„Ponekad mi se čini da ti Srbiju i razumeš i voliš samo s njene tamne strane“ bile su posljednje i prve pisane riječi Ivana Stambolića, oca kraja, odnosno, i više nego naivnog i dobrog čovjeka, časnog političara. Upućene su Slobodanu Miloševiću, a spomenute u vrlo dobrom kratkom isječku kraja Jugoslavije i Srbije u raljama Miloševićeve halapljive i egoistične prirode, u seriji „Porodica“.
Piše: Srđan Radanović
„Porodica“ je posljednjih dana osvježila sjećanje beskompromisnih poštovalaca lika i djela Miloševićevog, i onih drugih koji su željeli parče srpske istorije za sebe, da je možda na nekom novom platnu oslikaju manje crvenom bojom. Njegovi posljednji dani slobode prijetili su zdravom razumu u psihološkom i građanskom ratu u materijalnom smislu. Koliko je vijerno i potkrijepljeno činjenicama prikazano ovo razdoblje od tri dana svjedoče i pojedini živi svjedoci. Neki se mršte, iz moskovskog ništavila šalju preteće poruke, neki se brane od loše slike i karikature, neki pak za skupštinskom govornicom bacaju činjenice, ljutiti i bijesni. To je bio i cilj.
Niko nije ravnodušan. I sa izvjesnim neautentičnim dodacima, nestvarni linkovi i situacije koje nisu direktno vezane za samu Intimnu maršalovu rezidenciju dočaravaju težinu vezanosti za lidera, za nekoga koga, u dubini svoga uma, svjesno tjeraš i brišeš iz sjećanja, ali ti stvarnost, okružena napaćenom potrebom podjela to nameće. I vječna ljevičarka Mira, noseći breme svog cvijeta u kosi i nesrećne majčine sudbine, ispoljava konačno svoju pravu prirodu koju smo svi slutili.
Međutim, površno nježna kreatorka novih balkanskih granica zaboravlja viskog i dugogosišenjeg funkcionera Momčila Momu Markovića, svog rođenog oca, i još uvijek ga ne spominje, ni u seriji, a ni u rijetkim svojim intervjuima. I na kraju je upravo ta porodica, pupčanom vrpcom vezana za Srbiju, mišljenja da države bez njih nema, nakon Slobodana, lete i oni daleko od konsekvenci, od repova njima najljepše, a nama najmračnije prošlosti.
Ta sveta institucija porodice, bez moći pukne za tili čas. Isticala je Mira, i u skupštini i na konferencijama, kako je njena porodica prosto materijalno zastranila, da nema osjećaja za materijalne vrijednosti, što jasno i nedvosmisleno potvrđuje činjenica da posjeduju kapital u Kini u vrijednosti od 100 miliona dolara, pošteni Marko, nakon „Madone“, nekoliko klubova u Moskvi, dok Marija, siguran sam, živi asketskim životom na Sibiru. Mora da je istina da „svaka srećna porodica liči jedna na drugu, a svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način“.
U pismu koje je gromko odjeknulo i dalo još jači intenzitet seriji, Ivan Stambolić je rekao svu istinu. Njegova duša poprimila je izgled riječi i prosula se na papir. On se jednostavno može nazvati političkim ocem Slobodana Miloševića, i isto tako se može smatrati smatrati da mu je Stambolić važniji od onog biološkog, osobe sa vjerovatno manje savjeta korisnih za pretenciozan, ambiciozan i ubitačan život. Kako je Ivan potpuno drugačija politička ličnost, bila bi drugačija i istorija. Diplomatija i zajedništvo, glavna su odlika ovog komuniste, slobodumnog i realnog čovjeka.
Niti obmanjen vlašču niti svojim ambicijama, čovjek je radio, gradio i nažalost, kako i sam u pismu kaže, okrenuo leđa i dao nož svom najbližem saradniku, potomku njegovog djela. Njegov umjeren stav po pitanju rješavanja statusa AP Vojvodine i AP Kosova nudio je nadu, jasnu i dugotrajnu. Nakon „ratnog manifesta za srpske komesare“ Milošević se jasno izdiferencirao i definisao. Već tad 1986. poprima lik onog koji će biti glavni akter balkanskih ratova. I kosovski sukobi i Osma sjednica biće nož u srce, a što je gore, i planove Stambolića za mirno prevazilaženje krize, sa jasnim ciljevima, bez nacionalizma, revanšizma i krvi.
Ispred partijskog rukovodstva, stvorila su se dva puta. Prvim je poraženo koračao Petar sa Dragišom Pavlovićem na kraj, u ambis i zaborav, a drugim putem „tribun“ Milošević i potrčci u vidu Borislava Jovića i njemu sličnih. A njih je na kraju čekalo minsko polje dugog sjećanja i narodne patnje. Jedan ogroman tamni oblak se nadvio nad srpsko rukovodstvo, oblak nacionalizma koji je vodio jedino običan narod, seljake i radnike, u ćorskok.
