Danas nije dan majki, danas nije romantični praznik, nije komercijalizacija. Danas je dan neprekidne borbe, pobune, bunta, prkosa i ustanka protiv patrijarhalne opresije koja traje više od dva milenija.
Danas je dan kada vrištimo od bijesa, tuge, beznađa, jer stečena ženska prava su u opasnosti da budu izgubljena. Danas prosvjedujemo protiv militarizma, ratne agresije, nasilja nad ženama, diskriminacije.
Piše: Ružica Ljubičić (ostranula.org)
Odbijamo da budemo stigmatizirane, etiketirane kao slabije i podložne. Svaka od nas treba biti zahvalna jer su se neke hrabre žene borile da bi mi imale pravo da se školujemo, radimo, glasujemo, participiramo u vlasti, dobijemo priliku za javni nastup i da naš glas bude saslušan.
Stoga je veoma važno odati počast hrabrim revolucionarkama: Clari Zetkin, Rosi Luxemburg i Aleksandri Kollontaj i njihovom doprinosu. Zahvaljujući njima, 8. marta svake godine obilježavamo Međunarodni dan žena!
KAKO JE POČELA NAŠA BORBA?
Na današnji dan, 1857. godine u New Yorku okupile su se žene, umorne od tlačenja i zloupotrebljavanja njihove snage. Tražile su osnovna ljudska prava, da za svoj rad dobiju onoliko koliko zaslužuju i da uvjeti rada budu dostojanstveni. Tražile su isto to, 51 godinu poslije, međutim vatra je progutala njihova tijela.
Međutim, njihov krik se i danas čuje i gori u svakoj ženi koja trpi opresiju, nasilje i diskriminaciju.
Čuje se vrisak svake žene koja je umorna od staklenog plafona i da joj se govori kako su joj lijepe slušalice i da bi bila najljepša kada bi nosila samo njih. Umorna žena protestira kada joj se govori kako je svi odreda žele seksualno iskoristiti. Plače joj se od muke kada joj stavljaju ruku na koljeno i kada se njenoj kćeri blizak susjed uvuče u krevet jer traži zabavu. Ona nije lutka na njegovim koncima, ona je žena koja zaslužuje poštovanje i jednak tretman u društvu.
TRAŽIMO EGALITET I PRAVDU!
Te 1908. godine, 15.000 žena je marširalo tražeći egalitet i pravdu! Sljedeće godine Međunarodni dan žena obilježilo je preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Ti događaji koincidirali su sa požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku za čiji su veliki broj žrtava bile okrivljene slabe mjere sigurnosti na radu. Početkom Prvog svjetskog rata žene širom Europe su 8. ožujka 1913. održale demonstracije za mir.
I danas tražimo pravdu za sve one kojima se ne vjeruje kada kažu da su preživjele silovanje. Tražimo egalitet u odgoju djevojčica i dječaka. Umorne smo od podjela na roze i plavo, muške i ženske principe i romantizacije prema kojima muškarac lovi, a u opravdanju toga lova dozvoljen je i koji šamar, prijetnja, emotivna ucjena i manipulacija. Na ženu gađaju svim mecima iz arsenala najbolje opremljenog oružja, koje je skovao patrijarhat. Meci opresije, bombe nasilja, minobacači mizoginije, patrijarhat je naoružan do zuba.
Dočekale su i žene da ih se međunarodno prizna, pa je barem formalno, 8. marta 1910. godine, u Kopenhagenu ustanovljen Međunarodni dan žena. Za ovaj povijesni događaj možemo zahvaliti heroini Clari Zetkin, liderici njemačkih socijalista koja se borila i izborila da se službeno prizna da je žena ljudsko biće.
Dugo su vremena vladale bizarne teze, u smislu posljedica, koje se mogu dogoditi u slučaju da se žene odluče aktivnije društveno uključiti. Jedna od njih je i ona koju, u svojoj knjizi Austrijski duh, iznosi američki povjesničar William M. Johnston, ističući vjerovanja da će djevojke od učenja oćelaviti i izgubiti vitak stas. Ova je teza imala za cilj dodatno odvratiti žene od školovanja, a samim time i od društvene emancipacije.
Tako su čak i profesori na bečkom Medicinskom fakultetu, početkom 20. stoljeća, tvrdili kako je opće poznata stvar da žene imaju manji mozak u odnosu na muškarce. Danas, na žalost od brojnih žena čujemo pobunu protiv feminizma, ironično, to su žene koje sjede na dobrim političkim pozicijama i ugodno se smješkaju, nedovoljno svjesne da su za njihov položaj i plaću, zaslužne hrabre žene, borkinje, aktivistice. One nisu stale. One reagiraju kada se ženama kaže da su osjetljive i seksualno frustrirane.
One dižu ustanke protiv akušerskog nasilja, femicida, seksualnog uznemiravanja. Zauzete su gašenjem lomača koje je naložio patrijarhat.
NAŠA BORBA NIKAD NE STAJE
Danas tražimo bolje uvjete i ostvarena prava u praktičnom smislu. Borimo se da žene mogu živjeti slobodne i nesputane, bez straha od silovanja, nasilja, femicida. Želimo odgajati nove generacije djevojčica koje neće biti opterećene ulogama poslušnosti, pokornosti, sramežljivosti. One treba da budu samopouzdane i svjesne punog bogatstva svojih potencijala, te zaslužuju podršku.
Borimo se za svijet u kojem žensko dijete neće biti sramota i predmet primitivnih mizoginih šala te uvjete u kojima ženska djeca imaju jednako pravo na naslijeđe imovine od svojih roditelja. Borimo se za svijet u kojem će svaka žena birati hoće li biti majka, i da ako izabere taj put, ne doživi traumu nasilja na porođaju. Borimo se za svijet u kojem žena, osnažena podrškom ima snagu reći NE nasilju i koja napušta zajednicu u kojem je ponižena i popljuvana.
Borimo se za budućnost u kojem patrijarhat neće zloupotrebljavati žensko tijelo za kult čednosti ili kao predmet hiperseksualizacije i objektivizacije. Svjesne smo da smo za njih previše, stoga nas pokušavaju ušutkati različitim bolesnim pokretima poput vraćanja modela tradicionalnih žena ili vape za pažnjom u klečeći za izgubljenim duhovnim autoritetom.
NEĆEMO STATI! JER NIJEDNA ŽENA NIJE SLOBODNA DOK SVE NISU SLOBODNE! SNAŽAN VAM I SOLIDARAN 8. MART!
Ružica Ljubičić, doktorica informacijskih I komunikacijskih znanosti, istrazivačica, novinarka i aktivistica za ženska prava. Fokus njenih znanstvenih radova i tekstova su medijske analize i borba protiv diskriminacije i nasilja nad ženama.