„Na opštim izborima 2018. godine Naša stranka u Mostaru nije imala neki veliki broj glasova, ali ono što je zanimljivo jest da je taj broj bio proporcionalno raspoređen po svim mostarskim kvartovima, bez obzira na stranu Neretve na kojoj se nalaze. Mi smo stvorili multietničku bazu glasača u Mostaru, razbili smo strah kojim HDZ i SDA tjeraju ljude od građanski orijentisanih opcija. BH blok će nakon ovih izbora biti politički faktor koji će ne samo sprečavati daljnje podjele, nego i ukidati postojeće.“
Ohrabrujuća pobjeda Naše stranke s partnerima na proteklim izborima u Sarajevu, kao i predizborna atmosfera u Mostaru uoči gradskih izbora 20. decembra, više je nego dobar povod za intervju sa Srđanom Mandićem, političarom Naše stranke i pobjednikom izbora u sarajevskoj općini Centar.
Razgovarao: Boris Pavelić
Gospodine Mandić, rezultati lokalnih izbora u BiH, a naročito u Sarajevu, izazvali su ozbiljan politički potres u Bosni i Hercegovini. Prvi put nakon mnogo godina, ostvarila se nada da nacionalizam ipak može biti pobijeđen. Kako objašnjavate spektakularnu pobjedu antinacionalističkih stranaka u Sarajevu, ali i poraz SNSD-a u Banja Luci?
Realnost je demantovala nacionalizam u ove tri decenije njihove vladavine nebrojeno puta. Unatoč tome, uspijevao je opstajati na produciranju strahova, najviše zbog onog najjačeg straha, straha za goli život kojem, u priči nacionalista, prijeti onaj etnički drugi. Međutim, bar kada je Sarajevo u pitanju, došlo je do obrata. Ljudi su postali svjesni da drugi prijete samo u priči, a u stvarnosti naše živote ugrožavaju oni nacionalizmi pod kojima živimo. Nisu drugi krivi za masovna iseljavanja iz Banja Luke, Mostara, Sarajeva… Nisu drugi krivi za nabavku neupotrebljivih respiratora u vrijeme pandemije. Nisu drugi krivi što je obrazovni sistem jedan od lošijih u svijetu, što je Aluminijski kombinat u Mostaru propao, i tako dalje… Naravno, treba biti iskren pa reći da nacionalizam nije poražen, pogotovo to govori činjenica da je u Banja Luci pobijedio Draško Stanivuković, čija retorika zabrinjava, ali u svakom slučaju on više nije prva stvar zbog koje za nekog glasate.
Može li doseg ovih rezultata uistinu postati dugoročno važan za cijelu BiH, za koju je davno postalo jasno da je sam Daytonski sporazum sprečava da se riješi nacionalističkih vlasti? Mogu li ovi izbori označiti početak procesa denacionalizacije vlasti u zemlji, ili vam se to čini preambiciozan cilj?
Nije to preambiciozno, to se dešava. Ljudi hoće bolji život, a nacionalisti im to nisu u stanju pružiti. Denacionalizacija politike, kako ste to nazvali, počela se dešavati i prije naše pobjede. Odlasci iz zemlje su, također, politička odluka. Odabir zemalja u koje ljudi odlaze je takav da tamo njihova etnička pripadnost nije nikakva privilegija. Ono što je izborima postignuto jest da su ljudi odlučili da u našoj zemlji dobiju ono zbog čega idu u druge zemlje. Ovo je, naravno, početak, ali taj put će biti još jasniji 2022.
Pobjeda Naše stranke i partnera u Sarajevu nije samo politička; sami ste, odbijanjem da prihvatite označavanje svog grada kao “bošnjačkog”, sugerirali da je ona – možda čak i više – civilizacijska. Jeste li zadovoljni današnjim stanjem grada koji ste branili u ratu? Što nova gradska vlast može, a što želi učiniti? Kakvo Sarajevo zamišljate nakon četiri godine, na sljedećim izborima?
