Foto: Ilustracija (Novidani.com)
U ranim satima 6. avgusta, jedinice ukrajinske vojske prešle su granicu u rusku oblast Kursk u iznenadnom potezu koji je okončao dvogodišnji tabu o vojnim operacijama na ruskom tlu.
Ciljevi ove ambiciozne invazije na Kursk još uvijek su obavijeni tajnom i predmet su mnogih rasprava, ali već je jasno da je odluka Ukrajine da napadne Rusiju uspela da potpuno obori Putinove crvene linije i zapadne strahove od eskalacije.
Piše: Peter Dickinson Atlantic Council
Ljetna ofanziva Ukrajine predstavlja prekretnicu u trenutnom ratu i historijski trenutak sama po sebi. Prvi put od Drugog svjetskog rata, Rusiju je napala strana vojska. Prvi izvještaji sugeriraju da je ova ambiciozna operacija pripremana u velikoj tajnosti tokom mjeseci. Ukrajina je uspjela da iznenadi Ruse, s ukrajinskim snagama koje su napredovale desetine kilometara u oblast Kursk tokom prvih dana kampanje.
Ukrajinski politički i vojni lideri do sada su ostali iznenađujuće suzdržani u vezi s invazijom, javno govoreći vrlo malo i dajući malo detalja. Ipak, moguće je identificirati nekoliko vjerovatnih ciljeva.
Najočiglednija namjera Ukrajine vjerovatno je da ublaži vojni pritisak na jugu i istoku zemlje, gdje Rusija polako, ali sigurno napreduje u posljednjim mjesecima. Napadom preko slabo branjene granice i zauzimanjem ruskog teritorija, ukrajinski komandanti vjeruju da mogu prisiliti Kremlj da povuče trupe s fronta rata u Ukrajini kako bi ih premjestio za odbranu same Rusije.
Šansa za Kijev
Ofanziva također stvara prilike za Ukrajinu da povrati vojnu inicijativu nakon godine dana skupe i demoralizirajuće odbrane. Već duže je jasno da Ukrajina realno ne može očekivati pobjedu u ratu iscrpljivanja protiv daleko veće i bogatije Ruske Federacije.
Najbolja šansa Kijeva za vojni uspjeh leži u povratku na rat mobilnosti i manevara koji omogućava ukrajinskim komandantima da iskoriste svoju relativnu agilnost dok eksploatišu daleko teže procese odlučivanja ruske vojske. To je upravo ono što je invazija na oblast Kursk postigla.
U psihološkim terminima, dovođenje rata u Rusiju omogućilo je Ukrajini da zada snažan udarac protiv morala neprijatelja. Napredovanje ukrajinske vojske u oblasti Kursk širi paniku u okolnom regionu i potkopava Putinove napore da spriječi da invazija Ukrajine uzdrma svakodnevni život običnih Rusa.
Na domaćem frontu, iznenadna ljetna ofanziva Ukrajine pružila je ukrajinskom društvu prijeko potrebnu moralnu podršku, oživljavajući nade da ratom umorna nacija još uvijek može postići značajan vojni uspjeh.
Ofanziva u Kursku može na kraju biti dio priprema Ukrajine za budući mirovni proces, s Kijevom koji nastoji zauzeti što više ruskog teritorija kako bi ga koristio kao pregovaračku kartu u bilo kojim pregovorima s Kremljom. Naime, tokom prvih dana invazije, postojale su široke spekulacije da bi primarni cilj Ukrajine mogla biti nuklearna elektrana u Kursku, s namjerom da je zamijeni za nuklearnu elektranu u Zaporožju, koju drži Rusija u južnoj Ukrajini.
Eventualna razmjena teritorija na mnogo većoj skali mogla bi biti dio izračuna Kijeva. Napredovanje ukrajinske vojske u Rusiju ima duboke posljedice za percepciju rata. Direktno izaziva široko rasprostranjeno vjerovanje da je ruska invazija dosegla pat poziciju i da se više ne može odlučiti na bojnom polju. Ključno je također što otkriva prazninu Putinovih crvenih linija i besmisao zapadnog naglaska na upravljanju eskalacijom.
