Na današnji dan prije 80 godina proglašena je Nezavisna Država Hrvatska koja je u četiri godine, do svoga sloma, zbog pakta s Hitlerovom Njemačkom, rasnih zakona, progona neistomišljenika i pripadnika drugih naroda te koncentracijskih logora i zločina počinjenih u ime njenog režima postala najmračnija epizoda u hrvatskoj povijesti
Kontroverze oko značenja i simbolike današnjeg datuma – mnogi će reći da su za NDH od 10. travnja, ali ne i onu od 11. travnja 1941. godine – i same države koja zbog svoga kvislinškog režima po gotovo svemu nije bila nezavisna nego marionetska intenzivno traju još i dan danas.
Ustaše nisu nikakvi predstavnici hrvatskog naroda, a Nezavisna država Hrvatska (NDH) je bila ne samo zločinačka nego i izdajnička tvorevina, kaže za RSE Ivo Goldstein, istoričar iz Zagreba.
„NDH nije bila ni nezavisna, ni država, niti hrvatska“, naglašava Goldstein povodom 80 godina od njenog formiranja 10. aprila 1941. godine, dodajući da „povijesni revizionizam, zapravo ustašizacija, u Hrvatskoj ima već dugu, tridesetogodišnju povijest“.
Precizira da se strategija revizionista i ustašonostalgičara ponešto promenila.
„Više se uglavnom ne negiraju ustaški zločini, ali se inzistira na isticanju navodnih komunističkih zločina. Iz toga se izvlači blesava teza da su ‘svi totalitarizmi isti‘. Na plitak se način, dakle, želi relativizirati zločinački karakter NDH i ustaškog pokreta. Međutim, mi, antifašistička opcija, nismo digli ruke od svega, jer i dalje imamo najjači argument – pravda i povijesna istina su na našoj strani. Povijesni revizionizam i ustašizacija zapravo su rezultat mistifikacije i mitologizacije, odnosno jedna velika laž o povijesti“, ocenjuje Goldstein.
On govori za RSE i o zgražavanju Nemaca nad ustaškim zločinima, protivrečnoj ulozi nadbiskupa Alojza Stepinca, masovnom učešću Hrvata i partizanima, ocenjujući lažnim tvrdnje o pregovorima Titove vojske i ustaša.
Male sličnosti između Starčevića i Pavelića
RSE: Pre nego što kažemo nešto više o karakteru NDH, da se osvrnemo na njene ideološke korene. U kojoj meri je ustaški pokret crpeo svoje ideje od Ante Starčevića, lidera Hrvatske stranke prava, koji se u pojedinim krugovima smatra ocem hrvatske domovine, a potom od frankovaca?
Goldstein: Iako se u krugovima hrvatskih i srpskih nacionalista vrlo često susrećete sa tezom da od „Ante do Ante“ postoji tanka crvena linija, Ante Starčević i Ante Pavelić, zapravo, imaju vrlo malo sličnosti. Odnosno, imaju zajednički samo taj mitologem – samostalnu hrvatsku državu. Ante Starčević je rođen 1823. i pedesetih godina 19. stoljeća razvijao je ideju samostalne Hrvatske baš kako su to činili drugi promotori nacionalnih ideja u Evropi.
Starčević je buduću Hrvatsku vidio zasnovanu na idejama Francuske revolucije. On je smatrao da svi Južni Slaveni vode porijeklo od Hrvata. Sa srpske strane u to vrijeme pandan mu je bio Vuk Stefanović Karadžić sa tezom „Srbi svi i svuda“. Ante Starčević je umro 1896. godine. Stranka prava koju je on osnovao, u trenutku njegove smrti se već rascijepila te je otišla u političkom i ideološkom smislu na različite strane. Jedan dio pravaša je otišao uz Josipa Franka koji je stranku radikalizirao, priključujući je bečkoj, peštanskoj politici i učinio antisrpskom, što Starčević u tom smislu nije bio. Jedan dio pravaša kasnije je optirao za jugoslavenstvo i nakon 1918. uglavnom završio u Demokratskoj stranci.
Starčeviću je ideal bilo slobodarstvo – nazvao je svoj list Sloboda. Pa onda imate na prvi pogled paradoks da Starčević kao simbol slobodarstva višekratno ističe dinastiju Nemanjića. Teško je razumjeti Starčevića u kategorijama današnje politike. Ali, on u svakom slučaju nije imao ništa sa Pavelićem i njegovom rasnom teorijom, tim više što u doba kad je Starčević razvijao svoju koncepciju, dakle u pedesetim godinama 19. stoljeća, rasna ideologija kao takva još nije ni postojala. Ona se tek razvijala od Gobineaua (Joseph Arthur de Gobineau) koji je svoj poznati esej o „nejednakosti ljudskih rasa“ napisao 1853. godine.
S druge strane, Ante Pavelić je razvijao hrvatsku ekskluzivističku ideologiju. U prvoj fazi to je bila zapravo mržnja protiv bilo kakvog jugoslavenskog okvira, potom protiv Srba koji su pristali uz režim, onda mržnja prema svim Srbima i od otprilike 1936. sve više u tom njegovom ideološkom sklopu pojavljuju se Židovi kao još jedan objekt mržnje.
