Nakon što je prije četvrt vijeka preuzeo vlast od bolesnog Borisa Jeljcina, Putin je započeo svoje predsjedništvo projicirajući gotovo komičnu sliku muževnosti i nepobjedivosti. Ali niko u Kremlju nije mogao ni zamisliti kako će Zapad usvojiti, a zatim i proširiti ovu naraciju.
Ako na Googleu potražite fraze poput ” pobjeda za Putina” i “velika pobjeda za Putina” , pronaći ćete vijesti koje sežu godinama unazad: Brexit, Sirija, predsjedničke pobjede Donalda Trumpa 2016. i 2024. godine, Marine Le Pen koja se takmiči na predsjedničkim izborima u Francuskoj čak i ako izgubi to je pobjeda za Putina , rat između Izraela i Hamasa takođe.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski sada je javno lice opozicije ruskom imperijalizmu, ali čak je i njegov izbor 2019. godine protumačen kao Putinova pobjeda u zapadnim medijima.
Piše: Andrewa Ryvkina ( The Atlantic)
Putin, nemilosrdni sedamdesetogodišnjak odlučan da Rusiji vrati njenu carsku slavu, jednostavno je previše dobar negativac da bi ga zapadni političari i medijski komentatori ignorirali. Prikazivanje njega kao sveznajućeg i nezaustavljivog stvara jasnu priču usred haosa globalnih poslova.
Za Trumpove kritičare, isticanje Putinove snage postalo je još jedan način omalovažavanja američkog predsjednika. Ali ovo emocionalno prikladno stvaranje mitova prelijeva se u vijesti i političke analize.
Na početku svoje karijere radio sam u nekoliko propagandnih medija u Rusiji. Svi su imali nepisano pravilo: Bez obzira na krizu, Putin ne može izgubiti. Mnogi zapadni komentatori nesvjesno slijede to pravilo. Ali precjenjivanje Putinove moći znači obavljanje njegovog posla umjesto njega.
To znači pojačavanje svake njegove prijetnje, brkanje poziranja sa stvarnošću i donošenje političkih odluka na osnovu ne činjenica, već onoga u šta Putin želi da vjerujemo. I iako je imao neke uspjehe – aneksiju Krima, da spomenemo samo jedan – Putinova najveća pobjeda dolazi od uvjeravanja svijeta da pobjeđuje, čak i kada ne pobjeđuje.
Čak i prije nego što je Putinov avion sletio na Aljasku radi sastanka s Trumpom u augustu, mnogi mediji su samit nazvali pobjedom ruskog lidera. John Lyons iz Australian Broadcasting Corporation napisao je o samitu u Anchorageu:
„Ovo je bio pravi Putin koji je godinama proučavao umjetnost psihološkog rata i obmane dok se uspinjao kroz redove ozloglašene sovjetske obavještajne službe KGB.“
Ali suštinski, samit nije unaprijedio Putinove ciljeve. Američko oružje i dalje teče u Ukrajinu, a SAD će sada Kijevu dostavljati obavještajne podatke za napad na ciljeve, uključujući energetsku infrastrukturu, duboko u Rusiji – nešto čemu se čak i Joe Biden jednom protivio. Indija plaća veće tarife SAD-u za kupovinu ruske nafte, Trump vrši pritisak na Evropu da prestane kupovati ruske ugljikovodike, a riječi koje dolaze iz Bijele kuće su sve samo ne prijateljske prema Rusiji.
Porazi u vlastitom dvorištu
Deset sedmica nakon samita, čak je i Kremlj bio prisiljen priznati tu poentu. Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov rekao je da je „snažan zamah iz Anchoragea“ ka postizanju sporazuma o Ukrajini „uglavnom iscrpljen“.
Pozivajući se na neimenovane zvaničnike Kremlja, Bloomberg je krajem septembra izvijestio da je Putin, nakon sastanka s Trumpom na Aljasci, odlučio intenzivirati napade dronovima i raketama na Ukrajinu, vjerujući da Trump nema interesa da interveniše u sukobu.
Ali prelazak na civilne napade dogodio se mnogo prije samita i odražava Putinovu rastuću frustraciju zbog nemogućnosti da postigne bilo kakve vojne ciljeve. Nedavna eskalacija dronova djeluje beznačajno u poređenju s razmjerama rata koji je Putin započeo 2022. godine, kada su stotine hiljada ruskih vojnika, tenkova i ratnih aviona ušle u Ukrajinu.
Danas su ruske oružane snage zaglavljene. Nema tenkova koji se kotrljaju prema Kijevu, nema munjevitih ofanziva koje zauzimaju regije, nema većih gradova pod opsadom.
Rusija nema zračnu nadmoć, ili čak superiornost, u Ukrajini. Putin je bolno jasno stavio do znanja svoje ciljeve. Ali daleko od toga da je zauzela cijelu Ukrajinu, Rusija nije ni u potpunosti osvojila regije koje je upisala u svoj ustav.
U međuvremenu, Putin je izgubio utjecaj u vlastitom dvorištu. Ruske mirovne snage stacionirane u Armeniji, bivšoj sovjetskoj republici koja je dugo bila saveznica Moskve, stajale su po strani 2023. godine kada ju je napao susjedni Azerbejdžan. Kremlj nije samo napustio saveznika; također više nije mogao pouzdano provoditi stabilnost na Kavkazu, regiji koju je dugo smatrao vitalnom za nacionalnu sigurnost Rusije.
