U noći 8. na 9. siječnja 1944. istarska sela Šajini i Bokordići (Općine Barban i Svetvinčenat) bila su poprištem zločina koji i danas žive u kolektivnom sjećanju preživjelih i njihovih potomaka.
Tad je u Šajine provalilo mnoštvo pripadnika fašističke crne legije i 194. puka 71. pješačke divizije Wehrmachta.
U trosatnom divljanju selo su temeljito opljačkali, a potom zapalili pedesetak kuća. Tijekom te zločinačke akcije nacifašisti su u Šajinima ubili 54 civilne osobe, pretežno žene, djecu i starce.
Na povratku u Pulu zapalili su 18 kuća i pobili 22 pučana sela Bokordići. Bez sumnje, bila je to najstrašnija noć u povjesti tih sela. Ovaj zločin počinili su njemačka divizija i pukovnik Kaspar Völcher posljednjeg dana svog boravka u Istri; dan potom divizija je napustila poluotok.
Pokolj u Šajinima
Osmoga siječnja 1944. noću u 23 sata njemački vojnici provalili su u Šajine i počeli su ubijati sve na koje su naišli. U naredna dva sata ubili su 54 civila, a selo opljačkali i spalili. Selo je bilo opkoljeno i osigurano dvostrukim stražama, tako da se mještani nisu nikako mogli izvući.
S fašistima je bio i domaći čovjek koji ih je predvodio i sam ubio dvoje svojih rođaka. Među žrtvama je bilo po petoro staraca i žena te dvoje djece. Izvlačili su ljude iz kreveta i ubijali ih na pragu njihovih kuća, ubijali su žene, muškarce, starce i djecu. Spaljivali su ljude zajedno s njihovim kućama.
Tako su Ivana Blažinu živog spalili, kod Pave Pekice spalili su zajedno s kućom cijelu obitelj, osim dviju kćeri koje su uspjele pobjeći. Matu Kolića od 14 godina i devetgodišnju Rožu zvjerski su ubili zajedno s ocem. Fumi Boruli bacili su bombu u prsa i tako je ubili, a četvero njezine djece ranili. Mariji Kolić uzeli su dijete iz naručja i bacili ga u oganj, a zatim i nju ubili.
Đino Ermenegildo Matošić imao je samo pet godina kada je ranjen u nogu, preživio je jer je na njega palo mrtvo tijelo njegove majke Katerine. Njegova pjesma „Jedna noć u krvi“ opisuje tu tragičnu noć u kojoj je osim majke izgubio i oca i druge rođake:
„Ostao sam ležati ispod mrtve majke. Osjetio sam toplinu krvi koja mi je tekla niza samu desnu nogu… Više nisam osjećao toplinu majčinog tijela, bilo je sve hladnije.
Tada sam shvatio da sam sam, da nema više mojih dragih, moje mame i tate… Ja i moji vršnjaci, koji smo samo dan ranije bili sretni i razigrani, zavijeni smo te noći u crno. U našim srcima ostala je samo zakopana vječna tuga i bol koju nam nitko nikada ne može izbrisati“.
Pokolj u Bokordićima
Nakon masakra u Šajinima njemački vojnici i fašisti uputili su se u Računiće i Bokordiće, gdje su pobili 22 mještana, spalili 5 kuća i 12 štala. Prvo su upali u kuće članova narorodnooslobodilačkog odbora koje su izvukli van i strijeljali, a potom su nastavili svoj krvavi pohod po selu.
Desetoro mještana je odvedeno u njemačke logore iz kojih se nikada nisu vratili, dok je šest muškaraca poginulo u borbi. Posljedice spomenutih zločina i danas je teško pojmiti, ubijane su žene s djecom u naručju, nenaoružani starci, majke i očevi u prisutstvu vlastite djece…
Te je večeri u Bokordićima 25 djece mlađe od 14 godina ostalo bez očeva. U svjedočanstvima je zabilježena hrabrost žena koje su spašavale svoju djecu. Marija Macana, koji je tada imao 9 godina, spasila je majka preklinjući naciste da ga ne bace u zapaljenu kuću u kojoj su već gorjela njegova strijeljana braća Anton i Martin.
Fuma Macan sjeća se svoje bake koja je u naručju držala njezinu 16-mjesečnu kćer Milku kada je jedan vojnik uperio pušku u njih. „Ča anke to brižno dite ćete mi ubiti!“, potrčala je vičući prema njemu; vojnik se okrenuo i otišao.
Mario Piljan sjeća se zločinca koji je stajao nad njima i nije dopustio da gase slamarice na kojima su spavali dok im vatra nije uhvatila grede: „Kakovu dušu je ima kad babu ni puštija da gre po vodu i da gasi… A brata su mi sterali vanka i tu u korti ubili…
Ne znan kako je moja majka to proživila brižna… Ja san bija dica, mlad, pokle smo se tu igrali, tekli, a ona je plakala, skroz je plakala, suze su joj hodile i kapale… (…) – Mama, zašto plačeš? – je pitan, a ona: – Ma ne plačen, kaže… ne plačen…“
Siročići i udovice
Ukupno 120 djece ostalo je bez roditelja. Preostalo stanovništvo nije moglo na dostojan način pokopati mrtve. U pomoć su im pristigli susjedni mještani pa su pokojne umatali u posteljinu te ih vozovima prenosili i polagali u velike rupe iskopane na groblju u susjednom selu Škitača.
Preostalo stanovništvo bile su mahom žene čija je tuga udovištva produbljena neizrecivim siromaštvom i strahom od nemogućnosti prehranjivanja vlastite djece. Hodale su po okolnim selima proseći mlijeko i šećer. Dojile su i plakale. Crne facole u koje su se toga dana zavile nisu više nikada skidale.