Obustava isporuke plina Poljskoj i Bugarskoj je i druge države EU-a natjerala da što prije plin iz Rusije zamjene plinom iz drugih izvora. Tu je pregled kako se neke zemlje pokušavaju snaći.
Ako se ništa ne promijeni i Moskva bude ustrajala na plaćanju plina u rubljama – a to skoro sigurno hoće jer bi inače ruska valuta doživjela potpuni kolaps, onda se lako može dogoditi da i druge zemlje više neće dobivati ruski plin.
Štoviše: ovog ponedjeljka će EU razmatrati, je li i plaćanje preko banke Gazproma u eurima gdje onda ona, naravno uz proviziju to pretvara u rublje, također kršenje sankcija određenih protiv Rusije.
Ako se članice EU slože da jest, onda praktično više nitko neće niti smjeti kupovati ruski plin. U kojoj mjeri su članice EU uopće spremne na krizu tog razmjera?
Afrika je potencijalno važan izvor plina za Europu, ali mnogi od tih projekata su zaglavili u planiranju ili se grade već godinama. Razlog je jasan: plin iz Rusije je bio previše jeftin za ozbiljniju konkurenciju…
Italija
Po volumenu i sa 11,4 milijardi kubičnih metara plina koliko je uvezla 2021. je Italija na drugom mjestu među europskim kupcima ruskog plina. Do sredine sljedeće godine bi tome trebao doći kraj, ali već u sljedećim mjesecima bi se uvoz plina iz Rusije trebao prepoloviti.
Već su sklopljeni novi ugovori s Angolom, Republikom Kongom i Alžirom, a Italija je spojena na Transmediteranski plinovod kojim dolazi plin iz sjevera Afrike. Rim traži i druge ponuđače kao što su Katar, Mozambik i Azerbajdžan.
Plin iz Angole bi trebao stizati u ukapljenom obliku: Italija već ima tri LNG terminala, a žuri se proširiti kapacitete. Još jedan terminal bi u sljedeće godine trebao biti otvoren na Siciliji. Osim toga, Italija poziva na drastičnu štednju energije:
„Želimo li mir ili klima uređaje?“ pita talijanski premijer Mario Draghi svoje građane. Vlada je usvojila i uredbu prema kojima se hlađenje i javnih prostora sljedećeg ljeta smije postaviti na najmanje 25 stupnjeva, a grijanje sljedeće zime na 19 stupnjeva. Kako je vlada izračunala, tako bi se moglo uštedjeti do 4 milijarde kubičnih metara plina godišnje.
Svaka šuša si je posvuda postavila klima-uređaje. Kako će se uopće kontrolirati jesu li namješteni na samo 25 stupnjeva po ljetnim vrućinama – to je drugo pitanje.
Grčka
Atena želi u najskorije vrijeme postati čvorište za opskrbu plina čitavog Balkana. Tu ambiciju ima već duže i zapravo je izvorno to bila želja smanjiti svoju ovisnost od plina koji ide preko Turske, ali sad je to sredstvo protiv uvoza iz Rusije. Tome je trebalo poslužiti Transjadranski plinovod, još nezavršeno spajanje odvoda za Bugarsku i novi odvod za Sjevernu Makedoniju.
Utoliko je još prije rata u Ukrajini Grčka odlučila proširiti i modernizirati LNG terminal Revitusa u blizini Atene iz koje djelomice stiže plin u grčku mrežu. I druge luke, Korint i Aleksandropoli trebaju proširiti svoje kapacitete.
Grčka je do sad pokrivala oko 30% svoje potrošnje plinom iz Rusije, makar to nije osobito mnogo – oko 1,6 milijardi kubičnih metara godišnje.
Već ove godine bi dvije trećine tog uvoza trebale biti zamijenjene alternativom kao što je plin iz Azerbajdžana. U nešto dužem roku se želi istražiti moguća nalazišta plina na vlastitom teritoriju i podmorju kako bi bili neovisni.
Isto tako, Grčka je već kao prva ponudila pomoć Bugarskoj: praktično odmah se može isporučiti plin koji stiže ukapljen u neku grčku luku i okrenuti smjer toka plina kroz plinovod Turk Stream kojim je ruski plin stizao u Grčku, Tursku i Bugarsku.
