Ratovi počinju da bi se ostalo na vlasti. Cilj nije da se pobijedi, već da se nikad ne završi…

Mnogi su ostali zbunjeni bizarnim ishodom rata na Bliskom istoku nakon uplitanja SAD-a u sukob Irana i Izraela. Svi su proglasili pobjedu. Donald Trump tvrdi da je uništio iranski nuklearni program iako ga demantuju izvještaji američkih obavještajaca. 

Benjamin Netanyahu hvalio se “historijskom pobjedom” u kojoj su navodno uništena iranska nuklearni program. I režim klera u Iranu busao se u prsa tvrdnjom da je natjerao neprijatelja da prizna poraz .

Ratni jastrebovi na svim stranama ostali su razočarani, Iran nije zatvorio Hormuški moreuz iako su mnogi za to navijali a njegova predstava za domaću publiku kao odgovor na napad SAD-a, svela se na ispaljivanje desetak raketa prema američkim bazama u Kataru koje nisu pogodile ništa.  

To što su u više navrata iranski projektili uspjeli probiti čeličnu kupolu i što su slike porušenih zgrada u Tel Avivu i drugim gradovima obišle svijet, očigledo je bilo dovoljno da režim klera sačuva obraz nakon bolnih gubitaka gotovo cijelog vojnog vrha. Rat je naravno iskorišten da režim objesi nekolicinu političkih zatvorenika uz standardne besmislene optužbe da su “špijunirali za Izrael”.

Trump je sa druge strane odustao od namjere da “promijeni režim mula u Iranu” a danas je čak najavio i ukidanje sankcije na iransku naftu. Polemike oko toga šta je uništeno u američkim napadima vodiće se još dugo ali je to očigledno bila ona mjera kojoj se Trump i Netanjahu na unutrašnjem planu mogu predstaviti kao pobjednici.

Zašto je uopšte počeo rat?

Ovakvim ishodom ostali su zbunjeni brojni mediji i analitičari koji su požurili zauzeti strane tražeći u ovom ratu neki duboki spoljnopolitički smisao. 

Ali ratovi se počinju uglavnom onda kada je vlast ugrožena i najčešće bez smislenog spoljno-političkog cilja. 

Ova rečenica se pojavljuje u delu romana koji predstavlja ideološki manifest totalitarne partije. U tom delu se objašnjava logika večnog rata među tri izmišljene supersile koje se konstantno bore, ali nikada ne pokušavaju da zadobiju konačnu pobedu, jer kontinuirani rat služi unutrašnjim političkim ciljevima. To su:

• Održavanje straha i lojalnosti kod stanovništva.
• Opravdavanje represije, nadzora i ugnjetavanja u ime „bezbednosti“.
• Zamrzavanje društvene strukture, jer rat opravdava status quo i dominaciju režima.
• Uništavanje viška proizvodnje, da bi se sprečilo stvaranje bogatstva koje bi omogućilo slobodno razmišljanje i kritiku sistema.
  

Dakle, Orvel ovde ne opisuje konkretan rat, već mehanizam moći u totalitarnim režimima, gde rat postaje alat unutrašnje kontrole, a ne spoljne politike.

I upravo tako treba posmatrati brojne savremen sukobe i tu igru sve više ljudi razumije. U maju je većina građana Izraela u anketi kazala da Netanyahu pokreće ratove samo da bi ostao na vlasti.

Izrael je imao snagu davno završiti rat sa Hamasom ali poneta nije završiti sukob jer je Netanyahu pritisnut protestima i ogromnim nezadovoljstvom građana Izraela a rat trajno odlaže suočavanje sa tim.

Ovo tumačenje iznio je i bivši predsjednik SAD-a Bil Clinton 

“Netanyahu već dugo želi rat s Iranom jer bi mu to omogućilo da ostane na vlasti zauvijek. Mislim, bio je tamo većinu posljednjih 20 godina”, rekao je Clinton.

Kako funkcioniše država

U istom kontekstu i bivši birtanski premijer Boris Johnson kazao je da Putin nije napao Ukrajinu zbog NATO-a nego da politički preživi. Sa ovakvim Orbanom Ukrajina nije imala šanse da postane član niti se o tome raspravljalo. 

Zašto ga je Putin uopšte napao Ukrajinu pokušavaju godinama objasniti sebi i drugima brojni analitičari pozivajući se na zaustavljanje širenja NATO-a i druge spoljnopolitičke ciljeve koji bi imali smisla kada bi taj režim funkcionisao kao neko razumno biće koje gleda šta je dobro za državu.

Jedna stvar koju treba da razumijete kada su ratovi u pitanju jeste da odluku da se oni započnu donosi državni aparat a država koju ne pokreće neka zdrava logika koja se vodi interesima naroda i zna šta je za njega dobro. 

