Teorija zavjere koju je pogledalo 250 000 ljudi.  Ko je ubio Mladena Stojanovića, partizanskog komandanta sa Kozare?

Deničarska propaganda često koristi teorije zavjere kako bi stvorila alternativnu stvarnost o događajima iz prošlosti tvrdeći da su zvanične verzije lažne. Ono što se toj propagandi mora priznati jeste da postiže veliki uspjeh u kojem najbitniju kariku igra pretpostavka da istinu niko neće provjeravati, ljudi nemaju vremena i povjerovaće u ono što im servirate.

Tako je teoriju zavjere o ubistvu istaknutog partizanskog komandanta doktora Mladena Stojanovića koja se temelji na „rekla kazala“ svjedočenju u koji je udrobljeno malo probranih fragmenata stvarnosti,  za četiri mjeseca pogledalao 250.000 ljudi. I budimo realni, dobar dio je vjerovatno povjerovao u nju.

“Ispovjest čuvana 70 godina. Ko je ubio Doktora Mladena Stojanovića, po novom svjedočenju”, glasi naslov videa na Youtube gdje izvjesni Petko Marinković iznosi teoriju kako je bliski saradnik Mladena Stojanovića i partizanski komandant sa Kozare Josip Mažar Šoša zapravo kriv za ubistvo doktora.

Tu teoriju zasniva na priči iz 1957. gdje je čovjek u čijoj je kući doktor Mladen ležao nakon ranjavanja, a to je Danilo Vuković iz Jošavke, došao kod njegovog oca da kupi konja. Tu mu je navodno poslije nekoliko čašica rakije priznao da su doktora Mladena ubili paritzani prerušeni u četnike a ključni dokaz je taj što je Vuković navodno čuo kako je jedan četnik noseći ranjenog Stojanovića upitao “Šoša gdje ćemo s njim?”.

Iako su o ovom događaju dostupni brojni istorijski izvori, njih vjerovatno niko neće čitati a izgovoreno se uklapa u zvaničnu državnu propaganda koja se u Srbiji i Republici Srpskoj godinama vodi protiv nasljeđa NOR-a.

Šta se dogodilo u Jošavki krajem marta 1942. godine

Osim izrečene rečenice „Šoša gdje ćemo s njim“, sve što je izgovoreno u ovom svjedočenju ne odudara puno od zvanične državne verzije SFR Jugoslavije koja je predstavljena i u igranom filmu doktor Mladen. Ukratko, Stojanović je ranjen u selu Lipovac kod Čelinca gdje je došao sa Kostom Nađem i Dankom Mitrovim 5. marta.

Tu se nalazila četa predratnog učitelja Laze Tešanovića, tada još uvek u sastavu partizanskih snaga. Računajući da ne idu na neprijateljsku teritoriju krenuli su u Tešanovićev štab ali iz škole je na njih otvorena paljba i doktor Stojanović je teško ranjen.

Laza Tešanović sa svojim borcima prešao je u četnike, kasnije je postao četnički vojvoda (ubijen je marta 1947. u poteri KNOJ-a). Ranjenog Stojanovića smjestili su u u kuću Danila Vukovića u Jošavku koja je u tom trenutku bila partizansko selo. Tu je ležao do 2. aprila kada je odveden na obližnji potok i ubijen.

Kontekst

Da bi se razumjelo šta se dogodilo, potrebno je sagledati širi politički kontekst tih događaja a to su masovni prelasci iz partizana u četnike početkom 1942. godine. Naime nakon sloma Užičke Republike i Trenaestojulskog ustanka u Crnoj Gori dolaze najteži trenutci za NOP zbog prelaska tamošnjih partizanskih odreda u četnike. Glavnina partizanskih snaga se povlači na teritoriju današnje Bosne i Hrvatske i tu ostaje veći dio rata.

