“Pobjeda u Prijedoru za Dodika je ravna potpori Vladimira Putina”, pišu mediji u Zapadnoj Hercegovini uz zaključak da je lider SNSD-a i dalje neprikosnoveni broj 1 u Republici Srpskoj.
U stopu ih prate analitičari iz Republike Srpske koji redom zaključuju da su birači u Prijedoru “kaznili izdajničku politiku opozicije” jer je napustila sjednicu o „vraćanju nadležnosti“, koju je Dodik zakazao dva dana pred izbore.
I sam Dodik je zaključio nešto slično, rekavši da je napor opozicije na rušenju Republike Srpske kažnjen na izborima u Prijedoru, jer Srbi ne trpe izdaju. Čak se u nekim tekstovima prave i paralele sa Crnom Gorom gdje srpski narod ustao u odbranu SPC, s tim što je na tim izborima izlaznost u srpskim sredinama dostigla i preko 80%. Problem izbora u Prijedoru je što brojke zvuče smiješno naspram ovih megalomanskih zaključaka.
Na izbore je izašlo oko 30% ili 25.000 birača, odnosno 10.000 ili skoro trećina manje nego prošle godine. Za kandidata SNSD-a glasalo je oko 13.000 građana (2.000 manje nego prošli put) koji su „kaznili izdajničku politiku opozicije“. Za opozicionog kandidata glasalo je oko 10.000 građana koji tu izdaju valjda nisu prozreli na vrijeme.
Dalje se zaključuje da su izbori u Prijedoru „potvrdili plebiscitarnu podršku naroda Dodiku u vraćanju nadležnosti“, njegov poraz na prošlim izborima u najvećim gradovima više niko i ne pomnije a na sve ide neminovan zaključak da opoziciju može spasiti samo ako bude pratila Dodika na nacionalnim temama jer u protivnom „nemaju nikakve šanse kod Srba čak ni kada su gladni zbog Dodika“.
U opoziciji su ove poruke shvatili ozbiljno pa Stanivuković već sada ubjeđuje građane da nije opozicija Republici Srpskoj i da nije protiv vraćanja nadležnosti, šta god to značilo.
Fenomen promjena
Tom se logikom opozicija vodila 2016. godine kada je Dodik organizovao referendum o Danu Republike i to sedam dana pred lokalne izbore. Podržali su referendum, učestvovali u njegovom provođenje, pozvali pristalice da izađu i sedam dana kasnije na lokalnim izborima bili su poraženi kao nikada do tada. Izlaznost na taj referendum na kojem je narod opet dao “masovnu podršku nacionalnoj politici” jedva je prešla 50 odsto.
Samo četiri godine kasnije opozicija je pobijedila u dva najveća grada a jedini zapažen rezultat napravili su opozicionari koji su vlast najviše kritikovali.
U pokušaju da objasni fenomen promjena koje su se desile u Banjaluci prošle godine, bivši Dodikov savjetnik Srđan Perišić iznio je zanimljivu tezu da su “ za Draška Stanivukovića glasali Banjalučani, koji su stradali u Drugom svjetskom ratu od genocida ustaša, a koji vole da idu na kafu u Zagreb“. Ako se malo drugačije parafrazira, moglo bi se reći da je ova nesretna izjava u osnovi tačna i da je promjene iznijela generacija mladih kojima ne znače ništa otrcane floskule domaće politike, kojih nije briga koga je smijenio visoki predstavnik, ko je prenosio nadležnosti ili ko je došao na tenkovima SFOR-a.
Radi se o generaciji koju je puno teže uvući u vrtlog nacionalnih podjela, koja od opozicije očekuje da ponudi jasnu viziju budućnosti i koju sigurno na birališta neće izvesti slijepo hodanje za Dodikom u raznim krizama koje sam i pokreće i rješava pred svake izbore. Tu generaciju je Stanivuković izveo na birališta prije nego se počeo sve češće “baviti tumačenjem istorije Crne Gore”. Bilo je to u vrijeme kad je kidao asfalt, ukazivao na lošu infrastrukturu, objašnjavao kako se i gdje krade javni novac a artikulisao je i ogromno nezadovoljstvo skupljeno oko Pravde za Davida. I što danas više pazi da ne pređe “granice izdaje“ koje Dodik određuje, sve je veća vjerovatnoća da se izlaznost iz Prijedora ponovi i na opštim izborima.
Granice izdaje
Teza da birači u Republici Srpskoj na izborima kažnjavaju „nacionalnu izdaju“ već dugo godina se pokušava održati a sve partije se bespomoćno vrte u krug, u imagiranim „granicama izdaje“ koje Dodik i postavlja i pomjera. Samo on smije koalirati sa SDA, razgovarati sa Escobarom, posjetiti Potočare ili izjaviti da se u Srebrenici desio genocid a svi drugi su izdajnici ako to naprave.
Ako je ta zamišljena granica danas neprihvatanje zakona o zabrani negiranja genocida, onda se postavlja pitanje zašto ti isti birači nisu kaznili Dodika kada je 2008. jasno priznao da se Srebrenici desio genocid a njegova partija te godine ostvarila rekordan broj glasova koji nikad nije ponovila. Možda zato što je nekad u to vrijeme prodao Telekom, nešto ranije je uveden PDV, u državnoj kasi bilo je dovoljno novca, a ta situacija nakon ekonomske krize više nikad nije ponovila. Ne treba zaboraviti da se Vlast u Republici Srpskoj nikad nije ni promijenila na izborima, jer je očigledno prevelik značaj kontrole nad javnim sektorom i državnom kasom.
U tom smislu puno logičnije zvuči objašnjenje da je do Dodikove pobjede u Prijedoru dovela solidna partijska organizacija koja kontroliše budžete od opštinskog do državnog nivoa i koja je uspjela manje više da zadrži broj glasova. DNS je tu kontrolu izgubio nakon skoro 20 godina a sa njom i dobar dio glasača, šef prijedorskog SDS-a nakon izbora 2020. prešao je na stranu vlasti (i to dva puta), a za SNSD su radili po vlastitom priznanju i neki opozicioni odbornici. Tako su rezultati više pokazali stanje u samom Prijedoru nego u cijeloj Republici.
Naravno, Stanivuković, Vukanović i ostali očigledno nisu uspjeli da ubijede glasače da podrže kandidata stranke koja je sa Dodikom u koaliciji bila 20 godina i to je svakako pitanje kojim treba da se pozabave. Ipak teško da će u tome uspjeti ako okrenu svoju politiku i nastave paziti da slučajno ne pređu „granica izdaje“ koje im Dodik postavlja.
View Comments (6)