Prošle godine, nakon što je ruska protivvazdušna odbrana slučajno oborila azerbejdžanski civilni avion, pokušaji Kremlja da minimizira incident narušili su odnose između Moskve i Bakua.
Sada je mirovni sporazum između Armenije i Azerbejdžana postignut uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, a ne Rusije, a azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev otvoreno razmatra mogućnost opskrbe Ukrajine smrtonosnom pomoći. Putin je bio prisiljen suočiti se sa stvarnošću da susjed ispada iz ruske orbite. U četvrtak, skoro godinu dana nakon incidenta s avionom, Putin je javno priznao da je Rusija oborila avion, izvinio se i obećao odštetu.
Jedina pobjeda je štop je ostao na vlasti
Jedna od Putinovih istinskih pobjeda je njegova četvrt vijeka na vlasti. Usred neviđenih ekonomskih sankcija koje je nametnuo Zapad, Moskva je uglavnom uspjela sačuvati životni standard koji se očekuje u modernoj potrošačkoj ekonomiji: kineski automobili su zamijenili evropske, domaći turizam cvjeta, a za možda pola miliona Rusa koji su ove godine dobili vize za Šengenski prostor , čak je i evropski odmor i dalje nadohvat ruke.
Netflixa više nema, ali postoji Wink, streaming servis povezan s Kremljem koji nudi Succession , Game of Thrones i desetine novih ruskih serija. A restorani, kako mi je prijatelj koji se nedavno vratio iz Rusije insistirao ne tako davno, „su nekako još bolji nego prije“.
Ali pristup potrošača odmorima, streaming uslugama i još mnogo čemu zavisi od ekonomije koja pokazuje jasne znakove naprezanja. Herman Gref, čelnik najveće ruske banke, nedavno je priznao da je zemlja ušla u “tehničku stagnaciju”, jer je ratna industrijska mobilizacija izgubila na snazi.
Prošle sedmice, Reuters je izvijestio da su Ruske željeznice, državna kompanija koja zapošljava oko 700.000 ljudi, zatražile od svojih zaposlenih u centralnom uredu da uzmu tri neplaćena slobodna dana mjesečno. U septembru je Avtovaz, najveći ruski proizvođač automobila, uveo četverodnevnu radnu sedmicu u pokušaju da smanji troškove plata bez povećanja nezaposlenosti.
Putinov kraj dogovora, stabilnost, postaje nedostižan, a Rusi vide opipljive promjene u svom svakodnevnom životu. Usred široko rasprostranjenih prekida interneta, zatvorenih aerodroma i nestašice benzina zbog ukrajinskih napada na naftnu infrastrukturu, ruski propagandni kanali koriste eufemizme poput planiranog hlađenja ekonomije i paljenja rezervoara nafte kako bi prikrili ono što izgleda kao produbljivanje krize.
Još jedno pravilo ruske propagande je da ako Putin ne pobjeđuje, jednostavno je izvan igre. To je jedan od razloga zašto vrhovni komandant Rusije gotovo nikada ne posjećuje okupirane ukrajinske teritorije. To bi podsjetilo sve gdje se zapravo nalazi njegov rat protiv zapadne hegemonije: zaglavljen je blizu Pokrovska, grada s predratnim stanovništvom od 70.000 stanovnika, koji Rusija nije uspjela osvojiti u dvije godine borbi.
Putin je veteran KGB-a i njegove postsovjetske nasljedne agencije. U zapadnoj pop kulturi, ruski obavještajni oficiri posjeduju tajne tehnike manipulacije, nakon što su “godine proveli proučavajući umjetnost psihološkog rata i obmane”, kako je Lyons rekao o Putinu.
U Marvelovom filmskom univerzumu, Natasha Romanoff koju glumi Scarlett Johansson je ubica koju je obučio KGB i koja spašava svijet. U filmovima Killing Eve , Stranger Things i bezbrojnim drugim djelima fikcije, KGB, koji je bio na gubitničkoj strani u Hladnom ratu, prikazan je kao sposobniji od svojih zapadnih protivnika, uključujući CIA-u, agenciju koja ga je pobijedila.
Bivši agent CIA-e Joe Weisberg, tvorac serije “Amerikanci” – drame o dva tajna agenta KGB-a koji se predstavljaju kao par iz predgrađa u Reaganovoj Americi – rekao mi je putem e-maila u septembru da ga je složenost svijeta nekada činila anksioznijim.
Najjednostavniji način da se izbjegne taj osjećaj, objašnjava, bio je da se sve svede na crno-bijele okvire. “Dakle, Sovjetski Savez je bio loš, a Sjedinjene Države dobre”, rekao je. “A KGB je bio najlošiji dio te loše zemlje. Naravno, bili su hiperkompetentni u izdaji i podlosti, inače ne bi bili dostojan protivnik.”
Potcjenjivanje Putina je opasno, ali pripisivanje mračnih sila njemu čini ruskog lidera moćnijim u mislima Zapada nego što on to zapravo jeste. Kad bi Amerikanci imali jasniji pogled na Putina, vidjeli bi ga kao diktatora koji je sve uložio u neuspjeh invazije, zemlju koja gubi svoju sferu utjecaja i ekonomiju koja se brzo hladi. Realističan pogled na njegovu moć lišio bi Putina njegove najveće poluge: percepcije njegove nepobjedivosti.