Godina je 1977. Osamnaesti januar. Na Batajničkom aerodromu Josipa Broza Tita put Libije pozdravima ispraćaju svi njegovi najbliži saradnici i drugi istaknutiji funkcioneri jugoslavenskog političkog života.
Među njima i Džemal Bijedić, Mostarac, Titov čovjek od povjerenja i ličnost izvanrednog državničkog umijeća, s kojim se uvijek i o svemu, kad je to trebalo, savjetovao kao sa najboljim prijateljem.
Ni slutili nisu da je stisak njihovih ruku bilo ujedno i njihovo posljednje viđenje. Istog dana, kada se Titova čelična ptica uspješno otisnula sa zemlje i poletjela za Tripoli, sa Surčina je na pistu u Batajnici sletio Bijedićev avion kojim je žurno trebao putovati u Sarajevo na zakazanu sjednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine.
Aerodrom u Sarajevu, tog dana, nije dočekao Džemala Bijedića.
Istraga
U nesreći na planini Inač, koja se nalazi iznad Kreševa, živote su izgubili Džemal Bijedić i njegova supruga Razija, oba pilota, Murat Hanić i Stevan Leka, podsekretar Bijedićevog kabineta dr. Smajo Hrle, lični Bijedićev pratilac Zijad Alikalfić, zatim aviomehaničar Ilija Jevđenović i Anđelka Muzička, domaćica u rezidenciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća.
Vijest o smrti Džemala Bijedića, koji je tada bio predsjednik Savezne vlade, izazvala je nevjericu i šok među građanima, pa je u cilju utvrđivanja uzroka nesreće provedena i detaljna istraga. Istraga, koja je završena izvještajem 25. marta 1977. godine, obuhvatila je tehničke aspekte, stanje i ispravnost aviona, uvjete pod kojima se let odvijao, kvalifikacije članova posade kojima je let bio povjeren i magnetofonski snimak razgovora između posade i kontrole letenja. Istraga je, međutim, otkrila i izvijesna neslaganja Izvještaja Grupe za kontrolu letenja i konačnog Komisijskog izvještaja, što se, prije svega, očitovalo u nepodudaranju vremena kada je zabilježeno posljednje javljanje.
Prvobitno, za članove posade su određeni Stevan Leka i Branko Vujičić, obojica prvi piloti, ali je Vujičića, prema odluci tadašnjeg šefa pilota Vazduhoplovne službe SIV-a, zamijenio Murat Hanić koji je, prema zaključku Komisije, ”bio pilot ispod proseka”.
Kad je riječ o avionu kojim se prevozio Bijedić, potvrđeno je da se radi o letjelici koja je proizvedena u SAD-u 1975. godine, dakle dvije godine prije nesreće, i koja je bila opremljena tada najsavremenijom navigacionom tehnikom potrebnom za letenje. Analizom magnetofonskog zapisa zaključeno je da u razgovoru posade i nadležnog kontrolora leta nije bilo ikakva govora o nedostacima avionskih uređaja.
Ono što je intrigantno jeste izračun Komsije koja je, analizom različitih faza letenja, ustanovila da je avion u greben planine Inač (visok 1366 metra) udario brzinom od 378 km/h, što je daleko veća brzina od propisane.
Pored brzine, kao glavnog uzroka nesreće, Komisija je naglasila da je tome u određenoj mjeri doprinijela i slaba koordinacija Vazduhoplovne službe SIV-a koja ovom letu nije, premda je to morala, dala adekvatan značaj i ljudstvo za izvršavanje specijalnog zadatka. Na terenu je akcijom traganja i spasavanja rukovodio kadar republičkog SUP-a BiH.
”Ubiće me, mnogo znam”
Tragična sudbina Džemala Bijedića duboko je uzdrmala jugoslavensku političku javnost, tim više jer je riječ o pogibiji jednog od najznačajnijih saradnika Josipa Broza Tita. Džemalov rođak, Bahrudin Bijedić, svojevremeno je u feljtonu objavljenom u sarajevskom sedmičniku Dani, pisao o zavjeri koju je Džemalu Bijediću skovala JNA.
U svom svjedočenju naglasio da je Džemal sebi bliskom krugu ljudi često govorio ”Ubiće me, mnogo znam”. ”Kod mene je boravio 22. oktobra 1976.”, prisjećajući se pisao je Bahrudin, ”u još nedovršenoj vikend-kući u Trnovu.
Bio je veseo i raspoložen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove i vatru, tako dragu njemu u planinskom ambijentu.
Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije im je neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo riječi o velikoj napetosti u državi. ‘Dolazi do razmirica među ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne može se njemu prići bez njene dozvole. Žele ga razdvojiti od Kardelja.
Ne znam šta da radim. Tito želi da mi povjeri treći mandat. Ja ne želim više u Vladi ljude starije od mene.” I bez uvida u Bahrudinove zapise, posve je jasno, uzmemo li u obzir onovremene političke prilike, da se Džemal Bijedić svojom bliskošću sa Titom i političkim utjecajem u usponu, ali i sve izvijesnijom mogućnošću da će jednog dana možda baš on doći na čelo države, ozbiljno zamjerio onima koji su ga zbog toga sa političke scene željeli ukloniti.
To, razumije se, nije bio Tito, ali se isto ne može reći i za krug ljudi u vrhu JNA.
Stanišićeva misija?
Tragom Bahrudinove tvrdnje pisao je i Mirko Šagolj koji je 2008. godine u sarajevskom listu Oslobođenju u štampu predao tekst u kojem je tvrdio da mu se jedne prilike, u Beogradu, obratio čovjek nepoznatog identiteta, ispričavši mu kako i pod kojim uslovima je došlo do avionske nesreće.
Taj misteriozni izvor je, prema Šagoljevim riječima, tada bio major JNA i prvi je skupa sa svojom ekipom stigao na mjesto tragedije.
Utvrdili su, između ostalog, da je visinomjer aviona prije polijetanja očigledno namjerno naštiman pokazujući 20 metara veću visinu od stvarne. Kad je završen uviđaj njegovih ljudi, u međuvremenu je stigla i savezna vojno-policijska ekipa koja je stavljena pod kontrolu Jovice Stanišića kasnije bliskog saradnik Slobodana Miloševića.
Bilo kako bilo, premda je navedenim teorijama zavjere teško pronaći valjane i konkretne dokaze, što ih, pak, do pronalaska istih ne čini i nemogućima, neospornom ostaje činjenica da je pogibija Džemala Bijedića predstavljala nenadoknadiv gubitak za Jugoslaviju, a posebno Bosnu i Hercegovinu, kojoj je posvetio cijeli svoj intelektualni i politički rad.
ins.ba