Sa profesorom Aleksandrom Savanovićem razgovarali smo o rezultatima nedavno održanih izborima u Srbiji i o mogućim posljedicama ovih izbora.
FRONTAL: Jedan ste od ljudi koji su bili veoma kritični prema izborima u Srbiji. Možete li pojasniti na čemu se temelje vaše zamjerke? I kako bi generalno opisali rezultate.
SAVANOVIĆ: U jednoj rečenici: pirova pobjeda jednopartijskog levijatana na farsičnim izborima. Izbori su sasvim jasno i nelegitimni i nedemokratski. Ne bih ulazio u primjedbe koje su opštepoznate, poput prave medijske tiranije SNS-a i Vučića, koji se mjesecima ne skidaju s TV. Meni su upale u oči neke druge stvari. Recimo, nemogućnost kontrole. Kada je postalo jasno da DS i Narodna stranka neće izaći, režim je pred izbore zbrda-zdola sklepao različite banana partije, da bi fingirao kakvu-takvu mogućnost izbora. Smanjenje cenzusa „preko noći“ očito je imalo funkciju da omogući tim satelitima da prođu u parlament i fingiraju sliku višestranačkog parlamenta. Međutim te partije nisu imale nikakvu partijsku infrastrukturu kojom bi mogle kontrolisati regularnost biračkog procesa. Moguće je da sve partije zajedno koje su izašle na izbore, sem SNS-a, nisu bile u stanju da pokriju ni 20% biračkih mjesta posmatračima. Svako ko je ikada iznutra učestvovao na izborima zna šta to znači. Vučić je bukvalno mogao da dopiše i napiše rezultate koje je htio.
To se najočitije vidi na friziranju izlaznosti. Od kada pratim izbore, a u mnogima sam na ovaj ili onaj način i učestvovao, uvijek je prva informacija izlaznost. Ovaj put to međutim nije slučaj. Zašto? – Zato što je, s obzirom na izostanak opozicije glavno pitanje za SNS bila izlaznost, a ne sam rezultat u broju mandata. Otuda ne čudi da je izlaznost do 18h bila 40% da bi onda naglo skočila na 50% u manje od 2 sata. Očito je procjena bila da je sve preko 50% prihvatljivo s stanovišta legitimiteta. Ali to samo pokazuje koliko režim ne rezumije šta znači legitimitet izbora u jednoj pravoj demokratiji.
FRONTAL: Da li to postavlja i pitanje legitimiteta vlasti?
SAVANOVIĆ: Formalno ne, ali suštinski da. Svako ko imalo prati političku situaciju u Srbiji zna da ovakav saziv parlamenta znači da praktički ne postoji opozicija, i da je Srbija zaista ušla u fazu de facto jednopartijskog parlamenta. Jednopartijski parlament je sam po sebi problem, pa i skandal. A budi i neprijatne i zlokobne asocijacije. Bilo ko, ko zna išta o istoriji dvadesetog vijeka, ne može biti ne zabrinut zbog ovoga.
FRONTAL: Kakve su daljnje posljedice ovakvih izbora?
SAVANOVIĆ: Ovo je zapravo pirova pobjeda, jer su izbori više nego problematični sa stanovišta legitmiteta, pa je i vlast Vučića zapravo manje legitimna nego u prethodnom sazivu parlamenta, premda ima formalno više mjesta. Manji je problem to što je ovakav razvoj situacije vjerovatno loš i po SNS. Mnogo veći problem je što jednopartijska država ne može voditi dobrom ni narod Srbije, tj, demokratija u Srbiji je u velikom problemu i prijeti joj da bude poništena. Tj. ostala je samo na nivou vanparlamentarnog djelovanja i civilnog društva. Lično, da sam morao izaći na izbore možda ne bih glasao za Vučića, ali sigurno ne bih ni za ovog Sergeja, ili DS koja je imala i prokockala istorijsku šansu da Srbiju uspostavi kao normalnu zemlju. U kojoj se onda Vučić ne bi ni pojavio. Ali mnogo važnije od bilo koje stranke je demokratija u državi. To je ono što je definitivno osramoćeno ovim izborima.
