‘To što je učinio Vili Brandt prije puno godina, vrlo je jasno što znači. Na taj način su građani u Hrvatskoj razumjeli što želim reći‘
Veran Matić kao posebni izaslanik srbijanskog predsjednika došao je izraziti poštovanje prema vukovarskim žrtvama. No, on je učinio puno više od protokolarnog polaganja vijenca kraj spomenika na Ovčari. Fizički je kleknuo i pomolio se. Gesta je to koja je izazvale brojne reakcije u dvije, do jučer zaraćene države, koje desetljećima ne mogu pronaći način da jedna drugoj pruže ruke.
• Je li vaš posjet Vukovaru bio plodonosan za odnose dvije zemlje?
– Mogu privatno reći da sam više puta bio u Vukovaru, sada sam u drugoj poziciji, međutim uvijek mi se dogodi isto, prolazim kroz određenu vrstu katarze. Prvo, zgražavanje nad zlom koje je počinjeno, pa nad dimenzijama tog zla, onda naravno tuga za izgubljenim životima i na kraju opet nada da će se s jedne strane pronaći što je moguće veći broj nestalih, da će se činiti koliko god je moguće da se nadoknadi šteta onima koji su je pretrpjeli, da će dva naroda, dvije zemlje nekako uspostaviti mostove koji će raditi na tom da boljitak obje zemlje, i Srba i Hrvata u Hrvatskoj ide uzlaznom putanjom, da ostavimo iza sebe situacije koje nas neće sputavati i stalno vraćati na neki početak. Mi smo prije 15 godina napravili film o Vukovaru i tada sam mislio da će taj proces ustanovljavanja odgovornosti i preuzimanja odgovornosti i završetka rata biti mnogo brži, međutim, nažalost, to se nije dogodilo. Mislim da je jako dobro što je na dostojanstven način odrađena ova zajednička komemoracija i što nije bilo incidenata i da su ona politička iskakanja kakva smo mogli vidjeti jučer i prekjučer od gradonačelnika Penave doživjela ozbiljno protivljenje u Hrvatskoj. Drago mi je da se takvi nastupi sele na marginu gdje bi i trebali biti, odnosno ne bi ih uopće trebalo biti. Moja ocjena je da je napravljen nekakav iskorak i da se stvara prostor za nove iskorake.
• Može li se dogoditi novi iskorak dok se ne počne rješavati pitanje nestalih?
– Mislim da je moguće uspostaviti te procese da idu paralelno, jako bi bilo loše ako bi svi drugi procesi bili uvjetovani rješavanjem pitanja nestalih. To pitanje treba postaviti na mnogo efikasnije mehanizme i uspostaviti zajedničke timove koji bi radili na potragama za nestalima, a ne odvojeno. I uspostaviti novu vrstu povjerenja, ono je jako važno, s ozbiljnim pristupom je moguće zajednički ulaziti i u arhive, zajedno se dogovarati itd. Za sljedeći korak je važno dobro planiranje sastanaka na vrhu i početka određivanja tih odnosa kojih dugo nije bilo, pa i kada je riječ o kulturnim i ekonomskim pitanjima, ali i kada je riječ o društvenim odnosima. Postoji ideja da se u centru Zagreba napravi Srpski kulturni centar, mislim da se na tome jako radi i ta kulturna suradnja, kada je riječ o našim umjetnicima bi sigurno pridonijela smanjenju tenzija. Postoji jako puno prostora. Stalno potenciram priču kako su Njemačka i Francuska na osnovu sporazuma o prijateljstvu iz 1963. godine uspostavile instituciju koju financiraju obje zemlje i dan-danas, preko devet milijuna studenata je bilo obuhvaćeno tim programima. Mi smo tu, jedni pored drugih, zašto ne bi ljudi iz Srbije išli na neki smjer na fakultet u Osijeku ili postdiplomski studij u Zagrebu, Rijeci i obrnuto, a mi smo sada kao Berlinskim zidom razdvojeni. Od mojih prijatelja 12-godišnji dječak je bio šokiran kad je doznao da ga namjeravaju voditi na more u Istru, misleći da će se tamo dogoditi nešto užasno, jer to je čuo negdje vani, ne u obitelji. Bili su 11 dana i samo toliko je bilo potrebno da se taj put demistificira. Ne može ništa preko noći, jako puno malih koraka je potrebno napraviti, ali nažalost, nema jako puni onih koji prave te male korake. Trebamo ohrabrivati taj proces.