Naravno da nisam zadovoljan sadašnjim stanjem. Mi sad kad bismo se vratili 50 godina unazad, otišli bismo ustvari 50 godina unaprijed. Pa zamislite da se u jednom glavnom gradu evropske zemlje osobe s invaliditetom ne mogu normalno kretati, zamislite da postoji na desetine kuća u kojima ljudi stiču i unuke a da te kuće i danas imaju status nelegalno izgrađenih objekata, zamislite da u opštini Centar, dakle centralnoj opštini glavnog grada, imate na desetine kuća koje nemaju priključak za vodu, i da ne nabrajam dalje. Svakom razumnom je jasno gdje mi to onda živimo. Sarajevo kakvo ja zamišljam na kraju svog mandata jest Sarajevo bez nabrojanih problema, Sarajevo u kojem svi njegovi građani imaju osnovni komfor za razvijanje vlastitih potencijala, Sarajevo u kojem razmišljanje o novoj Olimpijadi neće biti puka tlapnja nego realno utemeljena ambicija.
Najavljeno je da će Bogić Bogićević biti novi gradonačelnik Sarajeva. I sam javni odjek te najave pokazao je da je riječ o još jednoj simboličkoj gesti: antinacionalistički političar, Srbin koji se hrabro suprotstavio velikosrpskoj politici u njezinom pokušaju da uništi Bosnu i Hercegovinu, 25 godina nakon rata postaje gradonačelnik grada toliko izmučenog ratom i poraćem. Kako vi vidite kandidaturu Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva?
On je najveći dokaz da se Sarajevo vratilo sebi. Njegov pristanak na gradonačelničku poziciju jednako je bitan kao i naša izborna pobjeda. Njegovo ‘Ne’, koje je spriječilo vanredno stanje u Jugoslaviji, toliko je jako, toliko je karakterno, toliko moralno da smo svi s pravom ubijeđeni da će kao gradonačelnik reći ‘Ne’ svemu što je štetno za naš grad, ma kakvi pritisci na njega bili vršeni. Mnogi od nas vjeruju u tog čovjeka više nego i u sebe same. Na njemu je velika odgovornost, ali isto tako i na nama da slijedimo moralne imperative koje jedna takva moralna gromada pred nas postavlja. Nakon Emerika Bluma, Ante Sučića, Uglješe Uzelca, akademika Kemala Hanjalića, Sarajevo opet ima gradonačelnika kakvog zaslužuje.
Kako komentirate borbu protiv pandemije koronavirusa u BiH? Treba li tu nešto mijenjati? Imaju li sarajevske vlasti mogućnost za to, i planirate li konkretne poteze da bolje zaštitite stanovnike glavnog grada?
Borba protiv pandemije vodi se u najvećoj mjeri na višim nivoima vlasti. Međutim, i Opština može dosta pomoći. Akcijama preventivnog djelovanja Opština može i mora doprinijeti smanjenju širenja infekcije kroz povećanje zdravstvene pismenosti stanovnika stalnim informisanjem o mjerama zaštite, nabavkom maski za građane i telefonskom linijom za sve koji su sami i stari i treba im podrškom, kao i organizovanom podrškom volonterima u svakodnevnom obilasku penzionera, starih i iznemoglih. Organizirat ćemo podršku zdravstvenog savjeta Opštine da odgovori na potrebe građana, posebno najugroženijih kad je infekcija COVID-19 u pitanju. U tom će savjetu biti doktori i eksperti u oblasti javnog zdravlja, a formirat ćemo i svoj općinski krizni štab koji će pomagati građanima i biti im na usluzi. Također, na planu saradnje s većim nivoima vlasti bit ćemo skroz otvoreni za pomoć bilo koje vrste.
Kako komentirate rezultate izbora u Banja Luci i RS? U Banja Luci pobijedio je Draško Stanivuković. Poznajete li ga? Jeste li pratili njegov politički rad? I kako vidite buduću suradnju Sarajeva s Banja Lukom, gradom iz kojega je Milorad Dodik odaslao toliko ružnih uvreda glavnom gradu zemlje u kojoj živi?