To opet dovodi u pitanje kredibilitet budućih odluka vlasti. Bilo šta što ova vlast odluči može vrlo lako biti osporeno s tačke legitimnosti. Zamislite da se npr. vladajuća stranka i njeni sateliti odluče za donošenje novog ustava. Da li bi to bio prihvatljiv ustavni aranžman u datim okolnostima? Jasno je da ne. To je potencijalno važno pitanje, jer će „rješenje“ Kosovskog problema možda podrazumjevati izmjene Ustava Srbije. Ko bi mogao prihvatiti bilo šta tog tipa u ovakvim okolnostima. To opet znači da bi vlast to morala nametnuti silom – medijskim pritiskom, šerpanjem neke vrste, pa čak i golom prinudom. Ali čim se vlast promijeni, uvijek će biti moguće reći: to je bila nelegitimna vlast i njene odluke, nametnute silom, nas ne obavezuju. Tako da je pitanje da li će iko ozbiljan ući u aranžamane i pregovore s ovakvom vlasti.
Naročito je zabrinjavajuća očekivana reakcija iz Evrope. S&D (grupa lijevog centra u Evropskom parlamentu) je u veoma oštrom tonu ocjenila izbore problematičnim:
U saopštenju od 22.6. 2020. stoji preporuka da, s obzirom na diskreditovane izbore u Srbiji »članice EU ne otvaraju nova poglavlja u pristupnim pregovorima sa Srbijom prije nego se demokratija u zemlji ne obnovi:« Taj neuspjeh još više bode oči ako vidimo da je Crna Gora ovih dana uspjela, unatoč teškim problemima u zemlji, da odblokira pregovore i uđe u finalnu fazu pristupanja. Pored urušavanja demokratije u Srbiji, diskreditovanje zahtjeva Srbije za članstvom u Evropskoj uniji, je možda i najveća negativna posljedica ovih izbora. Ko bi u EU želio jednopartijsku zemlju u svom društvu?
FRONTAL: Ipak, mnogi odaju priznanje SNS-u i Aleksandru Vučiću na ekonomskom oporavku Srbije.
SAVANOVIĆ: Koliko podaci govore izgleda da se mora priznati da Srbija ekonomski stoji nikad bolje. Na primjer, rast BDP u prvom kvartalu 2020.god. je respektabilnih 5%. To je zaista odlično i Srbija je jedna od rijetkih država koja nije morala da se zadužuje da bi preživjela period epidemije. Pitanje je, naravno, koliko ta statistika ima odraza u realnom životu. Sudeći po ovom što čujem od mojih prijatelja iz Srbije, i ne mnogo. Naprotiv oni tvrde da se živi jednako loše. Ipak, meni, kao nekome ko gleda sa strane, dejuje da se Srbija očito razvija i kada, npr. ulazite u Beograd, to je sasvim druga slika nego prije 7-8 godina. BG, zaista počinje da djeluje kao evropska metropola. Ekonomski uspjeh Srbije je veoma važna stvar i za nas u RS. Recimo, ovo što je srbijanska vlast uradila u Drvaru je za divljenje i svaka im čast. Otvaranje fabrike Jumka i filijale Komercijalne banke, a i druga pomoć, materijalna i finansijska, je povratila iz mrtvih jednu opštinu, koja je nakon rata bila puštena „niz vodu“.
Ipak, ekonomija je samo jedna strana medalje. Hoću da kažem da nas je istorija je naučila da autokratski i jednopartijski režimi mogu biti efikasni, kratkoročno – ali da dugoročno imaju devastirajuće posljedice po zemlju. Razlog je jednostavan – pustošenje mnogih oblasti koje su nužne za stabilan i kontinuiran razvoj jedne zemlje, poput kulture, obrazovanja i slobodne misli uopšte. Frapantan je podatak koliko je glumaca i naučnika napustilo Srbiju u prethode 4 godine. Zašto? Zato što je to tip ljudi koji ne trpi zapt. I ne mogu da funkcionišu u zemlji u kojoj se politički neistomišljenici diskredituju na najprizemnji način. Ne mislim pri tome na one iz opozicije – to je normalan folklor i u razvijenim demokratijama, već na vanstranačke ličnosti koje se odvaže da kažu nešto protiv vladajućeg stava. Pogledajte recimo neprimjeren i anticivilizacijski napad na Institut za filozofiju i društvenu teoriju, koji je osramotio Srbiju u velikom dijelu mislećeg svijeta, i doveo do apela takvih ličnosti kakve su Habermas i Fukujama. Ili, recimo, odvratan napad onog odvratnog Milomira Marića na rektorku BG univerziteta nakon podrške studentima prilikom protesta. Te vrste abnormalnog političkog ponašanja dugoročno blokiraju zemlju, jer proizvode deficit kritičkog mišljenja u društvu – naprosto sve više se smanjuje broj onih koji su spremni da se valjaju u tabloidnom blatu zarad vlastitog stava.