Ipak i ovde dolazi do masovnog prelaska iz partizana u četnike koji prijete da potpuno unište NOP. U EX YU historiografiji ti se događaji nazivaju „Četnički pučevi u Bosni“ a upravo se jedan dogodio među odredima kojima je komandovao Mladen Stojanović par dana prije njegovog ubistva.

O četničkim pučevima tih dana govori i jedan dio sačuvanog Izvještaja Okružnog komiteta KPJ Drugog krajiškog NOP odreda od 5 aprila 1942.

-pojavilo se u četama, a naročito u pozadini, izvjesno političko previranje ili možda čak otvorene simpatije prema četnicima. Takvo raspoloženje u narodu jeste uglavnom posijedica nedovoljnog političkog rada naše Partije općenito, a naročito po pitanju četnika. stoji u partijskoj depeši a stvarno stanje po partizane u ovom kraju je vjerovatno bilo i lošije.

Puč u jedinicama pod Kozarom izveli su pomenuti Lazar Tešanović, te četničke vojvode Uroš Drenović i Rade Radić, koji su imali komandne položaje unutar partizanskih jedinica. Puč u 4. krajiškom odredu, odnosno njegovoj Jošavskoj četi, Radić je izveo u noći između 31. marta i 1. aprila, jer je glavnina odreda otišla u pravcu Teslića.

Ubistvo doktora Mladena

Na dan 31. marta Rade Radić je prema unaprijed pripremljenom planu izveo puč a tom prilikom je ubijen i Rajko Bosnić, sekretar Okružnog komiteta KPJ za srednju Bosnu, kao i još nekoliko partizanskih boraca dok je većina čete prešla u četnike.

Prema zvaničnoj verziji koju ne spori ni svjedok iz videa sa početka ove priče, grupa od pet četnika-pučista koju su predvodili Ljubo Vasilić i Dragutin Antonić Dragica upala je u kuću Danila Vukovića, u Donjoj Jošavki, i razoružala ranjenog doktora Mladena.

Prema kući je tada krenuo Milan Ličina, sekretar partizanskog štaba za Bosansku Krajinu koji je navodno zapucao na četnike ali je ubijen. Dragica Antonić se pokolebao i odbio da ubije Mladena, nakon čega su se ostali četnici razišli, a on je u kući Vukovića ostao do jutra, a potom i on otišao.

Sljedeće noći, između 1. i 2. aprila 1942. godine, u kuću Danila Vukovića je upala nova grupa četnika koju je predvodio Stanko Vrhovac, iz sela Kokora. Mladena su u ćebetu odneli do potoka Mlinska Rijeka, gdje su ga ubili što je prikazano i u filmu. Potom su se vratili po doktorku Danicu Perović i poveli je u selo Milosavce, gdje se zajedno sa Nadom Mažar (sestrom Šoše Mažara) nalazila u zarobljeništvu.

Svjedočenja

Da bi se razumjelo šta se dogodilo potrebno je pogledati i dostupna svjedočenja sa posleratnih suđenja stanovnicima Jošavke i okolnih sela zbog ovog događaja.

Prema iskazu Dragutina Antonića Dragice koji je 14 godina odležao u KP domu Zenica, a osuđen je na 16 godina zbog učešća u četničkom puču, grupu određenu za Mladena predvodio je Ljubo Vasilić. Sem njega, tu je bio još i Slavko Jungić i dva mladića, čijih se imena više ne sjeća.

Oko 23 časa grupa je upala u kuću Danila Vukovića.  Antonić je tvrdio da se on lično usprotivio i zahtijevao da se prema ranjenom Stojanoviću odnosi tako grubo. Upravo u trenutku kada se prepirao sa Vasilićem i Jungićem, naišao je pomenuti Milan Ličin i ubijen u razmjeni vatre sa četnicima.  

