Kandidat Bosne i Hercegovine koji je ušao među pet najboljih filmova na 93. dodjeli Oscara bio je film “Quo vadis, Aida?” koji je inspirisan životnom pričom Hasana Nuhanovića.
Scenario je pisan prema njegovoj knjizi “Pod zastavom UN-a”. Hasan je bio prevodilac u bazi Ujedinjenih nacija u Potočarama a njegov otac Ibro Nuhanović bio je na poznatim pregovorima sa Ratkom Mladićem.
Ove scene su rekonstruisane u samom filmu, s tim da je u ulozi prevoditeljice UN-a Aida, njen suprug učestuvije na pregovorima sa Mladićem a kada krene razdvajanje muškaraca i žena, ona pokušava spasiti muža i svoja dva sina sakrivši ih u bazi UN-a.
Upravo je Hasan Nuhanović pokušao na ovaj način spasiti svog oca i brata ali nije naišao na razumijevanja kod majora UNPROFOR-a, Toma Karemansa.
Njegov otac, Ibro i još nekolicina ljudi koji su se zatekli tu, održali su sastanak sa Ratkom Mladićem u hotelu “Fontana”, a tom prilikom Mladić je garantovao sigurnost svim civilima.
Vratili su se u bazu, krenulo je razdvajanje muškaraca i žena a Holandski bataljon je istjerao iz baze sve muškarce i dječake i predao ih VRS.
Njegova knjiga bila je inspiracija Jasmili Žbanić da snimi ovaj film, na čijem scenariju je učestvovao i sam Nuhanović. On je do 2017. godine bio savjetnik na scenariju. Saradnja između njih dvoje nije okončala slavno jer Nuhanović nije bio zadovoljan određenim detaljima i načinom na koji Žbanić želi prikazati njegovu životnu priču.
Nakon prikazivanja filma, Nuhanović se oglasio na svom facebook profilu te iznio određene zamjerke na radnju koja se dešava u filmu.
“Imao bih više ozbiljnijih zamjerki u vezi s drugim scenama, ali hajde da uporedimo ove dvije. Ne miješam se u umjetničku kreaciju, ali želim naglasiti da su pripadnici srpskih snaga u interakciji s holandskim UNPROFOR-om tih dana glumili gospodu koja poštuje Ženevsku konvenciju. Ne viču, ne ponašaju se bahato, dok su izvan njihovog vidokruga ubijali ljude stotinak metara od baze UN-a (u nekim momentima i na njihove oči, što mislim da se ne nalazi u filmu, a trebalo se naći)”, smatra Nuhanović.”
Svoj i život svoje porodice ispričao je u potresnom intervjuu prije šest godina. Naveo je da su pripadnici snaga UN-a na kraju ponudili da spasu njegovog oca jer je učestvovao u pregovorima ali da bratu nisu htjeli pomoći. Na kraju ni otac nije želio da ode, ostao je sa bratom i obojica su ubijeni.
Brat je odmah odvojen od roditelja. Onda su i roditelji razdvojeni. Majka je najvjerovatnije ugurana u autobus. Došla je do Tišće, to je mjesto gdje su svi izlazili. To je nedaleko od Kladnja. Uđe se u kanjon i ide se pješke prema prostoru Armije BiH.
– Ona je znači bila oslobođena?
Da. I prema nekim svjedocima ona se samovoljno okrenula u suprotnom smjeru i otišla prema Vlasenici.
– Vjerovatno da bi ponovo našla muža i mlađeg sina?
I mene. Ona nije znala ni da ću ja ostati živ.
– Ona je nestala na tom putu između Tišće i Vlasenice?
Čuo sam da je zaustavljena na srpskom punktu, da su je odveli u Vlasenicu. Koliko je tamo provela, koliko su je maltretirali, ne znam tačno. Vjerovatno je provela par dana u nekom zatvoru i jedan je, krvnik, ušao, uzeo joj pare, onih 1500 maraka. Čuo sam da se hvalio po Vlasenici za te pare. Navodno joj je rekao da će biti puštena a ona, navodno, rekla: Znam da ćeš ti mene sada ubiti. I ona je, vjerovatno, sljedeći dan ubijena baš od te osobe.To mi je rekao očevidac kome sam platio za tu informaciju. On mi je takođe rekao da su je, zajedno sa nekih pet muškaraca, dovezli kamionom. Otvorili su one stranice, oni su izašli, i naoružani su pucali na njih. Na moju majku izbliza. Zatim su ih polili benzinom i zapalili. Nađena je tu, ispod smeća, koje su bacali Srbi iz sela Jarovlje u jedan potok, 15 godina poslije, ispričao je Nuhanović.
Kad si našao oca i brata?
Otac je prvi pronađen. Odnosno identifikovan. 2007. I to u sekundarnoj grobnici.
– Znači, ubijen i sahranjen na jednom mjestu pa onda ostaci prebačeni i sahranjeni na drugom mjestu.
