Bilo je to najspektakularnije suđenje ikada održano u Vijetnamu, koje je doličilo jednoj od najvećih bankarskih prevara koje je svijet ikada vidio.
67-godišnja vijetnamska investitorka osuđena je u četvrtak na smrt zbog pljačke jedne od najvećih banaka u zemlji u periodu od 11 godina. Odluka je odraz vrtoglavih razmjera prevare. Truong My Lan je osuđena za uzimanje 44 milijarde dolara (35 milijardi funti) zajmova od Saigon Commercial Bank.
Kampanja je dovela do toga da su dva predsjednika i dva zamjenika premijera bili prisiljeni da podnesu ostavke, a stotine zvaničnika disciplinski kažnjeni ili zatvoreni. Sada se jedna od najbogatijih žena u zemlji pridružila njihovim redovima.
Slična suđenja godinama gledamo u Kini gdje decenijama brojni visoki zvaničnici padaju pod optužbama za korupciju a dovoljno je pomenuti samo da je Zhou Yongkang, jedan od nekada sedam članova najvišeg politbirao osuđen za korupciju i izbačen iz partije.
Da li je stanje korupcije u Kini i VIjetnamu zaista toliko rasprostranjeno?
Po globalnom indeksu koji rangira zemlje od najboljih prema najgorima kada je u pitanju rasprostranjenost korupcije Vijetnam je bio na prosječnom 83. mjestu od 180 zemalja dok je Kina na 76. mjestu sa ocjenom (42).
Uprkos tome što se stanje demokratije cijeni kod globalnog rangiranja, Kina i Vijetnam koje imaju jednopartijski sistem nalaze se na sredini ljestvice u svijetu i daleko ispred većine zemalja u svom okruženju i u cijeloj Aziji. Na istoj poziciji je komunistička Kuba, ali i Orbanova Mađarska ili Sjeverna Makedonija.
Druge zemlje iz našeg okruženja Srbija (104. mjesto), Bosna i Hercegovina(108.) i Albanija (98.) stoje daleko lošije dok su na samo dno ove liste najkorumpiranijih država prikovani desničarski režimi u kojima veliki uticaj religije ne pomaže u obuzdavanju korupcije, pa tako Iran zauzima 149. mjesto , Azerbejdzan 154. a Putinova Rusija 141. mjesto .
Čemu onda toliki strah od korupcije u Kini i Vijetnamu?
Poslednje suđenje za korupciju u Vijetnamu jedno je od od najvećih u komunističkoj eri i najdramatičnije poglavlje do sada u kampanji za borbu protiv korupcije “Užarene peći” koju je vodio generalni sekretar Komunističke partije Nguyen Phu Trong.
Konzervativni ideolog ogreznut u marksističkoj teoriji, Nguyen Phu Trong vjeruje da bijes naroda zbog neukroćene korupcije predstavlja egzistencijalnu prijetnju monopolu Komunističke partije na vlast.
Marksistički pristup korupciji, kako ga može tumačiti Trọng, mora imati nekoliko ključnih tačaka kao što su odnos prema imovini, razdvajanje elite od naroda, efikasnost sistema i ugrožavanje legitimiteta jer “korupcija ugrožava ovaj legitimitet jer stvara percepciju da vlast ne služi interesima radničke klase, već se koristi za ličnu korist. To može dovesti do gubitka podrške među radnicima i širokim slojevima stanovništva“
Korupcija je kao hrđa koja nagriza čelične strukture naše partije i države.
Nguyễna Phú Trọng
Dakle, Trọng, kao predstavnik komunističke vlasti, verovatno bi argumentovao da korupcija nije samo moralni problem, već i ozbiljna pretnja samoj revoluciji i opstanku komunističke vlasti.
Zbog toga je Mao Cedung pokrenuo čak i Kulturnu revoluciju
Sličnu teoriju korupcije imao je i Mao Cedung koji je smatrao da su korupcija i birokratija ozbiljne pretnje komunističkoj vlasti jer je došlo do “formiranja privilegovane elite koja je zloupotrebljavala svoju moć i uživala u privilegijama na račun radničke klase”.
Upravo iz tog razloga Mao je pokrenuo Kulturnu revoluciju jer je smatrao da će se tako očistiti korupcija, birokratija i kontrarevolucionarni elementi. Naravno, ono što se desilo u praksi nije tema rasprave ali većina savremenih marksističkih teoretičara i danas smatra da je Mao tačno identifikovao problem koji je doveo do pada komunizma.
Ključni razlog ovakvog straha od korupcije ugrađen je u samu ideologiju komunizma koji legitimitet svoje vlasti zasnima na obećanju bolje budućnosti u kojoj nudi prosperitet, jednakost i socijalnu pravdu odnosno poštenu raspodjelu dobara.
Kako su se ovi ideali teško ostvarivali brojni komunisti napustili su ovu ideologiju da bi sačuvali vlast i počeli jednostavno legitimitet umjesto na budućnosti, zasnivati na prošlosti.
Zašto su desničarski režimi imuni na otužbe za korupciju
Nije tajna da je Nikita Hruščov bio poslednji sovjetski vođa koji je vjerovao u komunizam i čak u partijskom programu naveo i tačnu godinu 1980. kada će se iz socijalizma konačno preći u komunizam. Njegov nasljednik Leonid Brežnjev to je izbrisao i počeo napuštati suštinu same ideologije.
Kako se postavilo pitanje “zašto smo tu, zašto vladamo, zašto postojimo” počeo je u prvi plan uzdizati slavu pobjede Crvene armije u Drugom svjetskom ratu jer smo “tu zato što smo oslobodili svijet od fašizma”.
Ista praksa samo drugačije ideološki obojena nastavljena je i u Putinovoj Rusiji koja širokim slojevima osiromašenog stanovništva nudi ništa drugo no “sveto pravo” da vlada narodima čije postojanjese negira, i teritorijama kojima na koje se nakad prostiralo carstvo.
U takvim režimima gdje uska grupa Putinovih oligarha kontroliše preko 90% nacionalnog bogatstva optužbe za korupciju nemaju gotovo nikakav uticaj na legitimitet koju vlast crpi daleko iz “slavne prošlosti”.
Zbog toga na spisku istaknutih zvaničnika kojima se sudilo za korupciju u Rusiji godinama nema nikog ko se nije pobunio protiv vlasti.
Zato se veliki resursi u Rusiji i sličnim zemljama ulažu u projekte prekrajanja istorije zasnovane na poluistinama i probranim fragmentima stvarnosti kako bi se se mogao poduprijeti legitimitet vlasti. Iz tog razloga je “skupljanje ruskih zemalja” poput Krima u slučaju Putina i njegovog režima, često ima veći uticaj na percepciju legitimiteta vlasti nego izgradnja pravne države i nacionalno blagostanje.
novidani.com