Slavko Jungić, jedan od učesnika u razoružavanju Mladena, dao je na saslušanju izjavu, koja se u ponečemu razlikuje od tvrdnje Antonića. (Jungić je bio suđen na 13 godina, a nakon toga živio je u selu Jošavki.)

»Dragutin Antonić nas je predvodio do kuće Danila Vukovića, tvrdi Jungić, i kad smo prišli kući, zaustavio nas je i rekao da imamo zadatak da ra zoružamo jednog od partizanskih rukovodilaca, koji se nalazi u toj kući. Do tada nisam znao da se radi o Mladenu Stojanoviću. Kada smo došli pred prag kuće, Dragutin nam je naredio da uđemo u kuću i da pozovemo Mladena na predaju. Ulazeći u sobu u kojoj je ležao Mladen, nas dvojica smo odmah rekli da ne mrda, jer je uhapšen. Na te riječi Mladen nam ništa nije odgovorio. U međuvremenu u sobu je ušao Antonić Dragutin. On je prišao Mladenu i oduzeo mu pištolj koji se nalazio kod njega. Mladenovu pušku uzeo je Ljubo Vasilić. Tom prilikom Dragutin je upitao: »Gospodine doktore, dokle će Srbi da ginu?«. Ne znam da li je Mladen išta na to odgovorio … Zatim nam je Antonić naredio da izađemo iz kuće 1 držimo stražu. Postupajući po naređenju, ostali smo pred kućom do svanuća. Tada je stigao nepoznati mladić i prenio nam naređenje da se odmah uputimo na određeno zborno mjesto. Tu noć kad smo razoružali Mladena, nismo ga ubili…«

Ilija Ivanković, jedan od učesnika puča, izjavio je na saslušanju:

»Prije puča na 5-6 dana održan je sastanak, kome su prisustvovali Rade Radić, Svetko Aleksić, Mane Ivanković i Petar Aleksić. Sastanak je održan u kući Petra Aleksića, gdje je Radić u to vrijeme stanovao. Sastanak je kratko trajao, oko 15 minuta. Tada nas je Radić obavijestio da ćemo se odvojiti od partizana .. . Na sastanku kod Antonića Ante, gdje je odlučeno o napadu na partizansku bolnicu i razoružavanje Mladena, čuo sam kad je Rade Radić pozvao Dragicu Antonića i rekao mu: »Uzmi još jednog vojnika i otiđi kod kuće Vuković Danila. Tamo je doktor Mladen. Oduzmi mu karabin. Ako se bude bunio, ostavi mu pištolj …«

Danilo Vuković, u čijoj kući je Mladen ležao kao ranjenik, izjavio je u svojstvu svjedoka na saslušanju:

Nakon povlačenja četnika, dr Mladen i dr Perović ostali su cijeli dan i do pola iduće noći u mojoj kući. Tada je došla grupa četnika, koje je predvodio Vrhovac Stanko, rodom iz sela Kokora (kasnije poginuo u borbi protiv partizana). Četvorica četnika stavili su Mladena u ćebe i iznijeli iz kuće. Pri polasku Mladen mi je rekao: »Laku noć, Danilo«. Kada su ponijeli Mladena, Perovićka je počela da plače, te prešla iz Mladenove sobe u sobu kod moje žene Sofije. Pošto su iznijeli Mladena, nisu odmakli ni 100 metara, čulo se pucanje i Mladena su ubili.«

Svjedočenje doktorke Perović

U obimnom istražnom materijalu pažnju privlači kraća izjava doktorke Danice Perović kao svjedoka, zbog toga što se podudara sa izjavom Dragutina Antonića u tome da je on odložio ubistvo dra Mladena. Evo te izjave:

 »U noći između 1. i 2. aprila 1942. godine Ilija Ivanković seljak iz Donje Jošavke, sa još dva četnika, razoružao je dr Mladena Stojanovića, koji je ležao teško ranjen u jednoj kući u Jošavci (kuća Danila Vukovića). U ovoj kući sam i ja bila prisutna. Istu veče htjeli su ga izvesti i ubiti, ali ih je od toga djela odvratio jedan od te trojice, zvani Dragica (Antonić Dragutin). Tu noć je Ilija Ivanković maltretirao Mladena pogrdnim riječima.«

