našu realnost! 

Tekst preuzet sa websajta kolektiva  Žensku solidarnost 

Pročitajte još