Novi Dani
Mišljenja

Poligon za sukobe velikih sila – Šta su donijele decenije sukoba Izraela i Palestine

Sablasna tišina i prašina koja se poslije tutnjave krda policajaca i desničara sa lasima i bičevima u rukama promaljala opustjelom pustinskom ravnicom na kojoj se oblo i zlatoslavno uzdiže treće sveto islamsko čvorište krvavog regiona, džamija Al Aksa, ne može utišati neizrečene, a već davno čuvene, misli i poteze paše Bliskog Istoka i američkog zavojevačkog šerifa, Netanjahua.

Da smo mogli čuti urlike njegovih misli i ljutnju na pretpostavljene tokom pada sa političke scene prošle sedmice, zasigurno bismo se i mi, a o jevrejima i arapima da ne govorim, skamenili od neviđene tuge i sakralnog stradanja jedne tanane duše.

Piše: Srđan Radanović

Možda bi bilo bolje da su se urlici propalog premijera prolamali uzavrelim ulicama okupiranog Jerusalima, nego bombe poslate na adresu nekog potpuno zastranulog arapa, čovjeka koji ne zna da li da ode na posao ili ratište, da li da čuva porodicu ili državu.

No Benjamina Netanjahua ni stradanje djece ne može dovesti korak bliže do odstupanja sa političke scene kojom žari i pali, hladi i kadi već deceniju.

Njegovi krvoločni ciljevi su ispunjeni tek kad se steknu uslovi da on opet proglasi grozomornu pobjedu nad asimilovanim, protjeranim i potpuno iščezlim stanovništvom.

Sa druge strane, ni malo umirujuće poruke, ali zašto bi i bile. Kako ono, čitajući između redova, kaže Stejt department, tucite se dok se ne umorite. Bajden za razaranje na bliskom mu istoku saznaje tek dva dana kasnije.


Danas je na Tviteru odlazeći premijer Benjamin Netanjahu objavio kratki video u kojem poredi Vašington, Pariz i London sa Tel Avivom, Jerusalimom, Jehudom, Aškelonom.

Nije zadovoljan sa odgovorom međunarodne zajednice na krizu koju je on stvorio baš sad, za vrijeme Bajrama i masovnog okupljanja Palestinaca ispred džamije Al Aksa.

On poštuje sve konfesije, tradicije i kulture, samo ovi dani su bili nekako već predodređeni da budu krvavi na njegovoj agendi.

Uspavani Džo je noćas obavio razgovor sa izraelskim rukovodstvom i saopštio im da imaju pravo da se brane, kao da su oni već decenijama potlačeni u sopstvenoj državi i kao da baš njih arapi protjeruju, asimiluju, ubijaju i okupiraju.

Amerika je i dalje u zabludnim mislima u kojima sebe vidi kao faktora stabilnosti, pa je tako njen F18 sletio u Saudijsku Arabiju, da bi valjda, sačuvala svijet od katastrofe. Nedaleko od te katastrofe, je i ona iračka iz 2003, pa libijska iz 2011, pa sirijska, i tako u krug. Jadnim vojnicima bi se zavrtilo u glavi kad bi samo pomislili gdje su i šta „oslobodili“.


Pojas Gaze koji je pod vlašću agresivnog i militansntog HAMASa, sa kojim se toliko dugo i mukotrpno borio nobelovac Arafat, inače FATAHov osnivač, glavno je poprište sukoba, a Generalštab oružanih snaga Izraela najavljuje i kopnenu invaziju. Ubijeni su generali, kapetani i komadanti HAMASa kojeg nazivaju terorističkom paravojnom organizacijom.

No nakon svega toga ni Tel Aviv nije ostao pošteđen raketa uprkos izraelskoj fantastičnoj protiv-vazdušnoj odbrani. Neki naši građani su sa neopisivom jezom gledali šta se dešava na nebu najvećeg izraelskog grada.

I sirene i bombe ih podsjećaju na fašističko bombardovanje Srbije, a nas, koji smo na izvjesnoj distanci od žarišta, navode na potpunu paralizu osjećaja i povjerenja u svijet i ljude. Pa zar su tako ravnodušno i drugi gledali na Beograd u plamenu i malu Milicu u grobu?

Podsjetimo se stvarnog realizatora ovog krvoprolića kojeg smo možda, usljed čestih crnih vijesti koje dobijamo sa tog prostora i zaboravili. Velika Britanija je, još dok je Palestina bila njen protektorat, dobila zadatak da stvori izraelski „nacionalni dom“, baš tu gdje ima više arapa od jevreja.

Cionistički pokret, koji se jasno zalagao za stvaranje čiste jevrejske države Izraela, naišao je na izvjesne teškoće, kao i sama britanska uprava koja je nastojala da što prije raščisti to područje uz pomoć militantnih cionista, u cilju ispunjavanja svog zadatka.

No, kako to nije uspjela, poput svog djeteta Amerike, Velika Britanija se 1948. povlači iz Palestine, i ostavlja narode na milost i nemilost koristeći oružje koje su im kao zavještanje ostavili. Izraelci su još agresivnije nastupili u cilju stvaranja jedinstvene države Izrael, i tako ubijali, asimilovali i protjerivali arapsko stanovništvo.

UN, kao i uvijek neefektivno tijelo u službi Amerike, predložilo je stvaranje Izraela i Palestine, što su Palestinci zdušno odbili. Idući kroz istoriju sukoba, nailazimo i na premijere koji su prespavali ratove (Jom Kipur – Golda Meir), i na one koji su osvajali Sinajsko poluostrvo (Jisak Rabin).

No, iz tog političkog taloga koji nije spreman za kompromis sa obe zaraćene strane, uzdiže se Jaser Arafat, osnivač socijalističkog FATAH-a, umjerene struje sa realnim planovima za stvaranje palestinske države.


Za razliku od Izraela koji smatra da cijeli Jerusalim pripada njemu, Palestinci smatraju da je samo istočni dio grada njihov.

Upravo takva politika dovodi do toga da se sve više na ulicama unutar teritorije Izraela, poput onih događaja iz Loda u kojem je proglašeno vanredno stanje, odigravaju naužasnije scene između etničkih grupa.

Vlasti Izraela saopštavaju i da je u pojedinim gradovima nastupila „anarhija“ jer oko 2 miliona arapa od 10 miliona građana Izraela ustaje protiv politika koje vodi Netanjahuova vlada, ali i cijeli, vijekovni establišment.


Pravo jevreja na državu je neporecivo i neotuđivo, jer bez države ne postoji sloboda naroda koji je decenijama i vijekovima ispaštao, prolazio „Isusove muke“, Holokaust i druga zvjerstva koja su zabilježena kao najgora u istoriji čovječanstva.

Politički lideri Izraela već više od 70 godina ne žele da pronađu dugotrajno rješenje za mir na tom području, ili to pak ne želi Amerika, ali izraelski i palestinski narod sigurno želi, u to nema sumnje.

I zato uopšte nije čudno kad obični slušači radija i posmatrači TV dnevnika kažu da je Bliski Istok veća enigma od Balkana, a ne postoji taj koji bi tu enigmu riješio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku magazina NOVI DANI.

Pročitajte još