U jeku rastućeg nacionalističkog ludila početkom osamdesetih godina posebno nakon demonstracija na Kosovu 1981. pesma “Kosovska” grupe Bijelo dugme pojavila se kao neočekivan i hrabar čin prkosa koji je muziku postavio iznad politike.
Otpevavši čistokrvni rok hit na albanskom jeziku, najveći bend Jugoslavije direktno je srušio ukorenjene stereotipe i naterao milione da, makar na trenutak, progovore jezikom onih koji su tada bili sistematski diskriminisani.
Bio je to trenutak kada je električna gitara postala moćnije sredstvo komunikacije od zapaljivih govora, pretvarajući jedan diskriminisan jezik u ritam koji je ujedinio čitav Balkan.
Goran Bregović nedavno je objasnio kako je došao na ideju da snimi pjesmu na albanskom jeziku zbog čega ga kako kaže Albanci i danas poštuj
„Tek sam se u vojsci sreo i godinu dana proveo sa Albancima sa Kosova. Oni su bili zatvoren svijet između sebe. To je bilo zbog toga što su tako htjeli, ali i zbog toga što su na neki način bili isključivani. Bili su u obavezi da uče srpsko-hrvatski, a od nas niko nije znao nijedne riječi albanskog. Ako je znao, to je bila neka pogrdna riječ.
I htio sam zbilja da napravim pjesmu na albanskom. U Skoplju sam snimao album „Uspavanka za Radmilu M.“ i onda sam sa neka dva Albanca koji su bili tekstopisci sjeo da radim tekst. Ipak, dao sam na provjeru da ga neko prevede. Prva verzija tog teksta je bio poziv na pobunu. Rekao sam: „Ne možemo, dečki, to da radimo na mojoj ploči“, ali smo napravili nešto što je meni ostalo iz vojske. One riječi: „Roka mandoljina“.
Bregović je govorio i o svojim iskustvima sa Albancima u Sarajevu i otkrio detalj koji je možda najbolje oslikao položaj Albanskog naroda u to vrijeme.
„Cijeli sam život volio boks i bio sam predsjednik bokserskog kluba Željezničar. U vojsci sam upoznao odličnog boksera, Albanca, poluteškaša. Kod nas u klubu te „male“ kategorije su bili Albanci i Romi, jer su bili neuhranjeni. To su bili borci, bokseri od 50 kilograma, mi smo toliko imali kad smo bili u osnovnoj školi. Toliko neuhranjeni su bili samo Romi, ili Albanci…“
Pjesma je i danas slušana
Ova pjesma i danas se sluša na zvaničnom youtube kanalu Bijelog dugmeta gdje ima preko 1,2 miliona pregleda a neki od najpopularnijih komentara dolaze upravo od Albanaca.
U naše vreme sedamdesetih godina, obožavali smo ovu grupu. Mnogi od nas su imali LP ploče Bijelog dugmeta. Ova pesma na albanskom jeziku bila je i znak poštovanja ove grupe prema brojnim fanovima sa Kosova, glasi prevod jednog od komentara na Albanskom jeziku objavljen prije četiri godine
—-
Sa samo 13 godina, prvi put čujem pesmu ‘Kosovska’ i saznajem ime grupe ‘Bijelo dugme’ preko Radio Prištine. Nešto ranije sam čuo i pesmu ‘Ako možeš zaboravi’, i od tog vremena pa sve do sada, ‘Bijelo dugme’ je grupa moje adolescencije i mladosti. Slušam ih već 36 godina… i doživljavam ih isto kao prvog dana, prevod je još jednog od komentara na Albanskom jeziku.
—-
Bijelo dugme je nateralo celu Jugoslaviju da peva na albanskom jeziku.”
—-
Imao sam 11 godina kada je objavljena ova pesma. U “narodu” se svašta pričalo o Albancima, a polako se u medijima krčka. Opet, svaki Albanac kojeg sam upoznao, a bilo ih je i u Beogradu, su bili divni ljudi… Zbog pesme sam malo naučio albanski i čitao o njihovoj kulturi (to je bilo pre Googlea). Mnogo smo sličniji nego što priznajemo…
U nastavku donosimo tekst pjesme
Sonte te lutem behu gadi
Se do te vije vone pas teje
Hape moj dollapin, zgjedhe ti,
Fustanin me te mire.