Tako da ustaška država, odnosno Nezavisna Država Hrvatska, jest bazirana na rasističkoj ideologiji krvi, tla i predstavlja eklektički spoj različitih elemenata njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz neke šovinističke elemente izvučene iz hrvatskog konteksta. Tu je onda još i teza o Muslimanima kao cvijetu hrvatskog naroda, i tako dalje.
Nemci nudili Mađarima i Mačeku kontrolu nad Hrvatskom
RSE: Ustaški pokret se pojavio između dva svetska rata uglavnom kao teroristička organizacija, ali nije uživao veću podršku među Hrvatima iako su mnogi od njih bili nezadovoljni svojim položajem u Kraljevini Jugoslaviji. Da li to znači da ustaše ne bi uspele u svom naumu da formiraju NDH da nije bilo nacističke Nemačke i fašističke Italije koje su u to vreme pokorile skoro celu Evropu? Mislim pre svega na Hitlerovu soldatesku.
Goldstein: Pa, činjenica jest da je Nezavisna Država Hrvatska nastala u nevjerojatnom spletu okolnosti. Naime, sve do marta 1941. Hitlerova Njemačka je kao ključan faktor na prostoru jugoistočne Evrope smatrala da sve države na tom prostoru trebaju pristupiti Trojnom paktu i pomagati njemačke ratne napore. Stoga je 25. marta Jugoslavija potpisala pristupanje Trojnom paktu.
Dva dana kasnije izbile su demonstracije, dolazi do puča u Beogradu u kojem je srušena vlada. Hitler je to shvatio kao direktnu uvredu i izazov. Nije mogao otrpjeti takvu pljusku, pa je i zbog imidža Njemačke u svijetu zahvaćenom ratom promptno reagirao i već istoga dana povjerljivom „Direktivom 25“ naredio napad na Jugoslaviju i „uništenje Jugoslavije kao države“.
emački su planovi tada bili da Hrvatska ostvari autonomiju u okviru Mađarske, dakle da se stanje vrati na odnose prije 1918. godine. To je odbila vlada u Budimpešti, jer su Hrvati “nepouzdan narod”. Uglavnom, Nijemci su morali nakon odbijenice Mađara potražiti rješenje unutar hrvatske politike. Dva puta su razgovarali s vođom Hrvatske seljačke stranke, Vlatkom Mačekom, koji je bio i potpredsjednik vlade Cvetković – Maček od 1939. do 1941. godine.
Međutim, Maček se isto nije dao nagovoriti jer se ipak smatrao pristašom zapadne demokracije. Smatrao je, uostalom, da će ionako zapadne sile dobiti rat. Onda se došlo do toga da se prihvati prijedlog koji su gurali Talijani da se pokuša sa ustašama, koji su velikim dijelom bili u emigraciji još od početka tridesetih godina. Do Pavelića i njegovih sljedbenika Hitler nije mnogo držao, ali je na to morao pristati.
Kad su Nijemci 10. aprila ušli u Zagreb, bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Pavelić koji je 12 godina živio u Italiji, sa 195 ustaša tri dana kasnije je prešao most između Rijeke i Sušaka gdje je do tada bila talijansko-jugoslavenska granica i 15. aprila stigao u Zagreb.
Nemci slali hranu u NDH da spreče glad
RSE: Da li to znači da su ustaše bile da kažem iznuđena, odnosno krajnja opcija? Pre odbacivanja sporazuma o pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu 27. marta 1941., Hitler je na neki način hteo da očuva Jugoslaviju, a istovremeno smatralo se da ustaše ne uživaju veliku podršku u hrvatskom narodu. Da li je to tačno?
Goldstein: Apsolutno. Hitleru nije u tom trenutku bilo stalo da jugoslavenski prostor uvede u bilo kakav rat. Njemu je prvenstveno bilo stalo da napadne Sovjetski Savez. Komunisti su za njega bili najveća opasnost. Na jugoistoku Evrope je htio tri stvari. Želio je crpiti rudna bogatstva – naftu u Rumunjskoj i rudna bogatstva na jugoslavenskom prostoru te dobavljati poljoprivredne proizvode koji su u Njemačkoj manjkali.
Treće, htio je u Njemačku dovoziti radnu snagu koja je Njemačkoj opterećenoj ratom konstantno manjkala. Međutim, kako je u ljeto 1941. dobar dio jugoslavenskog prostora zahvatio rat, njemački su planovi propali – Nijemci će uskoro morati dopremati na ovaj prostor živežne namirnice da bi se spriječila katastrofalna glad, a ni dovođenje radne snage nije išlo planiranim ritmom.
I, tako, umjesto da s teritorija NDH i drugih bivših jugoslavenskih prostora stiže pomoć njemačkim ratnim naporima, Nijemci su već od 1941, a još više kasnijih godina morali značajnim vojnim snagama intervenirati na tom prostoru da bi uopće održali koliko toliko stabilnu situaciju.