Stanivukovića ne poznajem lično, ali sam pratio njegov rad. Na žalost, u ideološkom smislu on ne predstavlja nikakvu promjenu. Naprotiv, za razliku od Igora Radojičića, koji je vrlo odmjeren, gospodin Stanivuković se upleo u paukovu mrežu nacionalističke retorike. Tužno je slušati 27-godišnjeg mladića koji je toliko zarobljen u prošlosti i okovan lancima netrpeljivosti. S druge strane, poznajem gospodina Radojičića sa kojim smo, kroz Vladu Kantona Sarajevo, uspostavili vrlo korektne odnose, upravo jer ih nismo opterećivali visokom politikom. Pozivam Stanivukovića da se, prije svega radi svojih sugrađana, mane teških tema i počne raditi u korist svih. Vidjet ćemo da li će predstavljati promjenu na planu poboljšanja životnih uslova građana. Saradnja nam je prijeko potrebna. Postoji mnogo stvari u lokalnoj politici gdje gradonačelnici i načelnici različitih gradova i opština ne moraju dijeliti iste svjetonazorske ideale a da mogu zajedno raditi u interesu boljeg života građana njihovih lokalnih zajednica. Trebamo konačno pomagati jedni druge, takmičiti se u dobru, gurati jedni druge naprijed. Dosta je bilo mržnje i nacionalizma. Od toga se ne živi.
Poslije izbora u Sarajevu, Naša stranka s partnerima odaslala je vrlo ambiciozne poruke za Mostar. Ponosni ste na rad svoje mostarske podružnice, i njezine predsjednice Irme Baralije, čija je tužba Evropskom sudu za ljudska prava zaslužna za održavanje izbora. Pretprošle subote bili ste u Mostaru, i označili početak predizborne kampanje. Kakve utiske iz Mostara nosite? Kakve rezultate očekujete, i kakvi vam signali stižu iz Mostara? Kakva je predizborna atmosfera?
U Mostar uvijek rado dolazim. To je jedan od najljepših gradova u kojima sam bio, čak nevezano za BiH. Imam puno prijatelja dole. Moji korijeni sa majčine strane su iz Hercegovine. Naravno, kontekst političke posjete je drugačiji, ali opet sam se iz Mostara vratio napunjen pozitivnom energijom i optimizmom. Osjeti se da su Mostarci spremni za promjene, a vidljiva je i potreba za promjenama. Tome uzrok svakako leži u činjenici da 12 godina nije bilo izbora i, zahvaljujući tome što je Irma Baralija vratila izbore, Naša stranka s pravom očekuje veliki uspjeh u Mostaru. Međutim, Mostarci također znaju da nije bolje ni u drugim sredinama gdje je bilo izbora a gdje su na vlasti bili HDZ i SDA. Svjesni su da je potpuno isto glasati za SDA i HDZ ili nemati vlasti nikako. Zato vjerujem u uspjeh Naše stranke, odnosno BH bloka.
Mostar je sasvim različit, i politički mnogo kompliciraniji od Sarajeva. Imaju li, prema vašim ocjenama, Naša stranka i antinacionalistička politika ikakvu podršku u dijelu grada na desnoj obali Neretve, među mostarskim Hrvatima? Hoće li i ovi izbori biti samo još jedno etničko izjašnjavanje? Od koga očekujete glasove?
Svojevremeno je Dragan Čović slao poruke iz Mostara kao stolnog grada Hrvata. A ja se pitam šta je politika HDZ-a učinila da on to bude. Aluminijski kombinat, simbol privrednog razvoja i prosperiteta, je ugašen. Infrastruktura u očajnom stanju. Mostar se guši u smeću i prljavštini. Neretva, taj prirodni biser, je zagađena. Veliki broj porušenih zgrada i, povrh svega, mladi koji odlaze. Imamo multietničke liste, a na čelu projekta je naša hrabra i uporna Irma Baralija. U našem programu nema priče o nacionalnoj opstojnosti, ali imamo zato planove za oživljavanje turizma, pospremanje grada, rješavanje problema gradske deponije, saobraćaja. Neće niko mostarskim Hrvatima uzeti identitet ili ih ugroziti na bilo koji način ako glasaju za BH blok. Pa, ovo su lokalni izbori, tražimo povjerenje da uzvratimo boljim kvalitetom života, podjednako, za sve.