Još teže posljedice po dugoročni razvitak zemlje ima moralna degradacija ljudi koji su primorani da se dodvoravaju režimu, i bezbrojnim malim i velikim poniženjima gube svoje Ja. Danas je to sve pojačano morbidnim medijskim pritiskom, u kome likovi poput Marića i Ćirilice, i cijela armija šarlatana svih vrsta, konstantno sluđuju narod, jednim nezapamćenim medijskim pritiskom na psihu svakog pojedinca koji ima TV. Srbija je već odavno prešla granicu o kojoj ni Orvel nije mogao ni sanjati. Režim je naprosto progutao društvo i trudi se da ga svakodnevno apsorbuje u sebe.
Na žalost, režim izgleda ne shvata da se politika ne može redukovati na ekonomiju, propagandu i glasove. Premda je svaka politika politička ekonomija, a svaka ekonomija ekonomska politika, država ipak nije puka firma. Potrebno je mnogo više od ekonomske efikasnosti, – potreban je osjećaj pravde. Ja često ovdašnjim političarima govorim da je naslov najvažnije knjige ustavnog prava u XX vijeku „Teorija pravde“. Ovaj drastičan osjećaj nepravde i nemoći, dovešće do daljenjeg egzodusa ljudi iz Srbije u neke sretnije zemlje. Podaci su i inače dramatični i Srbija je u nekih desetak godina izgubila gotovo 400 000 stanovnika, a tendencija je još više zabrinjavajuća. To je takođe karakteristika ove vrste režima. Pravilo je da oni, koji se najviše kunu u patriotizam i „srpstvo“ (analogno tome i hrvatstvo i sl), svojim postupcima dovedu do najvećeg egzodusa upravo tih u koje se kunu. Najveće tragedije u istoriji nisu pravili mrzitelji svog naroda, već oni koji su u ime „dobrobiti“ svog naroda uništili ili uzurpirali demokratiju.
FRONTAL: Govorite o nepravdi, možete li to precizirati?
SAVANOVIĆ: Pa to je sasvim jasno i može se vidjeti na bezbroj primjera svakog dana. Epidemija COVID-a je baš iznijela na vidjelo te stvari. Uzmite na primjer, ovaj skandal iz Novog Pazara, gdje je 20 ljekara i 40 medicinskih sestara zaraženo, a taj je podatak prikrivan, ili bar prešućivan, dok ne prođe glasanje. Ko, pri zdravoj pameti, može imati dileme zašto? Na stranu to što je prikrivanje podataka tog tipa krivično djelo. Šta misliti o vlasti koja je spremna da ugrozi živote ljudi da bi se izbori održali? Zamislite poniženje i dileme ljekara, koji su čitav radni vijek spasavali ljude, a sada su prinuđeni da skrenu pogled i ćute. Uh. Autokratski režimi na takav način svakodnevno ponižavaju ljude tjerajući ih na nemoralne kompromise zarad pukog egzistencijalnog minimuma.
Ili pogledajte, na primjer, orgijanja ovih navijačkih skupina potrebnih za izbore i šerpanje po tuđim krovovima. Tim falangama režima dopušteno je da prisustvuju kao publika na derbiju. Sada imamo scenario enormnog povećanja zaraženih i zatvaranje svih građana Srbije u geto od strane susjednih država. Šta sad obični građani mogu misliti i osjećati nego da su ljudi drugog reda i taoci bestidnika. Ili, uzmite crkvu i liturgije, gdje su sveštenici provodili obrede bez minimalnih mjera zaštite, uz prećutno odobrenje vlasti, dok su istovremeno građani stariji od 65 godina bili zatvoreni. Jasno je da se ti ljudi moraju osjećati poniženo i obespravljeno u odnosu na miljenike režima. I jasno je svakome da je vrlo korisno biti miljenik režima. To znači da će i biti sve više takvih miljenika, i shodno tome sve više nepravde.
Ovo su samo“sitne“ svakodnevne nepravde i poniženja koja ta vrsta režima priređuje svojim građanima. Postoje i mnogo veće i mnogo gore stvari. Poput funkcionera koji ubije ženu na naplatnoj rampi pa nikom ništa, poput sina Željka Mitrovića koji ubije djevojčicu pa nikom ništa. Itd, itd.
FRONTAL: Da li to znači da u Srbiji ne funkcioniše pravna država?