Za razumjevanje ovih prilika u Jošavki za vrijeme prvog i drugog dana četničkog puča, posebno je vrijedna pažnje izjava ljekarke Perović, koju je ona dala tek 1956. godine, četrnaest godina poslije tragičnih događaja u Jošavci. Treba imati u vidu i to da se dr Perović u vrijeme davanja izjave nalazila u bolnici i opakom bolešću bila vezana za postelju. Iste godine je i umrla.

Ipak, njena izjava je najbliža istini i najpouzdaniji izvor podataka o tome kako je završio svoj borbeni put  komandant Mladen jer prikazuje konteksti raspoloženje naroda tog kraja , njihovo nepovjerenje prema partizanima i KPJ u trenutku ubistva Stojanovića. Ono što je ključno, ona ne govori riječnikom partije.

-Četnici koji su ga razoružali nakon izvjesnog vremena su se povukli, a ostao je samo jedan koji je čuvao stražu pred kućom do jutra. Ne znam ko je to bio, to mi je izgubljeno u sjećanju, samo znam i tvrdim da nije ostao Antonić Dragutin. Pošto je svanulo i razdanilo se, neki seljani iz okoline dolazili su kući Vuković Danila, gdje sam bila i ja sa Mladenom. U stvari, oni su htjeli da se uvjere da li je to zaista Mladen, jer su živjeli u ubjedenju – pod uticajem četničke propagande – da to on (Mladen) nije.

Mislili su da je to neki »Turčin«, kako su to oni i govorili. Napokon su se uvjerili da se zaista radi o Mladenu Stojanoviću, a ne o nekom »Turčinu«, ali kako se radilo o četnički nastrojenim elementima na terenu Rade Radića ni jedan nije htio ništa preduzeti u cilju Mladenovog spašavanja. Raspitivali su se o tome šta je cilj komunista, zašto se oni bore, zašto u svojim redovima drže Muslimane itd. Kad su saznali da je organizator ustanka u Krajini drug Pucar Stari i, kad sam im ja govorila, odnosno pokojni Mladen im je o tome kasnije pričao ko je taj čovjek, da je zbog borbe za radničku klasu ležao i na robiji, oni su grubo, sa prezirom govorili: » .. . nas predvodi i sa nama komanduje robijaš – razbojnik.

Preko seljaka Rade Radić je poslao usmenu poruku Mladenu Stojanoviću u tom smislu da Mladen napiše pismo Danku Mitrovu da se proleteri i partizanske jedinice povuku sa tog terena, jer je to, po njegovim riječima, četnički teren. Znam sigurno da ni jedan od ondašnjih Radićevih četnika nije donio nikakvo pismo Mladenu (iskaze okrivljenih i u tom pravcu treba kao netačne odbaciti), nego je bila, kako sam već rekla, usmena poruka. Dr Mladen Stojanović je bio zaista napisao jedno pismo Danku Mitrovu i saopštio mu da je on, skupa sa mnom, u četničkom zarobljeništvu, da je on svjestan za koju se stvar borimo, da to nastavimo itd. Poš to za četnike to pismo politički nije odgovaralo, oni ga nisu ni pokušali uručiti Danku Mitrovu.