Dodao bih još jednu činjenicu. Na opštim izborima 2018. godine Naša stranka u Mostaru nije imala neki veliki broj glasova, ali ono što je zanimljivo jest da je taj broj bio proporcionalno raspoređen po svim mostarskim kvartovima, bez obzira na stranu Neretve na kojoj se nalaze. Mi smo stvorili multietničku bazu glasača u Mostaru, razbili smo strah kojim HDZ i SDA tjeraju ljude od građanski orijentisanih opcija. BH blok će nakon ovih izbora biti politički faktor koji će ne samo sprečavati daljnje podjele, nego i ukidati postojeće. Jako sam ponosan da je mladi i hrabri Mostarac Marko Vračević sa nama. Mladi, pametni i hrabri ljudi jedini mogu donijeti pravu promjenu za kojom i Mostarci, ali i sve građanke i građani BiH vape.
Što će Naša stranka ponuditi građanima Mostara koji glasaju za nacionalne stranke? Računate li uopće na mogućnost da razočarani glasači nacionalnih stranaka odustanu od uvijek istog nacionalizma i napokon se okrenu politici koja razlike smanjuje, umjesto što ih umjetno uvećava? Ili su vam ambicije ipak manje, politički pragmatičnije, pa se nacionalističkim biračima ni ne obraćate?
U prethodnom odgovoru sam ukratko prezentirao ono što nudimo i ne odustajemo ni od jednog glasača. Zato smo svaki dan na ulicama Mostara. Ono što moramo znati jeste razgraničiti glasače nacionalnih stranaka od nacionalista. Nisu svi glasači koji glasaju za SDA i HDZ nacionalisti. Nisu ni svi glasači Naše stranke socijal-liberali niti su svi glasači SDP-a socijaldemokrati. Širok je spektar identifikacije jednog birača s njegovom političkom opcijom. Ono što sa sigurnošću mogu tvrditi, većina birača nacionalnih stranaka biraju isto zbog dvije vrste ucjena. Jedna je egzistencijalna, ljudi strahuju za poslove koji se politički kontrolišu. Druga vrsta ucjene je emotivna, da ćete biti tobože izdajnik vlastitog naroda ako ne glasate za stranku koja nosi predznak tog naroda. To je funkcionisalo dok je bilo posla i naroda. U Mostaru više posla nema, a i naroda je sve manje, do toga je dovela vladavina nacionalnih stranaka. Očekujem da će i Mostar, poput Sarajeva, dati nacionalistima crveni karton i poslati ih na tribine. Broj birača Naše stranke i SDP-a će drastično porasti a u naredna dva ciklusa bit ćemo ubjedljivo vodeće partije u Mostaru.
Ima li Naša stranka, nakon uspjeha u Sarajevu, ambicija u manjim mjestima BiH, u srpskim, hrvatskim, pa i bošnjačkim nacionalističkim utvrdama? Drugim riječima, ima li smisla gajiti nadu da bi antinacionalistička politika ipak mogla ozbiljnije nagristi nacionalističke monolite stvorene u ratu, i zacementirane Daytonskim sporazumom i politikom kakvu je on omogućio? I kako bi ta politika trebala izgledati?
Naravno da imamo. Na posljednjim izborima Naša stranka je, s tri vijećnika, po prvi put ušla u Općinsko vijeće u Kaknju. Dobili smo vijećnika u Vogošći. U Velikoj Kladuši dva. Izašli smo na izbore u Derventi i u Srebrenici, u vijeća tih opština nismo ušli, ali smo se prvi put pojavili i vidjeli smo da je moguće raditi, da su ljudi itekako spremni na razgovor, a razgovor je prvi korak na putu nalaženja zajedničkog jezika za budućnost. Kroz zajedničku priču BH bloka i četvorke ćemo kreirati stvarnu promjenu na teritoriji cijele BiH, već na izborima 2022. Vrijeme je za dobre vijesti iz Bosne i Hercegovine, a jedna od njih je svakako i teritorijalno širenje Naše stranke.
Vrlo ste kritični prema politici Željka Komšića. Tvrdite da je pod Izetbegovićevim utjecajem, i zamjerate mu što ne dolazi u većinski hrvatske sredine, među ljude koje bi trebao predstavljati. Kakav god Komšić bio, činjenica je da je legalno izabran na izborima, ali ga hrvatska vlast u Zagrebu demonstrativno ignorira. Kako komentirate zahtjeve Zagreba i HDZ-a BiH za promjenom izbornog zakona BiH, kojim je HDZ BiH blokirao funkcioniranje Federacije BiH? Ima li Naša stranka konkretno rješenje za taj i slične probleme, koji proizlaze iz ekskluzivističko-stranačkog tumačenja koncepta naroda i legitimnog političkog predstavništva?
