Spomenik pravoslavnom svešteniku i učesniku Narodnooslobodilačke Borbe Vladi Zečeviću na Trgu Jovana Cvijića u Loznici u školskom parku, bio je meta vandalizma.
Spomenik je poliven narandžastom bojom, a na postamentu je napisano ”Ubica Srba”.
Policija je izašla na lice mesta i vrši uviđaj. Od velike pomoći su im kamere kojih u velikom broju ima u parku i oko istog, navodi se na facebook stranici Grad Loznica.
Ovo je još jedan u nizu napada na partizanske spomenike u Srbiji koji su sve češće meta vandala uslijed snažne propagande vlasti kojom se nastoje potpisnuti vrijednosti NOR-a. Ovu propagandu osim provladinih medija u velikoj mjeri svojim resursima na društvenim prežama pomažu brojne stranice i fejk portali povezani sa ruskom propagandom.
Sve je za posljedicu imalo sve češće pozive na skrnavljenje partizanskih spomenika na društvenim mrežama . Tako se u većini komentara na lokalnim portalima na ovu vijest koji dolaze kako sa pravih tako sa lažnih botovskih profila ponavljaju floskule i propagandi narativi vlasti bez elementarne osnove u kojima se Zečević optužuje za zločine nad Srbima i zabranu povratka Srba na Kosovo na kon rata.
Ko je bio Vlada Zečević
Vlada Zečević rat je počeo kao pripadnik četnika Draže Mihajilovića ali je razočaran bio jedan od onih koji su tokom ustanka 1941. godine prišli partizanima. Razlog je bio taj što je Draža Mihailović prestao da se bori protiv Nemaca i stupio u otvorenu kolaboraciju.
Vlada Zečević rođen je 21. marta 1903. godine u Loznici. Završio je bogosloviju u Sremskim Karlovcima, a Teološki fakultet u Beogradu. Od 1927. do 1941. godine službovao je kao sveštenik u Krupnju, gde je, kao opozicionar, aktivno učestvovao u političkom životu.
Avgusta 1941. godine je učestvovao u podizanju narodnog ustanka zajedno sa Georgijem Bojićem iz Tronoše, i oni su sudjelovali u oslobađanju Loznice.
Poslije toga je bio u četničkom rukovodstvu. Nakon napada na Šabac, partizani i četnici su se razišli, a pop Zečević je u to vrijeme preveo oko 500 četnika u partizane.
Vladu Zečevića je šef britanske vojne misije pri jedinicama NOVJ Fitzroy MacLean ovako opisao
»Primetio sam da pored uobičajene crvene zvezde, ovaj pokretni arsenal ima i zlatan krst na svojoj kapi. Ovo je bio srpski pravoslavni sveštenik koji je u trenutku nemačke okupacije pokupio sve za borbu sposobne parohijane i poveo ih u šumu. Prvo se pridružio Mihailoviću i postao komandant jedne četničke jedinice. Ubrzo je, međutim, napustio četnike i prišao partizanima. Ovo je uradio, objasnio nam je, zato što kod Mihailovića nije imao dovoljno prilike da se bori. Kod partizana, s druge strane, mogao je da se bori koliko hoće, a istovremeno da i dalje zadovoljava duhovne potrebe Srba u Titovim jedinicama.Fitzroy MacLean, šef britanske vojne misije pri NOVJ
Nakon sloma ustanka u Srbiji Valjevski partizanski odred je potpuno nestao a veliki broj boraca prelazi u četnike. Zečević se zajedno sa Vrhovnim štabom i glavninom partizanskih snaga povlači u Bosnu i tokom leta 1942, učestvovao je u pohodu u Bosansku krajinu.
Na Prvom zasedanju AVNOJ-a, novembra 1942. izabran je za člana Izvršnog odbora, zaduženog za verska pitanja. Za vreme Četvrte neprijateljske ofanzive, početkom 1943. povlačio se zajedno sa članovima Izvršnog odbora AVNOJ-a prema Neretvi, a potom je u maju i junu učestvovao u borbama na Sutjesci.
Iz istočne Bosne, u leto 1943, zajedno sa Ivanom Ribarom je otišao u Liku i boravio u oslobođenom Otočcu, a potom je sa Edvardom Кardeljom otišao u Sloveniju, gde je oktobra 1943. učestvovao na Кočevskom zboru.
Član KPJ
Novembra 1943. na Drugom zasedanju AVNOJ-a u Jajcu, izabran je za člana Predsedništva AVNOJ-a i Nacionalnog komiteta oslobođenja (NКOJ), odnosno njegovog poverenika za unutrašnje poslove. Početkom 1944. sa delom članova Predsedništva AVNOJ-a boravio je u Gorskom kotaru i Кočevju, a u martu je došao u oslobođeni Drvar, gde se nalazio Vrhovni štab NOV i POJ.
Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je 1942. godine. U ratu je bio zamjenik političkog komesara Valjevskog partizanskog odreda, član Vrhovnog štaba NOV i POJ, član Izvršnog odbora AVNOJ-a i povjerenik Vjerskog odsjeka Prvog zasjedanja AVNOJ, član Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i povjerenik za unutrašnje poslove.
Poslije oslobođenja Jugoslavije nalazio se na raznim odgovornim dužnostima. Bio je ministar unutrašnjih poslova u Vladi FNRJ; ministar građevina i saobraćaja u Vladi NR Srbije (1952-1953); predsjednik Saveznog vijeća Savezne narodne skupštine (1954-1960); predsednik Odbora za organizaciju vlasti i upravu Savezne skupštine.
Član Saveznog izvršnog veća bio je od januara 1953. godine. Bio je poslanik republičke Ustavotvorne i Savezne narodne skupštine, član Saveznog odbora SSRNJ, Predsjedništva Saveznog odbora SUBNOR i drugo. Imao je čin rezervnog pukovnika JNA.
Umro je u Beogradu 26. oktobar 1970. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.