Naveče došli su u kuću dvojica četnika na čelu sa Lakonjom i saopštili su kako imaju naređenje da Mladena vode u komandu, te naredili da se spremi, naglašavajući da ih čekaju saone, koje do kuće nisu mogle doći zbog jakog potoka. Ja sam ove četnike upozorila da Mladena ne može niko dirati, da je on povjeren meni na čuvanje i liječenje, da je to teški bolesnik i ranjenik, i kuda će sa njim u ovo vrijeme. Oni su se na moje primjedbe oglušili. Stavili su ga na ćebe, iznijeli iz kuće. Po izlasku, nakon nekoliko minuta, čula su se dva pucnja. Dobro se sjećam da su bila dva pucnja. Tada mi je bilo jasno da je Mladen ubijen. Ja sam do jutra ostala u kući Danila Vukovića, kada su me sa Mladenovim stvarima (lijekovi, zavoji i drugi dijelovi apoteke) otjerali u selo Milosavce, kod njihove komande.

Stanovnici Jošavke osjećali sramotu i strah

Rade Bašić, partizanski oficir iz Prijedora i biograf doktora Mladena Stojanovića, u knjizi posvećenoj ovim događajima napisao je da je više puta u toku rata sa partizanima upadao u Jošavku.

– Dočekivali su nas četnici zasjedama i plotunima. Dočekivali u busijama mržnjom i neprijateljski, ali jurišima Kozarčana nisu odoljevali. Napuštali su položaje i bježali. Posjetio sam Jošavku i 1967. godine. Dvadeset pet godina poslije četničkog puča i ubistva Mladena. Razgovarao sam sa mještanima o ratnim danima. Bio sam u kući Danila Vukovića, pogledao sobičak u kome je Mladen ranjen ležao. Sobica je tijesna i niska.

Tu se Mladen nije mogao uspraviti. Ulazna vrata izrešetana su mecima one noći kad je Mladen razoružan. Ta vrata vežu pogled. Podsjećaju… Razgovarao sam sa Danilom i njegovom ženom Sofijom. Mada sam naglašavao da sam Mladenov biograf i da nemam baš nikakve veze sa isljedenjem, mada je prohujalo četvrt vijeka, zapazio sam u očima tih seljaka stid i strah kad se Mladenovo ime pomene.

Dalje se i sam pita o okolnostima koje su dovele do ubistva doktora i propituje postupke partizanskog rukovodstva:

Kao ratniku i vojniku nametalo se pitanje: kako to da ni štab odreda ni Operativni štab nisu došli na ideju da bolje obezbijede ranjenog i nepokret nog Mladena? Kako se ne sjetiše da ga prebace u Krajinu, u bolje i sigurnije uslove liječenja? Zar je Mladen morao tu i tako završiti…

« Zaželih da se na ovom mjestu više nikad ne nađem. Udaljujući se od Mlinske rijeke, od Jošavke, od četrdeset druge, vrati mi se u sjećanje jedan razgo vor sa Vojom Stuparom, komesarom Četvrtog odreda u vrijeme tih događaja.- Da li je dovoljno reći: bila je to nebudnost, bili smo naivni…? – sjetih se Vojinih riječi. – Mi smo Jošavku smatrali našom, oslobođenom i partizanskom teritorijom.

Koliko priča iz viralnog videa ima smisla

Kada se sagleda cijela priča iz dostupnih izvora nesporno se mogu utvrditi neke činjenice ali i nelogičnosti u teoriji koje se iznose u videu na početku ove priče. U pravilu da bi shvatili ove događaje, sagledajte ih neovisno o državnoj propagandi. Brojna svjedočenja koja su iznesena ne uklapaju se baš u propagandu SFRJ koja se masovnih prelazaka iz partizana u četnike nije rado sjećala.

Sa druge strane priča izvjesnog Petka Marinkovića sa početka ove priče savršeno se uklapa u državnu propagandu koju vode pro vladini mediji u Srbiji i Republici Srpskoj. Sličnu tvrdnju iznio je i izvjesni Slavko Tomić iz Čečave, bivši pripadnik četničkog pokreta a njegove teorije često se prenose u medijima kao nesporan dokaz da je ubistvo Stojanovića naredio Josip Broz koji je “poslao četvoricu partizana obučene kao četnike” .