Otkako je ruska invazija na Ukrajinu počela u februaru 2022, međunarodna reakcija je bila sputana strahom od eskalacije. Zapadni lideri dopustili su da ih Putin zastraši, koristeći tanko prikrivene nuklearne prijetnje i čestu priču o ruskim crvenim linijama kako bi ograničili protok vojne pomoći i uvjerili ukrajinske partnere da nametnu apsurdna ograničenja u upotrebi zapadnog oružja unutar Rusije. Kao rezultat toga, Ukrajina je efektivno bila prisiljena da vodi rat s jednom rukom vezanom iza leđa.
Ukrajinska ofanziva sada postavlja ozbiljna pitanja o vjerodostojnosti ruske sablje i racionalnosti zapadnog prekomjernog opreza. Napokon, trenutna invazija ukrajinske vojske na Rusiju sigurno je najcrvenija od svih crvenih linija. Ako je Rusija ikada bila ozbiljna u pogledu moguće nuklearne eskalacije, ovo bi bio trenutak da ispunila svoje brojne prijetnje. U stvari, Putin je odgovorio pokušavajući da umanji značaj invazije dok se pretvara da sve ide po planu.
Sve po planu
U svom prvom javnom izlaganju nakon početka invazije Ukrajine, Putin je eufemistički nazvao invaziju “velikom provokacijom”, izraz koji se činilo da je posebno osmišljen da prikrije ozbiljnost situacije. Kremlj je potom proglasio “vanredno stanje” u oblasti Kursk, koje je kasnije nadograđeno na “protiterorističku operaciju.” Razlika između ovog suzdržanog jezika o zakonima i redu i uobičajenih izjava o egzistencijalnom ratu s NATO-om jedva je mogla biti jasnija.
Ruski propagandisti su usvojili jednako suzdržan pristup. Nisu upućeni apeli ruskom narodu niti pokušaji da se zemlja mobilizira protiv napadača. Naprotiv, mediji Kremlja su navodno primili upute da izbjegavaju “uzrujavanje situacije”, dok su ruski zvaničnici obaviješteni da se suzdrže od komentarisanja razvoja situacije u regionu Kursk. Ovo su definitivno neakcije samopouzdanog vojno-supermoćnog entiteta na ivici velike eskalacije.
Ono što trenutno svjedočimo potpuno je u skladu sa dobro uspostavljenim obrascem u kojem ruske prijetnje bivaju razotkrivene kao blefovi uslijed ukrajinske hrabrosti. Tokom prve godine rata, dok je Putin pripremao objavljivanje aneksije okupiranog ukrajinskog grada Herson, upozorio je da će bilo koji pokušaj da se povrati ovo “rusko zemljište” rezultirati nuklearnim odgovorom.
“Ne blefiram,” poznato je rekao. Ali kada je Ukrajina oslobodila Herson samo nekoliko sedmica kasnije, Putin nije posegnuo za nuklearnim dugmetom. Umjesto toga, naredio je svojim poraženim trupama da se tiho povuku.
Ruska reakcija na ratne neuspjehe u Krimu bila je slična. Priključenje ukrajinskog poluostrva 2014. godine ostaje Putinova krunska slava i osnova za njegovu tvrdnju o mjestu u ruskoj historiji pored najvećih vladara zemlje.
Povlačenje iz Hersona i prazne prijetnje
Ipak, kada je Ukrajina rasporedila rakete i pomorske dronove kako bi potopila ili onesposobila oko trećine cijele ruske Crnomorske flote, nije bilo apokaliptične reakcije iz Kremlja. Naprotiv, Putin je naložio preostalim ratnim brodovima da se povuku iz Krima i potraže sigurnost u ruskim lukama.
Ova istorija nepovoljnih ruskih povlačenja čini strah od eskalacije često izražavan od strane Zapada još teže opravdati. Ukrajinci će sada nadati da će Putinova karakteristična slaba reakcija na ofanzivu u Kursku moći uvjeriti zapadne lidere da konačno napuste svoje neuspjele politike upravljanja eskalacijom i priznaju da je najbrži način za završavanje rata naoružavanje Ukrajine za pobjedu.
Postoje neki znakovi da se stavovi među zapadnim saveznicima Ukrajine konačno mogu mijenjati. EU je predvodila put, s portparol