Iako su ga neistomišljenici ocjenjivali neozbiljnim, zbog godina i obrazovanja, Draško Stanivuković je od gradskog odbornika, preko narodnog poslanika, stigao do gradonačelnika.
I postao sinonim za politički marketing, čije glavno oružje su (nezvanično) mediji, a glavi saborac (zvanično) Tanja Vukomanović.
Draško je i mogući kandidat za predsjednika Republike Srpske. A, ko je Tanja?
Da li je teže savjetovati oponenta ili nosioca vlasti?
Kao što je već rečeno “pametnom ne treba puno, a budalu je uzalud savjetovati”. Draško Stanivuković je definitivno ovo prvo i kao što ste rekli, neko ko je sinonim za politički marketing, neko ko razumije moć medija, javnost, moć društvenih mreža i neko ko jako dobro i iskreno radi svoj posao.
Imamo specifičnu situaciju jer je Stanivuković na lokalnom nivou vlast, a na republičkom opozicija, što znači dupli posao, sa puno prepreka i teških trenutaka, ali daleko od toga da ga je teško raditi. Kada iza sebe imate rezultate, oko sebe dobre ljude, a ispred sebe viši cilj, tada ništa nije teško.
Da li u političkom marketingu cilj opravdava sredstvo?
Sredstva kojima se političari služe odavno ne može opravdati nijedan cilj. Sistem vrijednosti je poljuljan i izgleda kao da više nikome nije cilj pokazati zašto je on dobar, nego zašto je protivnik loš.
Došli smo u situaciju da političarima konstantno lažu, ne da bi uvijedili ljude da im vjeruju, nego da bi ih doveli do toga da ne vjeruju nikome. Nažalost, dobro im ide. Tu nas je dovela pohlepa, želja za moći u kombinaciji s mediokritetom i narodom koji nema ništa, a dosta mu je svega.
Neki zbog marketinga i dodvoravanja određenoj grupi potežu za najtežim riječima, huškačkom politikom i šovinizmom, a porazno je što je u ključnim riječima nekih političkih govora i dalje rat. Mediji i društvene mreže puni su govora mržnje, a to sredstvo ne opravdava nijedan cilj.
Zbog prirode posla često ste na udaru javne kritike, a borba protiv nasilnika skrivenih iza lažnih imena kod nas je još u povojima.
Da dobijam samo pohvale, zabrinula bih se šta nije u redu sa mnom. Kritika je uvijek dobrodošla, međutim, kao što ste rekli, imamo mnogo nasilnika skrivenih iza lažnih profila, a to je potpuno druga strana medalje.
Internet nasilje predstavlja ozbiljnu stvar, jer preko noći možete postati nešto što niste, ako sa druge strane imate mašineriju koja će napraviti takvu atmosferu. Međutim, znate šta je još strašnije? Što žrtva može biti bilo ko.
Više od seksističkih i šovinističkih komentara na moj račun, ljudi koji me i ne znaju me boli činjenica da su ljudi spremi učestvovati u tome, (ne)znajući da se sutra isto može desiti i njima. Želim i ovu priliku da iskoristim da skrenem pažnju da svako nosi odgovornost za svoju napisanu riječ, jer zbog internet nasilja i laži koje su se širile, imamo sve veći broj onih koji ne mogu da se nose s tim i često sebi oduzme život.
Mnogo je slučajeva da ljudi sebi pokušaju nauditi, prvenstveno djeca i žene, koji neke situacije vide kao bezizlazne, jer i dalje je na našem brdovitom Balkanu lakše biti muškarac kome se praštaju stvari zbog kojih se žene stavljaju na stub srama.
Deklarativno, svi se zalažu za ravnopravnost polova. Ali, žene na rukovodećim pozicijama i u prvim redovima prava rijetkost. Kako to komentarišete?
Još uvijek postoje oni koji misle da je ženama mjesto isključivo u kući i, što je još gore, postoje žene koje to misle. Balkanski mentalitet traži muškarca koji će udariti šakom od sto, tako je u kućama, tako je u firmana, tako je i u mnogim strankama…
Tako da se može reći da svi podržavaju žene u politici, ali redovno glasaju za muškarce. Ljudi misle da ako ima žena na listama i ako imaju pravo glasa da je sve oke. Nije oke. Žene su dobile pravo glasa na izborima, ali mnoge ga, nažalost, još uvijek nemaju u svojoj kući.
Sudeći po stavovima i komentarima trebaće Balkanu još 100 godina da muškarci žene prestanu gledati isključivo kao seksualne objekte, da prestanu pitati žene kako su dobile posao, da prestanu komentarisati da li je suknja preduga ili prekratka…
Trebaće još 100 godina da shvatimo da žena ne mora ništa ako neće, da ne mora ni sa kim da spava da bi uspjela i da se ništa ne podrazumijeva. Ustvari, ovim tempom trebaće nam i više od 100 godina.
Koliko smo same odgovorne za položaj u društvu?
Ne teba ništa generalizovati, međutim, ne možemo reći da su isključivo muškarci odgovorni za loš položaj žena u društvu. Žene se jesu izborile za svoja prava i dalje se bore, ali ima ih koje bi se rado borile za svoje pravo, ali pravo druge žene i ne baš.
Kada je jedna žene u stanju napisati žrtvi silovanja da je to “sama tražila” ili se praviti da ne čuje jauke dok komšija tuče ženu jer je “to privatna stvar”, teško je pričati o podršci.
Kako pričati o ženskoj solidarnosti kada žena na rukovodećoj poziciji otpušta radnicu jer je ostala trudna? Daleko od toga da je u redu kada to muškarci rade, ali bar u jednom možemo biti saglasni – muškarci uglavnom nemaju problema da spoje zapošljavanje i osnivanje porodice, žene i te kako imaju.
Da li je žena ženi vuk?
Nažalost jeste. Ako se neka od nas “snašla” i živi bez da osjeća diskriminaciju, ne treba da zanemari borbu za ravnopravnost polova. Sutra se možda njena kćerka neće snaći, sutra će joj neko reći sama je tražila, sutra će neki muškarac misliti da ima pravo na nju kada god poželi, a neki će šef misliti da ima bravo navijati njen biološki sat.
Žena koja pristaje na ovakvo stanje u društvu je svojoj sadašnjoj ili budućoj kćerki vuk, jer se ne trudi da za nju izgradi bolji svijet, svijet u kome ona neće biti “samo žena”.
Od prvih novinarskih koraka otvoreno iznosite i branite lični stav. Proglašeni ste za rušiteljicu Republike Srpske? Kako Vi sebe vidite?
U zemlji u kojoj su poltroni na cijeni imati stav znači biti nečiji neprijatelj. Tada, kao i sada, samo sam radila svoj posao. Biti novinar ne znači staviti mikrofon ispred sagovornika i prekucati njegovu izjavu. Biti novinar znači pitati, tražiti, kritikovati, istraživati…
Međutim, ja sam prije svega čovjek, državljanin ove zemlje koji nije zadovoljan stanjem u njoj i koji ne može da ćuti. Nisam mogla da ćutim na negativne pojave, niti bi mogla sebi oprostiti da jesam.
Znala sam da sama ne mogu promijeniti društvo, ali sam se vodila da ako bar jednoj osobi svojim tekstom otvorim oči – ja sam i više nego zadovoljna. Tako će biti i dalje. Ćutanje neće biti opcija, a to neće zavisiti od toga gdje radim, a još manje od toga ko je na vlasti.