Ipak ovoj teoriji nedostaje neka elementarna logika. Iz nje ispada da je Šoša Mažar lično predvodio grupu koja se prerušila u četnike i došla po doktora Stojanovića. Nakon toga ispada da je ta ista grupa doktorku Perović odvela u četničko zarobljeništvo u kojem je ostala godinu dana što nema nikakvog smisla. Uz to priča da se poznati komandant Šoša Mažar lično oblačio u četnika da bi ovo izvršio je u najmanju ruku neuvjerljiva.

Partizani su u ovom kraju jako loše stajali, to je stajalo života doktora Mladena

Ali za razumjevanje istine ključno je sagledati politički kontekst ovih događaja zbog kojih tvrdnja da je Broz u trenutku kada su partizani jako loše politički stajali, naredio ubistvo jednog od najpopularnih komandanata u ovom kraju zbog valjda borbe za vlast, nema smisla.

Partizanska pobjeda u Drugom svjetskom ratu nije bila nimalo izvjesna stvar . O tome dovoljno govori činjenica da sekretar KPJ za Srbiju Blagoje Nešković do te mjere nije vjerovao u pobjedu NOP-a, da je gotovo cijeli rat proveo u Beogradu, spremajući igalnu mrežu za sklanjanje rukovodstva KPJ za trenutak konačnog poraza.

Činjenica je i da rukovodstvo KPJ nije imalo potpunu kontrolu nad ustankom i da je tom martu 1942. godine dobar dio jedinica prešao u četnike priključujući se združenoj ofanizivi protiv partizana na Kozari nekoliko mjeseci kasnije. U takvoj situaciji pokretati bilo kakve unutrašnje borbe u KPJ bilo je ravno samoubistvu.

Dalje činjenica koju ne spori ni jedna strana jeste da je Stojanović ranjen u borbi sa četnicima Laze Tešanovića, da je ležao u bolnici u partizanskom selu koje je gotovo u cjelosti prešlo u četnike a da se ubistvo odigralo dan nakon puča.

Stoga često postavljena pitanja zašto je Mladen Stojanović ostavljen u Jošavci treba sagledati u svjetlu nesporne činjenice da je ostao u selu koje je bilo partizansko i pod kontrolom jedinica NOP-a. I nesporno je da je skoro cijelo selo prešlo u četnike kao i to da su skoro svi akteri ove priče na kraju završili u četnicima. Nesporno, raspoloženje naroda je bilo takvo što je posvjedočila na samrti i doktorka Perović.

Popularnost doktora Mladena Stojanovića u narodu prije svega je njima predstavljala političku prijetu četnicima a nikako teško pogođenom NOP-u. Zapravo je ta popularnost doktora Stojanovića možda i ključni faktor koji je sačuvao partizanski pokret od potpunog uništenja u tom kraju.

Poznato je da je Stojanović imao ranije veze sa komunistima kojima je pomagao u organizaciji rudarskog štrajka u Ljubiji 1937. godine. Anegdote iz NOB-a i pjesme po kojima je poznat govore o tome da je partizane razvodio “na sve četiri strane” a prisustvo Muslimana u ovim jedinicama nije bilo dobro prihvaćeno u ovom selu.

Dalje, Bašić navodi primjere iz rane faze ustanka gdje je ohrabrivao borce da umjesto kokardi nose zvijezde petokrake na kapama , a njihovim roditeljima dovoljno je bilo da je “doktor Mladen rekao tako”. Stoga doktro izvjesno nije bio politička prijetnja Komunistima nego četnicima Rade Radića.

Nesporno je da postoji dovoljan broj svjedočenja i dokaza koji popotvrđuju da je doktor Stojanović bio žrtva četničkog puča u selu Jošavka čiji stanovnici su nakon rata zbog toga vjerovatno trpili posljedice i različitim teorijama pokušavali taj teret skinuti sa sebe.

novidani.com