Katarina Peović nikoga koga zanima politika ne ostavlja ravnodušnim. Što god mislili o njezinu javnom angažmanu, u političkom je jedno sigurno – od ulaska u Hrvatski sabor kao predstavnica Radničke fronte u zeleno-lijevoj koaliciji Možemo! više je nitko ne može smatrati – irelevantnom. Ta 45-godišnja profesorica Odsjeka za kulturalne studije Filozofskoga fakulteta u Rijeci doktorica je znanosti na području kulturalnih studija, a formalno se stranački aktivirala tek 2017. priključenjem Radničkoj fronti.
Vašim je ulaskom u Sabor „uskrsnula“ socijalistička opcija. Radikalna, kažu.
Ako je radikalno biti za društvo solidarnosti, jednakosti i pravednosti, onda smo mi radikalni. Ako smo 30 godina išli smjerom koji nam nije donio ništa dobro, vrijeme je da preispitamo taj smjer. Vizija demokratskog socijalizma 21. stoljeća koja postaje sve snažnija u svijetu nama je nužna ovdje na periferiji Europe jer se u uvjetima tzv. slobodne tržišne utakmice u natjecanju s bogatim zemljama mi ne možemo razviti. S koronakrizom nejednakost će se produbiti. Već sad ministar financija Zdravko Marić upozorava da zdravstveni sustav generira goleme gubitke i da će biti nužna reforma, a po svemu sudeći to će biti daljnje povećanje participacije za krajnje korisnike i daljnja privatizacija zdravstva, Plenković je najavio da će smanjiti porez na najbogatije, porez na dobit, a s radnicima, sindikalistima, vladajući već pregovaraju o smanjenju radničkih prava. Puno je radnika već dobilo otkaz, prijete novi otkazi. Svi će se ti socijalni i ekonomski parametri zaoštriti na jesen, a jaz između bogatih i siromašnih će se produbiti. Opcija koja zastupa obespravljenu društvenu većinu važnija je nego ikad. Nema tu ništa radikalno, u zastupanju radničkih prava, prava na pobačaj, u obrani reproduktivnih prava, u zastupanju onih koji su pod udarom, zaštiti umirovljenika, nezaposlenih i iseljenih; radikalnim se takav angažman predstavlja kako bi se diskreditirao, tako vladajuća elita osigurava poziciju moći.
No ideja o konfiskaciji štednje veće od 100 tisuća eura prilično je radikalna. Je li tu stvarno „zabuna“ vezana uz porezni tretman, kako se post festum pojašnjavalo, ili oduzimanje imovine?
Nikad nismo govorili o konfiskaciji štednje, govorili smo o preraspodjeli u obliku progresivnog oporezivanja; ovdje je riječ o priči o 1,7 posto naspram 98,3 posto; ovih 1,7 posto ima više od 40 posto ukupne štednje na svojim računima, a o visokoj koncentraciji štednje govori i HNB. Naš prijedlog bio je da sredstva na depozitnim računima – koja premašuju iznos za koji jamči Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, od 100 tisuća eura – trebaju postati porezna osnovica te poslužiti kao izvor financiranja fiskalnih troškova krize u kratkom roku. Stope tog progresivnog poreza svakako su jedna od tema za javnu demokratsku raspravu. Vladajući govore da najbogatijima treba izaći ususret kako bi investirali, ali to se ne događa, nego se bogatstvo akumulira. S druge je strane gotovo 90 posto obespravljenih i kriza će se, očito, opet prelamati preko njihovih leđa.
Dokle ste spremni ići u borbi i političkom djelovanju: prosvjedi, štrajkovi… revolucija?
Krenimo redom – prosvjedi. Radnička fronta oduvijek je podržavala prosvjede i aktivno sudjelovala u njima. Imunološki zavod, o kojem sada u pandemiji mnogi pričaju, jedan je od primjera. Radnička fronta bila je uz radnike Imunološkoga kad je mnogima bila samorazumljiva ideja da se taj Imunološki ugasi. Štrajkove radnika uvijek smo podržavali, pogotovo kad su im vladajući prijetili. To sigurno možemo reći po pitanju uljanikovaca koje je ministar Horvat nazivao neposlušnicima koji su zavarili kapiju i pokazivao ih kao primjer kojim će ušutkati druge; jer eto kako je završila ta borba. Uvijek smo uz radnike jer su socijalni i ekonomski pokazatelji sve gori i zbog nedovoljno glasnog radništva. Ono što smo i najavili jest da ćemo biti – glas radnika u Saboru. To je bitno jer su radnički muk i dominacija kapitala – povezani. Prisjetimo se samo prvih prijedloga Vlade na početku pandemije o derogiranju Zakona o radu koji su iscurili u javnost. Nigdje u EU tako nešto nikome nije palo na pamet, upravo suprotno, išlo se za tim da se zaštiti radnika. Revolucija? Ona se neće dogoditi zbog lijepih ideja, nego zbog nužnosti. Ako dođe, bit ćemo tu!
