Društvenim mrežama proširio se govor bivšeg grčkog ministra finansija i ljevičarskog filozofa Janisa Varufakisa gdje daje odgovore na pitanja zašto su ljevičari istorijski gubitnici procesa koji su krenuli sa velikom ekonomskom krizom 2008. godine.
Zašto je ljevica gubitnik historije? Konstantno. Mi smo najveći gubitnici historije. Recimo 2008. dolazi velika ekonomska kriza i naša kritika kapitalizma pokazala se potpuno tačnom. I naravno, mi smo jedina politička snaga koja od toga nije imala koristi. Zatim je došla je pandemija, došlo je do još jednog velikog kolapsa kapitalizma, a ipak nismo uspjeli pokupiti apsolutno ništa. Samo su protivnici vakcinacije i druge budale imali koristi od toga. Dakle, mi smo gubitnici historije, smatra Varufakis.
U nastavku je objasnio da ljevica nikada nije uspjela artikulisati nezadovoljstvo u smislenu političku akciju i da je tako bilo sve do krize u Grčkoj 2015. godine kada se ljevičarski talas počeo širiti Evropom.
Nakon financijalizacije, koju sam opisivao kao rezultat tog preokreta Amerike od zemlje suficita, od zemlje deficita, i s oslobađanjem bankara, odjednom imate deindustrijalizaciju na Zapadu, u ovoj zemlji, u Sjedinjenim Državama, čak i u velikim dijelovima Evrope. Fokus moći se pomjera s industrije na finansije. Ljudi poput Schrodera u Njemačkoj ili Tonija Blaira ovdje u Velikoj Britaniji, čak i ako su bili dobronamjerni socijaldemokrati, zamišljaju situaciju u kojoj stavite londonske bankare na jednu stranu, a sindikate na drugu. Nema se šta raspravljati. O čemu se raspravlja među njima? Tako odjednom… Socijalna demokratija postaje nemoguća. I mi, ljevičari, imali smo zadatak da smislimo alternativnu viziju tehnološki naprednog, demokratskog, liberalno-socijalističkog društva. I nikada nismo uspjeli to da sastavimo, objasni opje.
Zatim se prisjetio pokreta Okupirajmo Wall Street i drugih demonstracija.
Uvijek smo bili otporni. Uvijek smo, znate, demonstrirali protiv nečega. Nikada nismo uspjeli da sastavimo viziju onoga što treba učiniti. A onda je došla naša velika prilika, 2008. godine, i propustili smo je sa Okupacijom Wall Streeta, Okupacijom London Cityja, čiji sam i ja bio dio. Ali bili smo smiješni, zar ne? Samo smo okupirali trg i skandirali i žestoko se raspravljali o tome da li Coca-Cola treba biti dozvoljena na trgu. Postali smo nebitni, smatra Varufakis.
Po njemu ključna prilika propšuštena je u Grčkoj 2015. godine nakon dužničke krize u koju je upala ova zemlja. Bivši premijer Grčke Aleksis Cipras i Janis Farufakis predvodili su tada Syrizu do pobjede na radikalno lijevim (anti-štednja) programom, koji je predviđao ukidanje mjera štednje, poništavanje nekih memoranduma s kreditorima i socijalne reforme. Uspjeli su osvojiti vlast ali Varufakis smatra da je Ciprasova izdaja tih ideja imala dalekosežne posljedice za evropsku ljevicu.
-To 2015. godine u Grčkoj je za mene bio prekretnički trenutak u evropskoj ljevici. Jer u Grčkoj je bila vlada koja je, barem u teoriji, eksplicitno bila na strani radikalne ljevice. Čak je i u naslovu pisalo “no pasaran”, neće proći, neće provoditi većinu mjera štednje, neće biti nove kreditne kartice za naš narod. I primijetio sam da su u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, čak i u dalekom Brazilu, ovdje u Velikoj Britaniji, mnogi ljudi bili inspirisani time. Nekoliko mjeseci kasnije, naše vlastito vodstvo, moj premijer, to izdaje. U ime ljevice nameće najstrože, najstrože mjere štednje našem narodu. Je li onda čudo što smo gubitnici historije, pita se Varufakis.
Na njegov govor za tri dana reagovalo je 55 hiljada korisnika instagrama.
Šta se dogodilo u Grčkoj 2015. godine
U julu 2015. godine Cipras je raspisao referendum na kojem je narod velikom većinom odbacio mjere štednje koje su tražili kreditori iz EU i MMF-a. Međutim, samo nekoliko dana kasnije Cipras je ipak prihvatio još teži paket mjera štednje kako bi spriječio izlazak Grčke iz eurozone. Varufakis je to doživio kao izdaju volje naroda.
Varufakis je zagovarao tvrđi pregovarački pristup, uključujući i pripremu za „Plan B“ (npr. paralelnu valutu i mogućnost izlaska iz eurozone ako EU ne popusti).
Cipras je smatrao da bi izlazak iz eurozone bio prevelik rizik i da je bolje prihvatiti dogovor s kreditorima, čak i po cijenu političkog gubitka.
Tokom pregovora u Briselu Varufakis je često bio viđen kao „nepredvidiv i težak“ od strane evropskih lidera. Cipras je, pod pritiskom EU i unutar sopstvene partije Syriza, odlučio da ga ukloni iz prve linije pregovora kako bi ublažio tenzije.
Nakon potpisivanja sporazuma sa kreditorima, Varufakis je dao ostavku na funkciju ministra finansija jer nije želio biti dio politike koju je smatrao kapitulacijom i suprotnom sopstvenim uvjerenjima.
Tsipras je razlaz s Varufakisom opisao na više načina, ali jedan od komentara koji je privukao pažnju bio je kad je rekao da je Varufakis izgubio kredibilitet prema svojim međunarodnim sagovornicima. Takođe, u parlamentu je branio Varufakisa, govoreći da, iako je napravio greške — “kao i svi mi” — planovi koje je predlagao nisu bili zamišljeni da odvedu zemlju u potpunu katastrofu.