Iako se radi više o strateškoj fantaziji nego o realnom planu, sama rasprava otkriva kako globalni geopolitički potresi preoblikuju tradicionalne saveze i veze, piše Index.hr.
Poreklo ove ideje seže do 2017. godine, kada je stupio na snagu revolucionarni trgovinski sporazum CETA, koji je uklonio gotovo sve carine između Kanade i EU.
Priča o Kanadi i EU se, međutim, opet intenzivirala kada je predsednik SAD Donald Tramp uveo carine na svu robu uvezenu od tri najveća trgovinska partnera – Kine, Meksika i Kanade.
Uvedene carine, kao i ideja ili pretnja da bi Kanada mogla postati 51. država Sjedinjenih Američkih Država, mnoge su naterale da počnu razmišljati o alternativi.
Tako se opet raspravlja o mogućnosti da Kanada pojača veze s Evropom koja je takođe na udaru Trampovih carina, pa čak i da postane deo EU.
Kanada bi kroz članstvo u EU postala prva neevropska članica, što bi trajno promenilo njen položaj u svetskom poretku. Međutim, pravni problemi su nezaobilazni.
Član 49. Ugovora o EU jasno navodi da se članstvo odnosi na “evropske države”, a Kanada je geografski izvan tog okvira.
Stoga, pravni stručnjaci ističu da bi bilo kakvo ozbiljnije približavanje Kanade Uniji zahtevalo redefiniciju temeljnih načela EU, što bi izazvalo otpor zemalja poput Francuske i Poljske, koje insistiraju na očuvanju evropskog karaktera EU.
Ekonomija: Nova era ili prevrat?
Ako Kanada postane članica EU, najdramatičnije promene dogodiće se u ekonomskim tokovima.
Ulaskom na tržište EU Otava bi dobila pristup 447 miliona potrošača, što bi omogućilo diverzifikaciju izvan naftnog sektora. Evropske kompanije, s druge strane, profitirale bi od kanadskih nalazišta litijuma i retkih zemnih minerala, ključnih za zelenu tranziciju.
Za građane EU ovakav bi potez mogao značiti jeftiniji uvoz kanadskog javorovog sirupa, jabuka i električnih vozila.
- Odgovor na Trampove carine: Toronto ukida subvencije za Tesla automobile
- Trampe, prete ti: “Branićemo se, to zahteva žrtve”
- Tramp zapretio
S druge strane, poljoprivrednici u Francuskoj i Španiji bojali bi se
konkurencije jeftinijih kanadskih proizvoda koje subvencionišu lokalne vlade.
Takođe, poremetio bi se i IT sektor, gde bi se očekivao rast plata zbog povećane tražnje za stručnjacima, dok bi rudarska industrija u Švedskoj i Rumuniji možda patila zbog konkurencije s naftnim gigantima iz Alberte.
Svakodnevni život: Promene s obe strane Atlantika
Kanađanima bi ulazak u EU doneo niz konkretnih promena. U radnjama bi se pojavili proizvodi s oznakom “EU organic certification”, a plastične kese postale bi retkost zbog strožih ekoloških standarda.
Studenti iz Kanade mogli bi bez viza studirati u Berlinu ili Bolonji, dok bi turisti iz Nemačke masovnije otkrivali kanadske nacionalne parkove.
Najveća prepreka bila bi kulturna – prisilno učenje francuskog ili nemačkog u školama izazvalo bi revolt u anglofonim pokrajinama.
- Trudo uplašen? “Trampa treba shvatiti ozbiljno”
- Moć carina: Automobili prvi na udaru
Evropljani bi pak osetili uticaj kroz dva kanala. Prvo, povećana dostupnost kanadskog prirodnog gasa pomogla bi da se smanji zavisnost od ruskih izvora, što bi posebno dobro došlo zemljama Baltika i Poljskoj.
Drugo, cene bi se stabilizovale u sektorima u kojima Kanada može ponuditi jeftinije proizvode – automobilskom ili farmaceutskom.
Geopolitički zemljotres
SAD, najveći trgovinski partner Kanade, smatrale bi ovo izdajom Monroove doktrine, koja zabranjuje evropsko uplitanje u američku sferu uticaja.
Očekivale bi se ozbiljne mere odmazde – od carina na evropske automobile do smanjenja vojne saradnje kroz NATO.
Rusija bi, s druge strane, iskoristila priliku za propagandu o “slabljenju Zapada”, dok bi Kina uložila dodatna sredstva u kanadske rudnike litijuma, nastojeći da osigura prevlast u proizvodnji baterija.
Je li to uopše moguće?
Ipak, realnost kanadskog članstva u EU ostaje mala. Pored spornog geografskog položaja van kontinenta, problem je i nejedinstvo među članicama Unije.
Države poput Hrvatske i Grčke bojale bi se da će Otava odvući fondove namenjene manje razvijenim regijama, dok bi Holandija i Nemačka zagovarale članstvo zbog ekonomskih dobitaka.
Proces ratifikacije trajao bi minimalno dve decenije, a pritom postoji rizik da bi sami Kanađani na referendumu odbili članstvo, strahujući od gubitka nacionalnog identiteta.
Na kraju, kao što je kanadski premijer Džastin Trudo nedavno istakao: “Naš odnos sa EU jeste dubok, ali Atlantik ostaje simbolična i stvarna granica.”
b92.net