Kako biste rušili kapitalizam i što mu je alternativa?
Kapitalizam je način proizvodnje koji je došao do krajnjih konzekvenci u smislu drastičnih klimatskih promjena. Ako govorimo o zelenim politikama, ne smijemo ignorirati da je uzrok klimatske krize iracionalan način proizvodnje. Bez promjene načina proizvodnje vodeći svjetski klimatolozi upozoravaju da imamo još jako malo vremena, svega desetljeće, da klimatske promjene i narušavanje dinamičke ravnoteže planetarnog ekosustava postane ireverzibilan proces. Nadalje, u ovoj regiji u uvjetima „slobodne tržišne utakmice“ mi se ne možemo izboriti za jednake pozicije. Riječ je o klasičnom primjeru nejednakog razvoja. Kažu da je kod nas na djelu crony kapitalizam, ortački, a kad ga „usavršimo“, bit će bolje. Nije riječ o tome, nego je riječ o kapitalizmu na periferiji Europe. Bogati centar koji je već u prednosti teško možemo izazvati ili sustići u razvoju ako prihvatimo režim „slobodnog tržišta“. Rješenje je promjena koja mora ići u nekoliko faza, postupno, demokratski dogovorena i proizlaziti iz širokog demokratskog konsenzusa. A taj konsenzus mora se stvoriti na način da društvo demokratski odlučuje što, kako i za koga proizvoditi. U tom okviru malo je vjerojatno da bi društvena većina izglasala da privilegirana manjina koristi privredu u vlastitu korist. Treba napraviti ekonomsku analizu koje su to privredne grane kojima bismo mogli, s jedne strane, postići visoku dodanu vrijednost i proizvodnju za izvoz, a s druge, osigurati proizvodnju za potrebe domaćeg stanovništva; nisu to uslužne djelatnosti i turizam na koje smo se koncentrirali, i treba koristiti državu kao najsnažniji subjekt koji ima mogućnost pokrenuti privrednu djelatnost u društveno važnim segmentima.
Što dijelite s ideologijom bivše države i gdje su razlike?
Ono što treba kritizirati u bivšoj državi i naučiti kao lekciju koju ne bi trebalo ponavljati jest da ne može neka prosvijećena elita donositi promjene i ne mogu se promjene donositi partijskim dekretom, nego demokratskim angažmanom i sudjelovanjem svih društvenih aktera u procesima odlučivanja o pitanjima čije se posljedice na sve odnose. Raspad prošle države možemo promatrati kao transformaciju socijalističkih tehnomenadžerskih i političkih elita u nove političke i kapitalističke elite koje kroz proces pretvorbe i privatizacije prisvojile nekoć društveno vlasništvo i imovinu. Bez obzira na to, socijalizam je razvio i predstavljao eksperiment iz kojeg se jako puno toga može naučiti, koji je imao neka postignuća danas nama nedohvatljiva poput industrijalizacije jedne ruralne zemlje u samo nekoliko desetljeća i dostizanja najnaprednijih zemalja u implementiranju socijalnih politika, primjerice, društvenih stanova u kojima živjela trećina stanovništva i općeg standarda koji je bio bolji nego ovaj danas, a vanjski je dug bio nekoliko puta niži…
Što imate protiv poduzetnika?
Mi kritiziramo samo one poduzetnike koji krše zakone ili ugrožavaju radnička prava – beskompromisno i uvijek smo na strani radnika. Nemamo ništa protiv poduzetnika kao takvih jer je jasno da je to mnogima danas jedini okvir u kojemu traže šansu da prehrane sebe i svoju obitelj! Smatramo da je štetno i razvojno pogubno da je cijela privreda pala na leđa mikro i malih poduzetnika koji nemaju tu snagu da proizvedu učinke koje proizvode privrede najrazvijenijih zapadnih zemlja i u toj se tržišnoj utakmici naše malo i srednje poduzetništvo ne može izboriti za bolju poziciju jer je “utakmica” neravnopravna, odnosno pravila slobodne tržišne utakmice uvijek idu u prilog onima koji su već razvijeniji i tehnološki napredniji da zadrže tu dominantnu poziciju. Podsjetit ću vas da samo 15 posto naših domaćih poduzetnika izvozi. Trebali bismo imati velike poslovne subjekte kao nekad brodogradnju u kojoj smo bili treći u svijetu i koja je u mogućnosti proizvesti visoku dodanu vrijednost i lančani multiplicirajući učinak, gdje se srednji imali poduzetnici „nadovezuju“ na velike. Scenic Eclipse, zadnji brod iz Uljanika, na kojem se Plenković neki dan slikao, jedan je od najmodernijih kruzera. Plenković je izjavio da bi volio da proizvodimo takve brodove – netko bi mu trebao reći da bismo za to trebali imati brodogradilište.
