Serjoža Aljoškov je dobio medalju “Za borbene zasluge” i trofejni pištolj “Browning” iz ruku generala armije. Čak je “unaprijeđen” u čin potporučnika.
Drugi svjetski rat uvukao je u svoj vrtlog milijune ljudi svih uzrasta. Oružje u ruke su uzimali i čestiti starci i golobradi dječaci. Ali samo se na Istočnom frontu, u jedinici Crvene armije, borio dječak koji je tada imao svega šest godina!
Sin pukovnije
U ljeto 1942. godine Serjoža iz sela Grinj u Kaluškoj oblasti ostao je puko siroče. Otac mu je umro prije rata, a majku i brata su na njegove oči pogubili Nijemci zbog veze s partizanima. Potresen i usamljen, šestogodišnji dječak se izgubio u šumi i lutao sve dok ga iscrpljenog i gladnog nisu pronašli izviđači 142. gardijske streljačke pukovnije.
On im je rekao da se preziva Aljoškin, a poslije se ispostavilo da je malo pogrešio, i da mu je prezime Aljoškov. Vojnici su odlučili zadržati Serjožu. Službeno ga je usvojio zapovjednik pukovnije Mihail Vorobjov.
Dječak se svim silama trudio biti od koristi. Raznosio je novine i pisma vojnicima, i stalno je dolazio u stožer i molio da mu daju neki zadatak. Jednom je, dok je izvršavao uobičajene obaveze, primijetio njemačke vojnike koji su se sakrili u stogu sijena s ciljem da korigiraju artiljerijsku vatru. Krasnoarmejci su ih brzo onesposobili.
Branitelj Staljingrada
Početkom studenog 1942. godine 142. gardijska pukovnija je prebačena u blizinu Staljingrada. Tu je mali vojnik izvršio podvig za koji je dobio medalju “Za borbene zasluge”.
U tijeku artiljerijske paljbe Serjožin otac je zatrpan u blindažu. Dječak ga je pokušao samostalno otkopati, a kad je vidio da neće uspjeti, otrčao je po minere. Njima je pošlo za rukom spasiti kontuziranog i ranjenog Vorobjova.
“On je svojim dobrim raspoloženjem i ljubavlju prema jedinici i svome okruženju u najtežim trenucima ulijevao bodrost i samouvjerenost. Drug Aljoškin je ljubimac pukovnije”, pisalo je u naredbi o dodjeljivanju nagrade Sergeju, koji je u tom trenutku imao punih sedam godina.
“Potporučnik”
Borbeni put Serjože Aljoškova je bio težak. Prilikom forsiranja rijeke Sjeverni Donjec umalo se utopio. Drugom prilikom je vozilo u kojem se dječak nalazio nagazilo na minu, a on je čudom preživio.
U proljeće 1943. godine u Crvenoj armiji su ponovo uvedene epolete (bile su ukinute nakon revolucije 1917.), i vojnici su u šali uručili Serjoži komplet za potporučnika. To je kasnije dječaka moglo koštati života. Sjajne epolete su privlačile pažnju njemačkih pilota, pa su oni i na ovog “časnik” ispalili rafal iz mitraljeza. Jedan metak je pogodio Aljoškova u petu. “Otac se jako prekoravao zbog toga”, napisao je kasnije Vjačeslav Vorobjov, sin Sergejevog poočima.
Borbeni put malenog vojnika završio je u Poljskoj. General Vasilij Čujkov, zapovjenik 62. armije u kojoj je Serjoža služio, naredio je da se dječak pošalje u Suvorovsku vojnu školu. Aljoškov je tom prilikom za uspomenu dobio trofejni pištolj “Browning”.
Sergej, međutim, nije imao sreće s vojnom karijerom. Suvorovsku vojnu školu nije završio zbog zdravstvenih problema (počeo je rano pušiti). Završio je pravni fakultet, radio kao tužitelj. Život je proveo na Uralu, u Čeljabinsku. Imao je samo 54 godine kada je 1990. umro od srčanog udara.
U Rusiji je 2018. godine snimljen film “Mali vojnik” (“Soldatik”), temeljen na istinitim događajima. To je priča o herojskim danima najmlađeg vojnika – junaka Velikog domovinskog rata, šestogodišnjeg Serjože Aljoškova.
Hr.rbth.com