Vladimir Nazor koji je brojnim stihovima i pregrštima proze snažno obogatio hrvatsku književnost rodio se 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču.
Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe prešao je partizanima, o čemu je izvijestio čak i Radio London.
Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora. Posljednji javni nastup imao je 1949.: kao novoprimljeni akademik čitao je novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, navijestivši nekoliko dana prije svoju smrt.
Krajem listopada 1944. oslobođen je Split. Bila je zadnja nedjelja u mjesecu kada se usprkos neprestanoj kiši, mnoštvo odmah oko 14 sati počelo okupljati na Obali, tako da je Obala kroz kratko vrijeme bila puna svijeta. Dočulo se da dolazi predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor.
Stajala je tamo i počasna vojnička četa. U 14.30 došao je parobrod u luku, i netom što se ukotvio, Nazor je sišao, a svjetina ga je dočekala poklicima i pljeskanjem. Potpredsjednik NOO-a Humbert Fabris održao mu je dobrodošlicu i pozdravio ga u ime Splita.
Na taj pozdrav Nazor je odgovorio: ” … Osobito se veselim što stupajući na oslobođeno naše kopno, gazim ponajprije na tlo grada Splita, toga srca i duše čitave Dalmacije.
U Splitu su zaplamtjeli, kao nigdje, staro hrvatsko rodoljublje, odvažnost i junaštvo, u njemu je tinjala uvijek ljubav prema Hrvatskoj, prema Jugoslaviji i čitavom slavenstvu.”
Nazor je umro 19. lipnja 1949.