Država je sistem za očuvanje volje vladajuće klase, zapisao je Vladimir Lenjin, i to je jedina tačna definicija. Prevedena u današnji kontekst “državu i njene ratove pokreće nagon za opstankom vladajuće garniture na vlasti.

Strah od gubitka vlasti koji sam sebe ostvaruje

U teksu pod nazivom “Ratovi počinju samo onda kad je vlast ugrožena a Zelenski je prije svega politički problem za Putina!” pisalii smo još davno da su ključni uzroci rata u Ukrajini zapravo povezani sa unutrašnjom ruskom dinamikom a ne sa namjerom širenja NATO-a.

Vladimir Putin na vlasti je preko 25 godina a u zemalja a režimi u kojima je uništena bilo kakva mogućnost da se vlast promijeni na izborima godinama kroz zvaničnu propagandu upozoravaju na opastnost od “obojene revolucije” i vremenom je taj strah počeo sam sebe da ostvaruje.

Protesti u Kazahstanu u januaru 2022. godine samo mjesec dana prije invazije na Ukrajinu naveli su Putina da pošalje vojsku i pomogne tamošnjim vlastima u gušenju protesta.

Prije toga protesti u Bjelorusiji ozbiljno su uzdrmali Lukašenkov režim a revolucija na Majdanu 2014. Godine  i dalje predstavljja nadu da je rušenje režima koji se nikad i nigdje nije promijenio na izborima moguće. 

Zašto je Ukrajina morala biti meta? 

Dodatni problem bila je pobjeda Zelenskog 2019. godine u Ukrajini gdje su ga izabrali građani na istoku zemlje koje Putin smatra Rusima. Dvije poruke bile su vrlo opasne. Prvo da se vlast uopšte može promijeniti na izborima a drugo da ljudi koji govore ruski i koji su sa Rusijom blisko povezani glasaju za pro evropskog političara.

Putin dakle nije pokušao zaštititi one koje smatra Rusima u Ukrajini jer su upravo oni izabrali Zelenskog.

Putin je imao politički problem i napao je Ukrajinu da ostane na vlasti. Jer  sve što se događa u Ukrajini odmah će se odraziti na Rusiju, u javnom diskursu, u masovnom mišljenju, u načinu razmišljanja ljudi.

Dakle, najgori scenarij je jasno drugačiji i funkcionalni sustav u Ukrajini kao potencijalni model za Rusiju. Sistem u kojem je moguće na izborima promjeniti vlast kao alternativa sistemima u kojima se vlast prenosi sa oca na sina poput Čečenije, Azerbejdžana, Turkmenistana. Nije tajna da jedan takav model u Rusiji ima jezgro simpatizera.

Dugotrajni rat svakako nije  bio planiran. Bio je zamišljen kao (brza!) promjena vlasti u Kijevu koja bi donijela nekoliko poena u ruskoj unutrašnjoj politici. A onda je za Ruse  sve krenulo po zlu. Sukob je isto tako iskorišten za potpuni obračun sa kritičarima vlasti, gađenje preostalih medija, ubistva opozicionih političara i oligarha koji nisu bili odani režimu.

Ratovi bez cilja da se pobijedi

Ratovi u Iranu i Ukrajini nisu jedini čija su publika bili domaći građani.

Još jedna stvar koju treba razumjeti jeste da američka politika prema Bliskom istoku ima vrlo malo veze sa spoljnom politikom u pravom smislu. To je dio unutrašnjih političkih igara, i snažno je pod uticajem vrlo čudnog oblika identitetske politike unutar SAD, smatra ruski novinar Kamil Galeev.

Rat u VIjetnamu isto tako je godinama vođen bez jasne strategije za pobjedu – važno je bilo da traje i da deluje kao da se “bori protiv zla” na unutrašnjem planu. SAD su isto tako tvrdile da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje – što se pokazalo kao netačno ali je bilo dovoljno da George Bush naredi invaziju.

Neki analitičari vide nastavak sukoba kao način za opravdavanje prisustva i budžetskih izdvajanja, bez stvarnog cilja za završetak.

Miloševićevi ratovi često nisu imali realnu šansu za vojnu pobjedu  ali su služili unutrašnjim političkim ciljevima i održavanje vladajuće nacionalističke klike na vlasti. Mnogi istoričari i analitičari veruju da Milošević nikada nije zaista verovao da će stvoriti „Veliku Srbiju“, već je koristio taj narativ za unutrašnju konsolidaciju moći.

Orvelova ideja da ratovi ne počinju da bi bili dobijeni, nego da bi bili kontinuirani radi očuvanja moći može se primeniti na brojne istorijske i savremene konflikte. 

novidani.com