Lepa Radić rođena je 19. decembra 1925. godine u selu Gašnici kod Bosanske Gradiške, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završila je u susjednoj Bistrici, prvi razred Ženske zanatske škole pohađala je, s nešto starijom sestrom Darom, u Bosanskoj Krupi — uz pomoć strica Voje, koji je kao lugar više godina službovao u Podgrmeču — dok je ostale razrede završila u Bosanskoj Gradiški.
Još kao učenica, čitajući naprednu literaturu, Lepa se počela formirati pod snažnim utjecajem strica Vladete Radića, koji je, kao učenik gimnazije prvo u Bosanskoj Gradiški, a zatim u Banjoj Luci, bio uključen u napredni radnički pokret.
Neposredno poslije aprilskih događaja 1941., od Vladete je saznala i za pripreme ustanka. Štoviše, pomagala mu je pri skrivanju prikupljenog oružja. Tih julskih dana 1941. u ustanak je ispratila četvero članova porodice: oca, stričeve Voju i Vladetu te strinu Jovanku, jednu od prvih partizanki na Kozari.
U oktobru 1941. Lepa je izvezla zastavu s petokrakom zvijezdom za borce Drugog krajiškog odreda. U vrijeme prve ofenzive na ustanike Kozare u novembru 1941., Ustaše su uhapsile Lepu i sve preostale članove porodice Radić. Međutim, uz pomoć ilegalnih partizanskih suradnika, poslije 20 dana maltretiranja u ustaškom zatvoru u Gradiški, pušteni su, podsjeća Antifašistički vjesnik.
Po izlasku iz zatvora, 23. decembra 1941. godine, zajedno sa sestrom Darom, Lepa je postala borac 7. partizanske čete 2. krajiškog odreda. Kratko vrijeme bila je bolničarka u četi, a zatim slušateljica omladinskog kursa u selu Lamovita pod Kozarom te skojevska aktivistkinja na području Prijedora.
Pokazavši izuzetan smisao za masovni rad s omladinom, odlučeno je krajem maja 1942., kada je primljena u KPJ, da se Lepa pošalje kao politička radnica na područje Podgrmeča. U novoj sredini izvanredno se snašla i ubrzo postala članica općinskog komiteta KPJ u Srednjem Duboviku kod Bosanske Krupe. Svoju sposobnost i snalažljivost Lepa je napose pokazala u organiziranju omladine na zajedničkoj žetvi i prikupljanju žita ispred neprijateljskih položaja u selima oko Krupe, Gornjim Petrovićima, Ostružnici i Badiću, a izuzetnu hrabrost u partizanskim akcijama na Bosanski Novi, Krupu, Čađevicu i Otoku, u kojima je sudjelovala kao borkinja.
Gotovo da nije bilo značajnijeg događaja u Podgrmeču u kojem Lepa nije sudjelovala sa svojom omladinom. Te jeseni 1942. prokrstarila je sva sela ratnih općina Bosanske Krupe, Dubovika, Jasenice i Potkalinja, kada se radilo na organiziranju narodne vlasti pred Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću, omladinskih akcija na prikupljanju odjeće i obuće za NOV, borbenih takmičenja u čast Prvog kongresa USAOJ-a, brizi oko ranjenika i izgradnji bolnica i magazina u šumama Grmeča. Na smotri Četvrte krajiške divizije, koju je u Jasen ići pod Grmečom, 7. januara 1943., izvršio drug Tito, Lepa je predvodila omladinu Dubovika i donijela tradicionalne krajiške darove za Vrhovnog komandanta i njegovu vojsku.
Lepa Radić je pokazala svu svoju vrijednost i zadivljujuću hrabrost mlade komunistkinje u vrijeme Četvrte neprijateljske ofenzive na slobodnu teritoriju Podgrmeča. Kao članica Štaba za evakuaciju ranjenika i stanovništva iz ugroženih područja, Lepa je od 20. januara 1943. bila među najistaknutijim organizatoricama zbjegova što su se februara 1943. našli u sleđenom Grmeču u koji su već duboko bile zašle jedinice iz sastava 714., 717., 369. i 7. SS “Princ Eugen” divizije.
Među prvima je organizirala blagovremeno izvlačenje ranjenika iz Doma ratnih vojnih invalida u Srednjem Duboviku, i pomoć kolonama banijskih izbjeglica koje su se u masama, već iscrpljene i promrzle povlačile ispred neprijatelja u zaštitu partizanske vojske i Grmeča. I kada je već izgledalo da će Krajišnici u žestokim okršajima obraniti Trovrh, jedan od dominantnih visova Grmeča zbjeg koji je predvodila Lepa Radić iznenada je opkoljen iznad sela Praštala, nedaleko od Lušci — Palanke u predvečerje 8. februara 1943. godine.
Junački se borila do posljednjeg metka hvatajući se u koštac s Nijemcima. Lepa je ispucala na Nijemce svu municiju iz svoje puške, branila se pozivajući narod da se bori golim rukama, da se ne predaje, čak i onda kad su je savladali udarcima kundaka. Pokušala je da zaštiti uhvaćeni narod koga su esesovci zlostavljali na putu prema Bosanskoj Krupi,
“Ubijte mene, narod nije kriv” — vikala je Lepa, posrćući pod udarcima legionara 369. divizije.
Međutim, Nijemci su je savladali udarcima kundaka i vezali. Obratila se svezana zbjegu da se bori. S narodom je iz Grmeča provedena u Bosansku Krupu. Posle trodnevnog zlostavljanja, dovedena je pred podignuta vješala u bagremaru između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Ruke su joj bile vezane telefonskim kablom, bez cipela, samo u vunenim čarapama, iscrpljena i iznemogla, ali ponosna i prkosna. Prije nego su joj natakli omču na vrat, uzviknula je:
"Živjela Komunistička partija i partizani! Bori se, narode, za svoju slobodu, ne daj se zlikovcima u ruke! Mene neka ubiju, imat će tko da me osveti!"
Na gubilištu su joj govorili da će joj pokloniti život ako kaže tko su rukovoditelji i komunisti među zarobljenim narodom.
Lepa im je odgovorila:
“Ja nisam izdajnik svoga naroda. Oni će se sami otkriti kad budu uništavali zlikovce kao što ste vi!”
Imala je svega 17 godina kad su je neprijatelji objesili. Lepa Radić je bila najmlađi narodni heroj iz Potkozarja. Za narodnu heroinu proglašena je 20. decembra 1951. godine.
Radiosarajevo.ba
View Comments (1)