Stambolić, jasno shvativši da je stvorio monstruma, nakon prve žrtve borbe protiv represije i samovlasti, piše prvi i posljednji put svom potomku, nasljedniku u kojeg je vjerovao da će poput njega nastojati da sve sukobe rješava pregovorima, institucionalno i pravno. Kritikovao ga je, kao kroz suze, izgleda, pisao svaku riječ svjestan svoje krivice i njihove nekadašnje bliskosti. Pozivao je na neopozivu ostavku i odlazak iz politike.
Dok je JNA sa tenkovima trčkarala ulicama, vodeni topovi su spirali svaki trag krvi i gusjenica, kao nekad sa Tjananmena. Zar su ikada ti ljudi, borbeni, požrtvovani i slobodni bar tad, ako nisu Petog oktobra, mogli zamisliti da vojna šerada bude glavna zabava vrhovnih vođa, a oni jasna meta i glavni lik tragikomedije. Ivan je sve jasno i sažeto predividio i opisao, 09.03.1991. godine, u sam osvit krvave zore koja nije prešla u praskozorje mira i koegzistencije do dana današnjeg.
Pismo Ivana Stambolića Slobodanu Miloševiću, napisano tokom martovskih demonstracija 1991:
Izolovao si me od svih i svega, računajući i na moje, tebi dobro poznate ljudske osobine. U tri i po godine zgusnuo si i isprobao sve najcrnje i najgore iz onog vremena na koje se, inače, na rečima, rado i silovito obrušavaš. Varao si ili uništavao ljude, organizacije, pokrete, državu… Prevareni i uništeni postaju tvoje ukleto ogledalo Pritiskao me je, takođe, u azilu ćutanja, osećaj odgovornosti što sam te sam doveo do pred sama svoja leđa, a u njih si dugo gledao. Samo je trebalo da ti i nož dam. A i njega sam ti dao. Ti ni časa nisi časio. Ponovio si, ne samo u ovoj stvari, lošu stranu srpske istorije, misleći, možda potcenjivački, da mi Srbi druge istorije i nemamo. Ponekad mi se čini da ti Srbiju i razumeš i voliš samo s njene tamne strane.
U tvojim novinama, Slobodane Miloševiću ubrzo posle Osme sednice, pročitah ‘da mi i seme u korenu treba satrti’! Osećaš li, bar danas, svu težinu takve ‘političke kampanje’, koju si birokratski otmeno nazvao ‘diferencijacijom’? Tada sam te, kada su te zle reči i zli nalozi odlazili na javnu scenu, poslednji put telefonom pozvao. U besu, a valjda i strahu, više ne znam šta sam ti u slušalicu izgrmeo.
Znam da si u svoju odbranu jedino govorio da to rade drugi i da je štampa slobodna. I znam da ni u dalekim naznakama nisi pomenuo mogućnost da se laži mogu demantovati, a zle reči i zli nalozi nazvati pravim imenom. Pa, šta me je onda navelo da ti se baš sada obratim? Krv! Opet smrt! Krv je pala na beogradskim ulicama, Slobodane Miloševiću, da se više nikada i ničim ne opere. Pala je 9. marta u času kada ovo pismo započinjem… Dosta nam je tvoje antisrpske politike! Ti ne znaš, Slobodane Miloševiću, ni ko su Srbi, ni šta je Srbija! Zato, Slobodane Miloševiću, otiđi.
Povuci se sam, samovoljno, kao što si i sve drugo činio! Tvoja ostavka ce biti prihvaćena kao čin čoveka koji je, na kraju, ipak shvatio svoju pravu šansu. Duboka zahvalnost naroda na ostavci spašće te socijalnog i moralnog linča, kakvom ste ti i tvoji paževi izložili svoje prethodnike. Drama je velika i kada je junak mali, veličinu drame ne određuje veličina junaka.
Odigraj, Slobodane Milosevicu, i poslednji cin! I kad podneseš ostavku, što bi brzo morao da učiniš, ljudi će sumnjati u nju, plašiće se da se ne preobrati u neki novi pakleni nalog, naviknuti da svaka tvoja reč od danas već sutra ne znači nista ili znači nešto drugo. Jedino neopozivom ostavkom možeš uveriti svoje sugrađane i čitav svet da nisi želeo da od Kosova stvoriš balkanski aparthejd, od Jugoslavije ruševinu, a od Srbije napuštenu mučenicu.
Iskoristi priliku da vlast bar vratiš regularno. Povlačeći se bez odstupnice, odlazeći zauvek, vratićeš se, možda, onome Slobodanu Miloševiću, od koga se neće plašiti niko sem tebe… Ne znam šta si sve hteo sem gole vlasti, ali sam oduvek znao da to što ti hoćeš Srbija, kad je slobodna i svoja, neće.