Najvjerovatnije su i otac i brat ubijeni u Pilici – Branjevo. Nađeni su u jednoj od 13 sekundarnih grobnica u Čančarima – Snagovo.
– Tvoj je otac je 12. jula bio u tročlanoj delegaciji iz Srebrenice koja je pregovarala sa Mladićem. Kako se to dogodilo?
Slučajno. Mladić je od holandskog zapovjednika Karemansa tražio predstavnike izbjeglih. I ovaj našao tri osobe sa fakultetom. Otišli su moj otac, Nesib Mandžić i Ćamila Purković. Nesib je bio direktor škole a Ćamila je bila ekonomista.
– Da li si razgovarao sa ocem, kako je tekao taj razgovor?
Malo, par minuta. Kazao mi je da je, kad su se kamere ugasile, prišao Mladiću. Oni su isto godište. Priđe mu i onako ga, ovlaš, udari po stomaku. Moj je otac koristio taj neki šarm u komunikaciji prije rata, ono u smislu –Daj…
– U smislu da opusti atmosferu?
Udari ga po stomaku i kaže mu:Daj, čovječe, pusti one ljude dole u Potočarima da idu, propatili su tri godine, dosta je bilo… Ima još nešto, mislim, ali to mi je maglovito. Pitao ga je Mladić:Odakle si? On je rekao iz Stoborana a ovaj je rekao nešto kao:A to su oni što su okretali Srbe na ražnju.
– Ne mogu se oteti misli da tvoj otac do kraja nije znao sa kakvim se zlom suočio?
Nikad nećemo znati šta je on stvarno mislio. Ponekad mislim da je krio svoj strah da ne prepadne nas troje. Kasnije sam saznao da ga je jedan četnik udario ispred baze UN, 12. jula. Vikao mu je:Jeste li vi Turcia on je odgovorio:Mi nismo Turci, mi smo Bošnjaci.Onda ga je ovaj vojnik udario. To mi je ispričao Nesib Mandžić.
– Ti si pokušavao da ih staviš na listu ljudi koji ostaju u UN bazi ali nisi uspio. Oni su 13. jula 1995. istjerani iz tog kakvog takvog skloništa. Taj trenutak mora da je bio strašan.
Ja o tome ne mogu da pričam.
Oni su istjerani pred mojim očima. Gledao sam svog brata. Njegove plave oči i blijedo lice. Izgledao je mirno. Možda bi neko rekao da izgleda zabrinuto ali ne uplašeno. Da li je to bilo zato što je toliko mlad da jednostavno nije mogao pojmiti šta se dešava oko njega. Ili je samo mislio da je to samo još jedan u nizu groznih događaja kroz koje naša porodica prolazi od aprila 1992. kad smo napustili dom u Vlasenici. Da li se pretvarao da nije uplašen, jer se njegova bivša djevojka takođe nalazila unutar UN baze? Tanka djevojka sa predivnom plavom kosom. Morao ju je vidjeti u onoj gužvi juče. Ja sam je primjetio. U tom trenutku je Christina Schmidt, koordinatorica Ljekara bez granica rekla jednom od UN posmatrača kapetanu Andre de Haan-u „Da li si vidio onih devet mrtvih tijela izvan baze“. Ja sam se okrenuo i rekao svojima.“Ubijaju ljude izvan baze. Ubiće nas sve“. Moja je majka odmah izgubila svijest. Jednostavno se nije mogla izboriti sa mišlju da će joj Srbi pred njom ubiti djecu. Iako je trebala hitnu pomoć, niko se od stranaca nije ni okrenuo. Čak ni profesionalni medicinari. Bili su samo metar od tog prizora. Otac je smirivao: „Neće nas ubiti. Zašto bi to uradili? Nemoj tako govoriti“.
Tada su tri holandska vojnika došli u kancelariju i zajedno sa tri UN posmatrača rekli mi „Hasane, tvoja porodica mora napustiti bazu. Sve su izbjeglice već to učinili i oni više ne mogu ostati ovdje“. Počeo sam plakati. Moji su roditelji ustali. Holanđani i posmatrači su stajali tačno ispred nas. I čekali. Izgledalo je kao će čekati neko vrijeme i onda upotrijebiti silu da ih istjeraju. Ponovili su:“Hasane, nema više vremena za čekanje“. Moj brat je naglo ustao sa stolice i gnjevno izgovorio:“Neću ih moliti. Idemo. Hasane, nemoj ih više moliti za mene. Nek se jebu svi“.
Moj se plač pretvorio u viku. Urlao sam: „Idem s vama. Neću dozvoliti da odete sami“. To je tek uplašilo moje roditelje. Oboje su mi govorili:“Neka je Braco sa nama. Nas troje idemo kao porodica. Nemoj brinuti, on je sa svojim roditeljima. Ništa nam se neće desiti“.
Cijeli intervju pročitajte na na linku.