Salonski fašizam – Zašto desničari koji ne nauče krasti na izborima tako brzo propadnu

Koliko god ekstremna desnica u Evropi pokušavala biračima prodati priču “fašizma sa ljudskim licem” i obećavati da demokratija kakvu imamo neće biti žrtva njihove borbe protiv migranata, muslimana, LGBT zajednice i drugih grupa s kojima se žele obračunati, praksa je pokazala da većinu obećanja ne mogu realizovati i da brzo gube podršku birača. U takvoj situaciji brzo propadaju osim ako u samom startu ne unište bilo kakvu mogućnost da se vlast ikada više promijeni na izborima.

Ekstremni desničar Gert Wilders došao je na vlast na talasima islamofobije nakon Hamasovog napada na Izrael i naglo je porastao u anketama a zatim bio iznenađenje izbora pobijedivši sa 23% glasova.  Formirao je koalicionu vladu ali je za manje od dvije godine pao na 16%, izgubio 700 000 glasova i 11 mandata čime je i okončana njegova kratkotrajna vlast. Iako je bio ograničen koalicijom nije uspio ostvariti mnoge ključne ciljeve svog programa uključujući smanjenje imigracije, jer se suočio sa pritiskom tržišta rada, a između isprazne retorike rasizma i interesa kapitala morao je birati ovo drugo.

U sličnom scenariju propao je i Mateo Silvini u Italiji a ekstremni desničar Heinz-Christian Strache i njegov FPO u Austriji izgubili su izbore nakon afere Ibica ne ostvarivši gotovo ništa iz svog ekstremnog programa koji se sveo na prazne floskule. Slična sudbina prijeti bivšem ljevičaru Robertu Ficu koji je sa ekstremnom desnicom formirao koalicionu vladu. Nakon poraza na evropskim izborima sve ankete govore da će na narednim izborima doživjeti težak poraz. Svi oni imali su zajednički problem – nisu uspjeli zarobiti izborni sustav.

Na zapadu su poslednjih godina na izborima redom pradale lijeve, liberalne, umjereno desne i krajnje desničarske vlade jer je nezadovoljstvo birača u fer izbornim uslovima opoziciji bilo relativno lako pretvoriti u glasove. Dodatno zapadne demokratije imaju vrlo slabe mehanizme odbrane od onih koji žele da je ukinu.

Sa druge strane i sistem vrijednosti odavno se sveo na licemjernu računicu u kojem se stvara sve veći rizik da postanemo društvo koje je palo u ropstvo jer mu se nije isplatilo da živi. Logika u kojoj EU treba pustiti svoje saveznike u Ukrajini da ginu kako bi biračima na zapadu  plin bio jeftiniji ima sve više pristalica kao što je imala i 30-ih godina kada je su saveznici niz vodu puštali jednu po jednu državu Evrope. 

Svaka pa i manja ekonomska kriza i inflacija u pravilu ugrožavaju opstanak vlasti pa svi izbori u Evropi poslednjih godina imaju jedno pravilo – gotovo uvijek pobjeđuje opozicija. Sa druge strane izbori u zemljama ruskog svjeta već 30 godina imaju isto pravilo – opozicija nikad nije pobijedila ne zato što je vlast dobra,  nego zašto što nema izbornih uslova.

Zbog toga su “salonski fašisti” na zapadu nakon dolaska na vlast kratko trajali jer ili nisu shvatili suštinu igre ili nisu uspjeli ovladati izbornim sustavom. Jedini ekstemni desničar koji je to uspio i održao se  15 godina na vlasti je Viktor Orbán. Ne zato što su birači njime zadovoljni, jer njegova zemlja ima neke od najgorih ekonomskih parametara u Evropi, nego zato što je gotovo uništio mogućnost da se vlast više ikad promijeni na izborima, kopirajući Putinove metode slamanja građanskog otpora. 

Prvo, izmijenio je izborni zakon u 2011. godini kako bi favorizirao svoju stranku, Fidesz, čime je smanjio broj izbornih jedinica i povećao političku kontrolu u ruralnim područjima. 