Regulloi floket, bukuri
Ashtu moj ti vete si di
Ne bystek ven lul bozhure
Dua te jeshe nder te gjitha me e mire.
A e din se t’gjithe do te jene atje
Per ne te dy do te kete hare
Shkojme se bashku, nje dy tre
Roka mandolinen bjeri bjeri bjeri ciftelies
Te gjithe doo t’kendojme
Kenga le t’jehoje
Cdo gje mund te jete Roken-roll!
Nese nena nuk t’lejon
A tehere gjeje shteg vete si di
Mos u ngut, mos u shpejto
Prit gjersa gjumi e kaplo.
Pervjedhu nga kapigjiku
Ruj fustanin mos e gris
Ke kujdes mos e humb bozhurin
Dua te jeshe hej moj si hyjneshe.
U autorskom prevodu, pesma je nazvana „Hoću da budeš najsvjetlija”:
Večeras, molim te, budi spremna
doći cu kasno k tebi
otvori ormar i izaberi najljepšu haljinu.
Dotjeraj kosu, ljepoto
onako k’o sto ti znaš
Na tvoj pramen stavi cvijet božura
Htio bih da među svima budeš najsvjetlija.
Je l’ znaš da će svi skupa biti tamo
za nas dvoje biće dobro veselje
Idemo zajedno, jedan, dva, tri
Roka mandolina
sviraj na čifteliju
svi ćemo pjevati
pjesma neka zaori
Sve može biti rock’n’roll
Ako te majka ne pusti
onda nađi izlaz sama, kao sto ti znaš
nemoj žuriti, čekaj dok
majka duboko ne zaspi.
Nekako izađi preko kapidžika,
pazi haljinu da ne podereš
pazi, ne izgubi božur.
Bregović je rekao da su ga Albanci jako poštovali zbog pjesme „Kosovska“, da je u Zagrebu uvijek imao besplatan burek kod jednog vlasnika Albanca, kao i da mu je u Osijeku jedan Albanac poklonio lančić, „od oca uspomenu“, kako je rekao.
Kontekst
Donošenjem Ustava iz 1974. godine, Autonomna Pokrajina Kosovo dobila je široka ovlaštenja koja su je u praksi gotovo izjednačila sa statusom republika unutar jugoslovenske federacije. Ovaj politički zaokret omogućio je snažnu afirmaciju albanskog nacionalnog identiteta, uključujući otvaranje brojnih kulturnih i obrazovnih institucija.
Ključnu ulogu u obrazovnom sistemu odigrao je Univerzitet u Prištini, koji je uspostavio intenzivnu saradnju sa institucijama iz Tirane. Na osnovu tih međudržavnih sporazuma, profesori iz Albanije dolazili su u Prištinu donoseći sa sobom ne samo udžbenike, već i rigidnu ideologiju režima Envera Hodže. Među studentima se počeo širiti snažan uticaj dogmatskog marksizma-lenjinizma, koji je u izolacionističkom modelu Albanije video “pravi” socijalizam, nasuprot jugoslovenskom samoupravljanju.
Tenzije su kulminirale u martu 1981. godine, kada je naizgled banalan studentski protest zbog loših uslova u menzi brzo prerastao u masovne političke demonstracije. Iako su inicijalni zahtjevi bili socijalne prirode, pod uticajem radikalnih grupa ubrzo su se čule parole poput “Kosovo republika” i veličanje Envera Hodže. Jugoslovenske vlasti su na ove događaje odgovorile uvođenjem vanrednog stanja i upotrebom policijske i vojne sile radi gušenja pobune.
Demonstracije su izazvale dubok šok u jugoslovenskoj javnosti, jer su razotkrile neuspeh politike “bratstva i jedinstva” u pokrajini. Ovaj period ostao je upamćen kao početak duge decenije političke krize koja će na kraju dovesti do potpunog raspada države. Umesto demokratizacije, događaji iz 1981. su produbili nacionalni jaz i stvorili atmosferu međusobnog nepoverenja koja je decenijama definisala odnose na Balkanu.
Nezavisni mediji teško opstaju. Jednokratnom donacijom ili mjesečnom pretplatom možete nam pomoći da nastavimo kreirati tekstove koje čitate
Podrži nas