Tog 7. juna 1992. godine ja sam već bio u Hercegovini. Slobodu sam našao tu, gdje je sve grmilo i sjevalo, gdje su ljudi ginuli, a granate dolazile bez reda i najave.
O roditeljima ništa nisam znao već više od mjesec dana. Ostadoše u paklu Sarajeva, odakle ja Božijom promisli utekoh, kad se uteći moglo. Baba i đed, ostarjeli i isprepadani, šireći starački defetizam pobjegoše u Vojvodinu, uz riječi “Biće Hrvatska do Trubjele” Baba je Klepca napustila rano, još u aprilu, đed zajedno sa JNA. Previše je straha bilo u njima još od onog rata, previše prijetnji i poruka mržnje da bi mirno čekali ono što se spremalo..
Piše: Rade Likić
Na Neretvi da brane stradalnička sela Klepce, Prebilovce i Tasovčiće ostadoše samo oni najtvrđi i najhrabriji, ostavljeni od svakoga. Dočekali su tog jutra, 7 juna, da ih napadnu višestruko brojnije hrvatske snage.
Kasnije su Hrvati u monografijama i na skupovima posvećinm “Lipanjskim zorama” govorili kako su njihovi vitezovi rastjerali desetine hiljada četnika, a istina je da su se na širokom prostoru sukobili sa jedva dvije stotine mladića, ako ih je bilo i toliko. Pružili u oni otpor, uništili i neprijateljski tenk, ali jednostavno, za nešto više bilo ih je premalo.
Gledali smo ih pod kestenjem u Ljubinju, izbjegle, rezignirane i razočarane ali ne i prepanute.. Čekali smo hoće li se svi vratiti i iznjeti živu glavu na ramenima, da nam makar to bude utjeha. Moj najbolji prijatelj, kasnije i zet najduže je čekao. Tek za godinu, poslije razmjene poginulih, oca će sahraniti u Ljubinju.
Znao sam ja tada u krajičku razuma, da nema više raspusta u Klepcima kod đeda i babe, da nema kupanja na Bregavi, da vše neće biti tako slasnoga voća iz klepačkih voćnjaka, jedrog paradajza iz klepačkih bašta i ukusne ribe iz Neretve i Hutova blata. Sve sam znao, ali srce se nadalo a duša je sanjala granicu na Neretvi.
U prvi mah ne pomislih kako je vijest o pohari zavičaja primila moja majka u Sarajevu, to će doći kasnije, ali tek nakon tri godine saznah lično od nje kako je stradanje svoga sela doživjela i strašan krst zbog suza ponijela.
Paklen je 7 jun bio i u Sarajevu. Od ranog jutra roditelji i stanari naše zgrade u Skerlićevoj bili su u skloništu. Granate ispaljene sa srpskih položaja zasipale su Mejtaš i Džidžikovac. Strah se ljudima ogledao u očima, ponekom iz želuca kuljao napolje.
Roditelji su ćutali, nervozno nabacujući prepanuti osmijeh na lice, strahujući zbog svojih pogrešnih imena i svjetonazora. Nije im lako, ako su drugi bili pod vanjskom opsadom, oni su bili opsjednuti i iznutra. Strahuješ istovremeno da će te ubiti granata onih koje nazivaš svojima, ili da će ti neko tuđi pokucati na vrata i odvesti te bestraga.
A onda su na malenom tranzistoru javili da su zloglasna četnička uporišta Klepci, Tasovčići i Prebilovci oslobođeni. Bio je to blagi podstrek za ostale stanare pa su tu vijest dočekali sa oduševljenjem, Majka nije mogla glumiti ravnodušnost, iz duše joj se oteo jauk, a niz lice, dok je jecala, potekle su krupne suze. Ali nije to bilo vrijeme samilosti i saučešća, već vrijeme kad je čovjek čovjeku vuk te se ubrzo našla pod napadom unezvijerenih pogleda i otrovnih jezika komšijskih žena dok su im muževi gledali pravo u zemlju isprepadani od bijesa svijih harpija.
“Vidi četnikuše što joj je žao zlikovaca” predvodila je hajku komšinica Samija, što se onomad kod nas na kafi gadila “balinluka” i govorila da je Slobu poslao Alah da nam pomogne.
Zli i otrovni žagor, kletve i psovke nevješto je pokušao amortizovati otac govoreći da je on četnik jer njegovi su bili četnici, dok je majka iz partizanske porodice. Nisu ga slušali, napadi su bivali sve jači i jači.
Roditeljima ništa nije preostalo nego da pod detonacijama napuste sklonište i odu do našeg stana na poslednjem četvrtom spratu. Kako su tada napustili sklonište, više se u njega nikada nisu vratili. Ničiju dobru, ne treba zaboraviti i ne pomenuti. Dok su odlazili iz skloništa čuli su kako je komšinica Bisera rekla glasno i jasno raspamećenim ženama
“Jebem vam mater seljačku, žena ne zna šta joj je sa roditeljima”
Proveli su roditelji čitav rat na zadnjem spratu, nikada više ne ulazeći u sklonište, noseći tako krst jer su plakali za zavičajem. Majka nikada nije optuživala niti osuđivala komšinice zbog toga.
“Pusti sine, nikom nije bilo lako”
Na zgarištu kuće u Klepcima koja još stoji neobnovljena, majka nikada nije bila. Tamo sam bio samo ja. Korodirane ostatke đedovog bicikla prislonio sam uz neko samoizniklo drvo, u nemoći da stvari posložim na svoje mjesto, bar tako da stvorim privid neke normalnosti. Među ruševinama sam našao par fildžana, turio ih u džep.
U ruci sam držao babinu šerpu u kojoj je varila mlijeko, gledajući kroz rupu na njenom dnu nastalu od ko zna čega. Izvukao sam iz ruševina i staru uvećanu fotografiju đedove braće i oca tragično nastradalih od ustaša 1941. Na njoj se od četvorice vidio još samo majčin stric Ljubo u gardijskoj uniformi kraljeve vojske. Smotao sam je u rolnu i kod fotografa spasio od zaborava barem Ljubin lik. Kasnije sam saznao da u kući đedove sestre postoji ista takva slika.
Danas ću, sutra ću i sve tako da katastrofalnih požara 2017 kada je na Bančićima izgorila kuća đedove sestre i fotografija zajedno s njom. Kao da se nešto bilo zavjerilo protiv mojih korijena i pamćenja. Kao da mi je nešto reklo, nećeš pamtiti likove svojih stradalih, bolje ćeš ih se sjećati pišući o njima.
Prošle su godine, evo već 29. Na Bregavi se više nisam kupao. Paradajz iz Čapljine više nije jedar, sad je pun vode i bezukusan. Breskve više niko dole ne uzgaja, a jegulja je u krv skupa. Okusi djetinjstva su nestali, ostala su sjećanja i krst što ga je majka zbog suza za zavičajem nosila.
Tekst preuzet sa portala Preokret.info
Nezavisni mediji teško opstaju. Jednokratnom donacijom ili mjesečnom pretplatom možete nam pomoći da nastavimo kreirati tekstove koje čitate
Podrži nas