SAVANOVIĆ: To znači da ljudi imaju instinktivnu sklonost da se sklone pod skute zaštite. Ako je postala društvena norma da vas pripadnost vladajućem režimu štiti pred zakonom, jasno je da će biti sve više onih koji će željeti takav status. Pogledajte na primjer, uspon ovih kvazidesničarskih falangi u Srbiji. Na sceni je mobilizacija svih vrsta površnog nacionalizma – od white supremacy rasizma do antimigrantskih refleksa različitih opskurnih Firera, Levijatana, „Zavjetnika“, navijačkih grupa po krovovima solitera i sl. Cilj je kao i uvijek u toj vrsti opasnih političkih računica: podrška za izbore i zastrašivanje „onih drugih“. Unatoč činjenici da ove grupacije koriste svakom režimu, i mnoge države i službe prave i odgajaju takve organizacije, treba se zapitati gdje je granica kada je stvar preskupa. Nema sumnje da će režimu koristiti da u uslovima kada može biti optužen za izdaju Kosova, desničarske falange organizovane u političku stranku odvuku dio nacionalističkih glasova. Nema sumnje da je „bolje“ kada prijetnje „izdajnicima“ i stranim plaćenicima, sada već mitskoj figuri „soroševca“, autošoviniste i sl., ne dolaze od strane zvaničnih državnih službi već „građanskih“ udruženja zabrinutih za čistotu srpskog bića. Ali to je igranje s vatrom. Krajnji proizvod je: grupacije mladih ljudi, frustriranih sobom i svijetom, mozgova ispranih medijskim besmislom i kvaziistorijskim mitomanijama, a pri tome odlično organizovanih u dobro finansirane militantne paraorganizacije na ivici zakona. Rezultat toga su građani, Vršca na primjer, koji ih gledaju kako uniformisani marširaju njihovim nekada idiličnim gradom.
FRONTAL: Kakve su posljedice svega ovoga?
SAVANOVIĆ: Na žalost, sve je to dobro poznato iz istorije, i do u detalje razrađeno u političkoj teoriji. Tako da je jasna i cijena koja će se platiti za odluku da se pravi takva država. Takve beskonačne male i velike nepravde ponavljaju se svaki dan i na kraju proizvode moralno izgubljene i dezorjentisane ljude i društvenu apatiju koja onda omogućava režimu da se beskonačno reprodukuje. Mučnina od bezbrojnih slika tog tipa, kod ljudi koji i dalje mogu da misle svojom glavom a ne PINK smećem, se naprosto nakupi u ljudima i oni jednom odluče da odu. Svi oni koji mogu. Nedavno je jedna moja prijateljica doktor, zajedno s mužem profesorom i dvoje maloljetne djece napustila BL. To je indikativna stvar jer je Banjaluka lijep grad, a oni su kao porodica sasvim pristojno živjeli – realizovani i materijalno i profesionalno. Kada sam ju upitao „zašto?“, odgovor je bio poentiran: „Ne mogu više gledati da je Petar Đokić ministar“. Ne možete samo živjeti svoj život izolovani od svijeta. Dakle, posljedice su jasne: egzodus ljudi s ovih prostora će se nastaviti, a samim time i zaostajanje ovih država za razvijenim svijetom će se povećavati.
FRONTAL: Šta bi se po vašem mišljenju trebalo uraditi da se takva situacija promijeni?
SAVANOVIĆ: Dijagnoza je jasna i već sam je obasnio: dovoljno je zapitati se zašto ljudi s ovih prostora ne idu u Kinu ili Rusiju, koje su ekonomski moćne zemlje, već na Zapad? Zato što je standard samo jedna strana medalje. S obzirom da je dijagnoza jasna, jasan je i lijek. Znate, kada pitam svoje studente „u kakvoj zemlji želite da živite“, niko od njih ne odgovara u formi „bogatoj“, „moćnoj“, „pravoslavnoj“, „Velikoj Srbiji“ i slično, već „u normalnoj“. Šta znaći ta riječ „normalno“? Pa vrlo malo i vrlo jednostavno: pravnoj državi u kojoj zakoni vrijede za sve jednako i svako radi i biva nagrađen po svome radu. Zapravo je vrlo jasno šta treba uraditi: treba samo prekopirati iskustvo pristojnog svijeta i tih „normalnih“ država. To je vrlo lako, ali istovremeno i beskonačno teško. Jer u takvim zemljama nije moguće provesti i „dobiti“ izbore na ovakav način kao prije par dana u Srbiji.