• Može li se reći da je vašim gestama Srbija Hrvatskoj pružila ruku pomirenja?
Ja nisam dio državnog aparata, ja sam netko tko radi ovo dobrovoljno, bez ikakve nadoknade ili privilegije, jer mi je stalo, ovo je ono što ja mislim i što osjećam i što sam osjećao kada sam bio 1986. godine dopisnik zagrebačkog Omladinskog radija 101, i kada sam 1991 vodio radio B-92 i radio antiratni pokret protiv rata u Hrvatskoj i Vukovaru, moje razmišljanja i želje i da to bude dominantno razmišljanje u Srbiji, jako je važno da pružimo ruke Hrvatskoj, ali ne samo Hrvatskoj, već i Srbima u Hrvatskoj, da ih ohrabrimo da ustraju, ne samo u zajedničkim komemoracijama već uspostavljajući i neformalne komunikacije kada je riječ o vladavini prava i drugim aspektima, da ohrabrimo iz Srbe iz Hrvatske koji su danas u Srbiji i koji bi željeli obnoviti svoje kuće, da to bude pružena ruka Hrvatima u Srbiji. Tu je jako puno učinjeno, od onog subotičkog dogovora, jako puno je Aleksandar Vučić ispunio od toga, očekujem da bude postavljen državni sekretar u republičkoj vladi, važan i simboličan dio je i obnova kuće bana Jelačića. Očekujem da će se stvari početi mijenjati, sada sam ja postavio leđa, očekujem da će nas biti više. Ne očekujem da će nas netko tapšati, prije će nas malo tući po leđima, ali to je tako, ne može drukčije.
• Snažno je odjeknula vaša gesta klečanja na Ovčari, niste to morali učiniti, ali jeste. Zašto?
– Učinio sam to jer je ona prepoznatljiva, to što je učinio Vili Brandt prije mnogo godina, vrlo je jasno što znači. Na taj način su građani u Hrvatskoj instinktivno razumjeli što želim reći, vi riječi žaljenja možete ponavljati koliko god hoćete, riječi se mogu izlizati i potrošiti se, ovo je na neki način bio mali odmak od toga i jedno eksplicitnije pokazivanje namjera, osjećaja, želje. Osjećao sam da je potrebno nešto napraviti, zašto bih sada bilo što izmišljao kada postoji takva gesta koja je vrlo jasna i eksplicitna.
• Usporedili ste odnose Srbije i Hrvatske s Njemačkom i Francuskom, sebe ste stavili u poziciju Vilija Brandta, je li Srbija u tom odnosu – Njemačka?
– Ne, ja ne bih toliko pojednostavljivao i vodio razgovor u tom smjeru, jer bih oštetio cijeli ovaj intervju. Ja nisam Francusku i Njemačku spomenuo zbog njih samih, nego zato što su zajednički razmislili što je za njih jako važno i potrebno učiniti na duži rok. Da bi zaista vjerovali u to prijateljstvo postoje stvari koje je neophodno napraviti i koje onda daju efekte za 10, 20 ili 30 godina, kao što je slučaj između Njemačke i Francuske. Oni su više stotina godina ratovali, nije u pitanju samo Drugi svjetski rat. Ni veličina Vilija Brandta nema veze sa mnom, preuzimanje same geste je bila želja da dam tu poruku, a ne da glumim kancelara, antifašista, koji je punim kapacitetom zastupao Njemačku. Imao je kapacitet da učini nešto veličanstveno, što je i upamćeno.