Kako su podijeljeni resori u zeleno-lijevoj koaliciji?
Nismo o tome još razgovarali, tek počinjemo razgovarati o strategiji i taktici u Saboru, no svakako će pitanje rada i radništva biti jedno od temeljnih za sve nas. Tu su, naravno, i druga pitanja poput borbe za reproduktivna prava i ravnopravnost spolova. No ekonomija je nužna da bismo govorili o nekom oporavku, tako da su te ekonomske politike na koje se nadovezuju socijalne politike nužne za političko djelovanje onih kojima je na pameti dobrobit većine. Mi u Radničkoj fronti već godinama razgovaramo o načinu privrednog oporavka zemlje i otvaramo teme kojih su se mnogi libili, vizije drukčijeg društva i korjenite promjene koje mogu donijeti bolji život radnoj većini. Samo promjena stila političke retorike nije dovoljna. Danas čak i Škoro ima u programu antikorupcijske politike, a zagovara privatizaciju zdravstva u pandemiji.
Kakva biste rješenja vi ponudili u pandemiji..
Na jesen će se svi socioekonomski pokazatelji pogoršati, potrebno je da se teret krize ne prelama na leđima najosjetljivijih. Naša Vlada radi upravo suprotno u pandemiji, uzimala je osobama s invaliditetom i davala lancima kladionica. To bismo trebali izbjeći u budućnosti. Treba napraviti upravo suprotno od onog što najavljuju, a to su mjere štednje; čak i Svjetska banka govori da mjere štednje nisu dobar odgovor na krizu! Grčka i Makedonija najbolji su primjeri rezultata takvih ekonomskih politika, Makedonija je visoko na Doing business ljestvici pa pola ljudi u zemlji nema za grijanje.
Što predlažete, tiskanje novca?
Tiskanje novca i dijeljenje bez ikakvog kriterija sigurno nije rješenje iako je monetarna politika veoma važna, ali je zapostavljena alibi politikom očuvanja tečaja koju provodi HNB. U ovakvoj situaciji oštro smo protiv ulaska u eurozonu, iako je hrvatska ekonomija visoko eurizirana zbog dugogodišnjeg kreditiranja poduzeća i kućanstava uz valutnu klauzulu. Umjesto davanja povlaštenih kredita HDZ-ovcima, Hrvatska banka za obnovu i razvoj bi se zaista mogla baviti obnovom i razvojem i financirati obnovu i razvoj domaće industrije. Potrebno je osigurati uvjete za izvoz roba i usluga te progresivne (pozitivne) privredne politike koje će ići u prilog radnoj većini, što će biti puno teže ako budemo vezani uz euro. Društvenim mrežama kruže memeovi, nakon dobivanja saborskog mandata, odnose se na visoku plaću koju ćete primati, kažu da se to kosi s vašom „radničkom mantrom“… Ja mislim u Saboru primati do u lipe plaću jednaku dosadašnjoj sveučilišnoj, a sve ostalo ide u politički rad. Naknadu za rad u Skupštini Grada Zagreba davala sam cijelu RF-u jer sam imala plaću.
Kakav vam je obiteljski background, potpuno crven?
Mama mi je bila vjernica, a tata dijete partizan. Mislim da je važno da djeca sama odrede svoje političke orijentacije, manje važno što su im bili roditelji.
Koji vam je lajtmotiv za bavljenje politikom?
Okidači su bili kad sam postala majka i kad su mi roditelji umrli jer sam shvatila onu: ako ne mi, tko, ako ne sad, kad. I ideja: kakav ćeš svijet ostaviti djetetu? Trebali bi imati ono što su nama naši roditelji mogli priuštiti; krov nad glavom, zdravstvo, javno i besplatno, obrazovanje, javno i besplatno, bolji standard koji se urušio 30-godišnjom tranzicijom. Makar to.
Jeste povezani s prekograničnim političkim opcijama? Jeste nečiji plaćenici?
Povezujemo se sa srodnim političkim aktivistima u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, ali i šire u Europi. Imamo podršku i talijanskih ljevičara i Europske partije ljevice koja broji 25 stranaka članica. Među nama ima i Sandersovih volontera. Ali slabo smo plaćenici (smijeh).
Kome Radnička fronta u hrvatskom društvu upućuje ono: “računajte na nas“?
Radnicima, naravno! I svima koji žive od svog rada, onima koji žele živjeti od svoga rada, a ne mogu – nezaposlenima, umirovljenicima, blokiranima i iseljenima, svima koji pripadaju obespravljenoj većini. I manjinama – nacionalnim, LGBTQ+ zajednici. Mi se dakle obraćamo svima koji spadaju u 99 posto društva… Ne obraćamo se onima koji su dio malog postotka najbogatijih, klijentelistima, ekonomskoj eliti, povlaštenima, njima se stvarno ne obraćamo.
Intervju preuzet sa portala Večernji.hr