Zatim je  ovladao medijima, gdje je postupno preuzeo ili utišao većinu nezavisnih novina i televizijskih kanala, stvarajući monolitnu medijsku scenu pod vlašću Fidesza. Potom se obračunao sa nevladinim organizacijama i obrazovnim sustavom kroz zakonodavne izmjene, uključujući zakon koji je otežao financiranje NVO-a iz inozemstva.

Na koncu je ovladao pravosudnim sustavom i imenovao svoje saveznike na ključne pravosudne pozicije. Iako je često “gubio izbore u anketama” one nisu mogle predvidjeti koliko će se ukrasti i razvijen sustav izbornih manipulacija uspio ga je održati iznad 52% glasova.

Kako se to radi?

Kako salonski fašizma vuče rizik brzog gibitka vlasti, ekstremni desničari širom svijeta razvili su metode vlastitog opstanka koje polako prepisuju jedni od drugih. Poslednji školski primjer je Gruzija koja je u kratom roku donijela NVO zakon i izmjene izbornih pavila, uvela restrikciju protesta i na kraju pokrenula proceduru zabrane opozicionih partija. Većina od jedva 50% odrediće tako pravila svima ostalima i dozvoliti postojanje samo fiktivne opozicije koja ne želi da dođe na vlast. Kritičari režima će biti zabranjeni.

Većina desničara u ranim fazama vladavine oponašala je postojanej demorkatije do onog trenutka u kojem je opstanak na vlasti postao ugrožen. Možda suludo zvuči da je Rusija u vrijeme Medvedeva stvarala poticajno okruženje “za razvoj civilnog društva” sve do trenuka kada je Putinova vlast postala ugrožena.

U slamanju protesta 2012. godine Putin je nizom zakona potpisnuo kritički nastorjene medije i nevladine organizacije. Brzo je uvedena restrikciaj protesta, zabranjena javna kritika tako da ova zemlja danas ima više političkih zatvorenika nego ih je veliki SSSR ikada imao nakon 50-ih godina.

Putinove poteze danas ponavljaju gotovo svi authoritarian lideri širom svijeta. Na primjer kod obračuna sa nevladinim organizacijama i nepodobnim medijima koristi se ista metoda. Prvo zavrtanje finansiranja iznutra kroz pritiske na sponzore i donatore, a  zatim onemogućavanje finansiranja izvana. 

Tako je npr Putinov NVO zakon usvojen u brojnim zemljama poput Mađarske, Turske, Bjelorusije, Egipta, Gruzije, Slovačke, te mnogim drugim autoritarnim ili poluautoritarnih režimima u Aziji, istočnoj Europi i Latinskoj Americi. 

Ovu igru shvatio je i Donald Trump koji izgleda neće dozvoliti da mu se ponove greške iz prvog mandata kada je izgubio izbore kojima nije uspio ovladati.

Zato je sada obziljan u namjeri da ovlada pravosudnim sistemom i izbornim sustavom SAD-a. Njegovi saveznici ovaj put su prešli sa riječi na djela pa su u Teksasu republikanci nastavili s procesom prekrajanja izbornih jedinica kako bi osigurali političku dominaciju, koristeći gerrymandering kako bi favorizirali svoje kandidate i smanjili šanse demokrata, unatoč demografskim promjenama. 

Upravo ove metode gerrymanderinga je Vladimir Putin doveo do ivice savršenstva što su pokazali izbori u Moskvi 2019. godine jer su izborne jedinice bila nacrtane tako da opozicija sa million glasova dobije 20 a Putin sa pola miliona 25 mandata.

Iako je čak postalo i popularno tvrditi kako njegove poteze svi kopiraju treba reći da je ova “mapu puta za uvođenje diktature” davno izmišljena.

Recimo nacistički vođa Adolf Hitler je u ranoj fazi svoje vladavine uradio upravo to. Prvo je preuzeo medije i pravosuđe, zabranio komuniste, sindikate, NVO i na kraju ostale partije.  

Ono što danas posebno zabrinjava jeste činjenica da zapadna društva nemaju nikakav odgovor na ove prijetnje i kao ni mehanizme odbrane od onih koji žele da ukinu demokratiju.

novidani.com