Slažem se sa konstatacijama navedenim u vašem pitanju. Dodao bih tome da je on zbog tog svog podaničkog odnosa spram lidera SDA, ali i dvolične politike, za mene najveće razočarenje na političkoj sceni. Kada je Naša stranka ponudila svog kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, divnog i plemenitog Borišu Falatara, najviše napada trpili smo upravo od Željka Komšića i njegove Demokratske fronte. Sada je jasno i zašto. Kad kritikujem Željka Komšića, ne radim to s pozicija hrvatskog nacionalizma. Ne mislim ja da je Hrvatima ili bilo kome gore zato što je izabran Željko Komšić a ne Dragan Čović. Meni je problem što nikom nije bolje zbog njegovog izbora. Da, izabran je legalno i protiv koncepta njegovog izbora nemam ništa, ali onda treba raditi, a on se u tom nije pokazao, i treba ostati dosljedan opciji zbog koje si izabran, a to je građanska opcija. Nažalost, on ni tome nije ostao dosljedan. Svako uplitanje Hrvatske u unutrašnjo-političke odnose u BiH osuđujem i kontraproduktivno je. Naravno, naglasak je na riječi „uplitanje“. Saradnje može biti, Hrvatska sigurno može pomoći, ali dosad nisu pokazane dobre namjere. Pred nama je puno posla, još više kompromisa, ali, nakon 25 godina bijede, mraka i odlazaka koje nam nacionalne stranke nude, vrijeme je da konačno na političkoj sceni dođu nove politike. Zato su lokalni izbori važni – kada počnemo živjeti bolje, na nivou lokalne zajednice, kada mladi počnu ostajati i zapošljavati se, kada budemo imali puteve, parkove, čiste rijeke, ljudima će biti manje važno ko se kako zove, koje je nacionalne, vjerske ili seksualne orijentacije. Zato sada svjedočimo sudaru svjetova ili, kako to kaže naša Irma Baralija, sukobu prošlosti i budućnosti. Konačno je vrijeme da glasamo za budućnost.
Kao pripadnik Armije BiH branili ste Sarajevo. U Republici Srpskoj i na područjima BiH kojima dominira HDZ BiH, a ništa manje u Srbiji i u Hrvatskoj, vlasti i mediji čine sve da degradiraju obranu BiH, pa ABiH svode na istu razinu s Vojskom RS i HVO-om. Sve se to događa usprkos presudama Haškog suda, iz kojih je kristalno jasno kakva je bila uloga te tri vojske u ratu u BiH. Kako postići da se u BiH, i u regiji, počnu poštovati za početak bar činjenice, ako ne već i interpretacije ratova devedesetih? Ili bi tu temu trebalo ostaviti nekim budućim, pametnijim i sretnijim generacijama?
Bez obzira na to kako dnevne politike tumače presude Haškog tribunala, pa, recimo, Dodik 2007. prizna genocid, a danas sam sebe demantuje, jasno je ko je imao kakvu ulogu, ko je napadao, a ko se branio. Činjenice su, u tom smislu, neumoljive. Značajan broj zločina je otkriven, počinioci kažnjeni, ali, nažalost, mnogi i danas hodaju slobodno, ili su, nepravedno, odležali znatno kraće kazne. Između prava i pravde nerijetko stoji znak nejednakosti. Bio sam neposredni učesnik rata i sve što mogu o tome reći jeste da je rat prokleto i krvavo zlo u kojem šaka budala, idiota i luđaka dobije priliku da se surovo poigra sa sudbinama, patnjom i nesrećom naroda i iz toga izvuče korist za sebe. Teško će se, nažalost, ova generacija usaglasiti oko karaktera rata, ali to ne smije biti povod za započinjanje novog. Zato je obaveza svih nas koji smo prošli pakao devedesetih da obezbijedimo da konačno jedna generacija proživi svoj životni vijek bez rata i progona.
Tacno.net