Na današnji dan, prije 49 godina, Željezničar je u Beogradu potopio domaći Partizan rezultatom 4:0 i tako osvojio titulu prvaka Jugoslavije.
Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća na mjesto trenera Željezničara je došao Milan Ribar, jedan od najtrofejnijih trenera u bogatoj historiji velikana sa Grbavice.
Pod njegovom palicom su zaigrala Željina djeca i vrlo mladi nogometaši, a u igru je uveo takozvani “totalni nogomet”. Pod njegovim kormilom Plavi su 1970. završili na četvrtoj poziciji, godinu kasnije na drugoj, a 1972. godine Željo je pokorio Jugoslaviju i sa tada rekordnim brojem bodova osvojio titulu prvaka.
Plavi su najčešće igrali u sastavu: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković.
“Nošeni neviđenim navijanjem i bodrenjem Željinih tifoza, Plavi su asovi tog dana, 11. juna 1972. godine, razmontirali Partizanovu mašineriju i slavili sa 4:0! Čitav je tok utakmice Željo bio superioran i svima je bilo jasno da je Željo novi šampion Jugoslavije, da ovu utakmicu Plavi ne mogu izgubiti. A onda je nastao urnebes…
Milan Ribar slavni trener ovog tima, našao se na rukama svojih igrača na centru Partizanovog stadiona. Dresovi su pobacani Željinim tifozima za uspomenu. Orila se pjesma i urnebesni pokliči: ‘Željo, Željo, šampion, šampion!’. Iz Sarajeva su javili da je Crvena Zvezda pobijedila Sarajevo na Koševu, ali joj to ništa nije značilo. Novi je prvak, prvi put u historiji naš Željo. I to je ono što je bilo jedino važno, što će ući u historiju i spominjati se vječno.
Nakon utakmice i općeg urnebesa na stadionu, slavlja i pjesme, uz aplauze i Željinih i Partizanovih navijača sve se to prelijeva na beogradske ulice. Na Terazijama Željini navijači zaustavljaju saobraćaj. Zagrljeni mašu zastavama i pjevaju, deru se iz već promuklih grla: ‘Šampioni, šampioni!’, a građani Beograda ih sa strane gledaju sa simpatijama i čestitaju”, citat je iz knjige Plava krv autora Đevdeta Sarača.
Klix.ba