Foto:Novidani.com
Prvi izbor Donalda Trumpa za predsjednik SAD-a Srbija će pamtiti po scenama kad srpski radikali predvođeni Šešeljem i Nemanjom Šarovićem marširaju ulicama Beograda u majicama s likom radikalnog ultradesničara koji je upravo postao predsjednika SAD-a.
Nije tajna da su mnogi desničari na srpskoj političkoj sceni Trumpa doživljavali kao saveznika jer su se mogli poistovjetiti s njegovim stavovima.
Njihovi mediji trenirali su javnost spinovima da će Trump vratiti Srbiji Kosovo ali njegov prvi mandat po njih je neslavno okončan slikom koja je obišla svijet. Aleksandar Vučić sjedio je u Ovalnom uredu na stolici koja više priliči nižerangiranom službeniku koji je došao na raport, nego državniku koji je došao kod nekoga s kim se razumije.
Ako pitate prosječne poznavaoce prilika šta su Srbija i Kosovo tog 4. septembra 2020. potpisali u Bijeloj kući reklo bi ništa značajno. Obavezali su se da će pratiti politiku Donalda Trump na bliskom istoku i priznati Jerusalim kao glavni grad Izraela.
Trump im je obećao neke zajmove a zauzvrat Izrael je tog dana priznao Kosovo. Danima je svako na svoj način to pokušavao objasniti domaćoj javnosti kojoj se parola „Kosovo je Srbija“ godinama prodaje kao Sveti Gral politike i svaki razgovor i tome proglašava se brutalnom izdajom. Ali samo nacionalisti imaju pravo na nacionalnu izdaju.
Drugi izbori i očekivanja
Drugi izbor svakako su obilježile slike iz Banjaluke gdje je Milorad Dodik poranio pred novinare s kačketom na kojem je pisalo Make America Great Again.
Nastavilo se dovođenjem Rudija Giuliania u Republiku Srpsku i Roda Blagojeviča u Srbiju, koji su svojevremeno podržavali bombardovanje SRJ preko kojeg nacionalisti “ne mogu da pređu”.
Ipak ova j drugi talas velikih očekivanja završio je nakon samo tri mjeseca, brutalnim šamarom politici Milorada Dodika od strane Trumpovog državnog sekretara Marca Rubija i još gorom porukom republikanske kongresmenke koja je Dodika nazvala korumpiranim kriminalcem.
Kako Giuliani očigledno “neće vratiti pare”, ostalo im je da se hvataju za poruke između redova i za sve optužuju „odlazeću administraciju“.
Te dvije pobjede Donalda Trumpa u SAD-u , uz Trumanov orden Draži Mihailoviću možda su jedini dijelovi američke istorije koje srpski nacionalisti priznaju. Dodik je u novembru čak unio američku zastavu u svoj kabinet koji je prethodno osvijetlio Trumpovim predizbornim plakatom.
Jer oni nikada nisu imali problem s Amerikom, problem je što se američki sistem vrijednosti često nije uklapao u njihov ideološki okvir a samim tim je ugrožavao i njihov opstanak na vlasti.
Prećiće preko svega
Zbog toga su svakoga ko je proteklih godina prihvatao bilo šta od lijevih ili liberalnih vrijednosti sa zapada optuživali za izdaju i saradnju sa agresorom „koji nas je bombardovao“.
Sad kad se američka politika uklopa u njihov ideološki okvir, spremni su preći i preko NATO bombardovanja SR Jugoslavije 1999. godine, i preko svih teorija zavjere u koje vjeruju, spremni su oprostiti Muskovo veličanje fašizma, Trumpovo najavljeno etničko čišćenje Gaze i sve drugo što su Amerikancima godinama spočitavali.
Na istoj logici oprostili su Mađarima sve njihove zločine iz prošlosti, prešli su preko toga što Viktor Orban veliča Mikloša Hortija, fašističkog diktatora koji je naredio najmasovnije zločine nad Srbima u Novosadskoj raciji.
U svakom ultradesničaru koji je Evropom širio islamofobiju vidjeli su svoju šansu, proglašavali ih „osvjedočenim prijateljima“ našeg naroda i u prvim redovima trčali da se priklone „budućnosti koja dolazi.“
Spremni su bili preći i preko nacističkih zločina nad Srbima i otići na noge onim istim njemačkim ultradesničarima iz AFD-a koji veličaju nacizam i Hitlera.
Ukratko, desničari su spremni na sve što im osigurava opstanak na vlasti dok svaki drugi sistem vrijednosti koji dolazi sa zapada s gnušanjem odbacuju uz salve optužbi za izdaju i „šurovanje sa nacistima, ili onima koji su nas bombardovali“.
Ova selektivna percepcija istorije i stvaranje ideologije od probranih fragmenata prošlosti koji se uklapaju u njihov ideološki okvir, pokazuje da je očuvanje garniture koja je svoje stavove oblikovala 90-ih na vlasti, često važnije od bilo kakvog nacionalnog ponosa ili kolektivnog sjećanja na nepravdu iz prošlosti koja nam je nanesena.