NDH nije bila nezavisna, ni država, niti hrvatska
RSE: NDH je proglašena četiri dana nakon početka napada Nemačke na Jugoslaviju. U kojoj meri je ona zaista bila država ili teritorijalni kondominij i protektorat njenih okupatora Nemačke i Italije? Kao što ste rekli, okupacione snage nisu ni u jednom trenutku prestale da kontrolišu teritorije NDH, iako je i ona imala vlastite vojne i policijske snage. Nju je inače priznalo samo nekoliko država.
Goldstein: Da krenemo od kraja. Međunarodni položaj NDH bio je beznadan. Nastala pod patronatom sila Osovine, NDH je cijelo vrijeme bila uklopljena u hitlerovski ratni stroj. Samo je 11 zemalja priznalo NDH, uglavnom potpisnica Trojnoga pakta, a od njih je samo osam s NDH uspostavilo diplomatske odnose.
NDH nije priznala čak ni Sveta Stolica koja je smatrala da bilo kakvo priznanje može uslijediti tek nakon prestanka rata. Ja uvijek volim govoriti da Nezavisna Država Hrvatska nije bila ništa od onoga za što se predstavljala. Nije bila nezavisna zato što je bila, zapravo, njemačko-talijanski protektorat. Dakle, Nijemci u svojoj, a Talijani u svojoj okupacionoj zoni su kontrolirali sve ključne političke, vojne i ekonomske poluge vlasti. Recimo, za bilo kakve operacije koje su ustaše željeli povesti protiv partizana morali su dobiti odobrenje od Nijemaca ili Talijana.
Dakle, ona uistinu nije imala elemente nezavisnosti. Ona nije bila država, zato što država pretpostavlja jedan uređen odnos prema svojim stanovnicima, odnosno građanima. NDH je bila totalitarna država „par excellence“ – “U ustaškoj državi, koju su stvorili Poglavnik i njegove ustaše, mora se ustaški misliti, ustaški govoriti i što je najglavnije – ustaški raditi. Jednom riječi, čitav život u NDH mora biti ustaški”.
Osim toga, znao se čuti i slogan „ustaški postupiti” – bio je to eufemizam za „ubiti“. Vrlo je brzo uspostavljen sustav terora sa prijekim sudovima kao osnovom tog zakonodavstva i sa svim onim što je uslijedilo nakon toga – osnivanje logora, masovni zločin i genocid.
RSE: U kojoj je meri NDH uživala podršku naroda imajući u vidu osim njenog totalitarnog karaktera i nasilje na čijem udaru su bili i delovi hrvatske populacije, a ne samo Srbi, Jevreji i Romi? Takođe, ona nije bila ostvarivanje snova o istinski nezavisnoj hrvatskoj državi jer je do 1943. funkcionisala kao monarhija sa italijanskim kraljem Tomislavom II do 1943. Takođe, Italija je Rimskim ugovorima kontrolisala gotovo čitavo priobalje NDH.
Goldstein: Da. Vraćam se na pojam – hrvatska. Dakle, to nije bila ni hrvatska država. Naime, ona je izgubila epitet hrvatska zato što, kao što ste rekli, obalu praktički nije kontrolirala. Rimskim ugovorima u maju 1941. Italiji su pripali svi otoci osim Brača, Hvara i Paga.
Istovremeno, Mađarskoj su prepušteni Baranja i Međimurje, bogati poljoprivredni teritoriji. I sad dolazimo na to pitanje koliko je građana, Hrvata i drugih podržalo tu državu u trenutku njenog osnivanja? Ne znamo. Možemo samo pretpostaviti. Pravih podataka i analiza nema zato što nije bilo slobodnih izbora, a ni današnjih sondaža, ispitivanja javnog mnjenja da bi se to moglo ustanoviti.
Ali, očigledno je da je ta podrška NDH padala kako je rat tekao. Na početku rata 1941. je priličan broj Hrvata podržao NDH – iz dva razloga. Prvi, zato što je uistinu Hrvatska imala vrlo loša iskustva s centralizmom i unitarizmom koji je bio nametnut u monarhističkoj Jugoslaviji. Valja pridodati i godine Šestojanuarske diktature kad su masovno stradavali komunisti, a otprilike polovica tadašnjih jugoslavenskih komunista živjela je na današnjem hrvatskom teritoriju. Prema tome, otpor centralizmu i unitarizmu generiran je i iz komunističkih redova.
I druga stvar o kojoj isto treba voditi računa – a ne vodi se – jest činjenica da su mnogi mislili da je Hrvatska, osnivanjem navodno nezavisne država prošla neokrznuta u ratnom kaosu i tragediji koji su zahvatili velik dio Evrope. Dakle, došla je nova vlast, jest da nije baš nama po volji ali, eto, ne stradavamo. Bio je i priličan broj onih koji su smatrali da su ustaše divljaci, ali su se (dugo i predugo) zavaravali da je bolja ikakva nego nikakva Hrvatska. Međutim, to će biti stav koji će ih vrlo brzo natjerati na izbor. Po meni s teškim posljedicama.
Cijeli intervju na slobodnaevropa.org