Hitno se radi i na završetku poveznice između Grčke i Bugarske i on bi trebao biti gotov do lipnja. To bi valjda ipak trebalo konačno uspjeti: taj plinovod se gradi već 11 godina.
Grčka vlada je svjesna kako bi već njoj mogao biti obustavljen ruski plin već koncem svibnja ako ne plati svoj račun koji tada stiže u rubljama. Atena tvrdi kako se „sprema“ na taj slučaj, ali najprije ne očekuje poteškoće u opskrbi. Između ostalog, termoelektrane na plin bi se privremeno i opet mogle pokretati na dizel.
Grčka je zbog svog starog spora s Turskom željela “preskočiti” tu zemlju kod opskrbe plinom, ali sad joj to dobro dođe i kod plina iz Rusije. No mnogi projekti kao što je Transjadranski plinovod su još uvijek u gradnji,
Poljska
Baš kao i Bugarska od Grčke, tako bi i Poljska svoje potrebe najprije pokrivala od susjednih zemalja. Na sastanku ministara energije EU ovog ponedjeljka bi se trebalo dogovoriti solidarno rješenje.
Već sljedećih mjeseci bi Poljska mogla dobivati plin iz Litve kroz plinovod koji je skoro završen, a prema uredbi o hitnoj pomoći u Europskoj uniji i ako joj to ljuto treba, plin bi joj mogao stizati i iz Njemačke. To bi zapravo bilo prilično bizarno, jer dobar dio njemačkog plina još uvijek stiže iz Rusije.
No skladišta plina u Poljskoj su gotovo tri četvrtine puna, a vlada u Varšavi je spremna na sukob: već koncem travnja bi trebali postati posve neovisni od plina iz Rusije, kaže premijer Mateusz Morawiecki. „Zahvaljujući našem oprezu“ se nas „ne može ugrožavati ucjenom“.
Prije svega se hvali gradnjom Baltičkog plinovoda kojim od listopada stiže plin iz Norveške i od kamo će ubuduće stizati najveći dio plina za Poljsku.
Poljska zapravo već odavno želi bitno smanjiti uvoz plina iz Rusije, a tu veliku ulogu ima i poljski „energetski car” Piotr Naimski kojem je neovisnost njegove domovine od Rusije nešto kao životno djelo: „Mi smo spremni, možemo ostati mirni”, kaže taj parlamentarni zastupnik na poljskom radiju. On je već godinama sve planirao i zalagao se za gradnju golemog LNG terminala kod Świnoujścija, Sjeverni plinovod i novi spoj do Litve.
I Poljska želi postati čvorište za isporuku plina susjednim zemljama.Ta energetska neovisnost je proteklih godina bila prije svega politički projekt: odnos desničarske populističke vlade u Varšavi prema Rusiji je već i prije rata u Ukrajini bio toliko poremećen da nije bilo isključeno ucjenjivanje Poljske isporukom energenata. Sad su uvjereni kako u bili u pravu.
Mađarska već i zbog svoje potpune ovisnosti o energentima iz Rusije ide toliko daleko da u tome – uopće ne vidi problem.
Mađarska
Susretljivost mađarskog premijera prema Kremlju čak i kad je čitava Unija na nogama je dobrim dijelom utemeljena na činjenici kako je praktično potpuno ovisna o plinu i nafti iz Rusije. Ta susretljivost ide toliko daleko da Orban u tome ne vidi nikakav problem i da je Budimpešta uporno odbijala sankcije Europske unije protiv Rusije na području energenata.
Francuska
Ta zemlja daleko od Rusije pokriva samo 20% svoje potrošnje ruskim plinom pa je već i zbog toga francuski predsjednik sklon i najoštrijim sankcijama kod ruskog izvoza energentima. No 20% nije baš niti tako malo, a već desetljećima se samo priča o plinovodu prema Španjolskoj odakle bi mogao stizati plin iz Alžira ili u ukapljenom obliku iz španjolskih terminala.
Litva
Iz čitavog niza razloga je toj zemlji već odavno trn u oku ruski plin i kao prva članica Unije je već potpuno prestala kupovati plin iz te zemlje. Od onda se zemlja opskrbljuje ukapljenim plinom, prije svega iz Norveške koji joj stiže do plovećeg LNG terminala kod Klaipede.
Kapaciteti su znatno veći nego potrošnja u toj zemlji tako da može opskrbljivati i susjedne države, kaže tamošnja vlada.