Novi je predsjednik Čilea, Gabriel Borić, naglasio važnost svojih jugoslavenskih korijena. No i prije Borićevog uspona na političku scenu, u znatnom dijelu prošlog stoljeća, jugoslavenski je socijalizam imao ogroman utjecaj na čileansku ljevicu. Prošli je mjesec ljevičar Gabriel Borić izabran za novog čileanskog predsjednika u drugom izbornom krugu, u kojem se kandidovao protiv ekstremno-desničarskog kandidata Joséa Antonia Kasta. U nesigurnoj političkoj klimi koja je uslijedila masovne narodne proteste 2019.g., referendum za izmjenu Ustava koji je ostavština režima Augusta Pinocheta, te padom tradicionalnijih stranki, Borić je osvojio najviše glasova kao kandidat široke centroljevičarske koalicije.
U danima poslije izbora o Borićevoj su se životnoj priči raspisali globalni mediji, a o njegovoj su pobjedi posebno pisale novine I Jugoistočne Evrope. Borić je potomak jugoslavenskih imigranata koji su se naselili na jugu Čilea pri kraju devetnaestog stoljeća, i, nakon njegove uloge vođenja studentskih protesta 2011.g. postao je član čileanskog Kongresa za Magallanes – distrikt sa znatnom populacijom ljudi koji imaju porodične veze u regiji Dalmaciji u Hrvatskoj.
Borić često naglašava svoje jugoslavensko porijeklo kao dio svog identita. No, nalik vodi kraj obale Punta Arenasa na jugu Čilea, grada iz kojeg dolazi, Borić je samo kap u moru mnogo duže priče o vezama između Jugoslavije i čileanske ljevice. Mnogo prije Borićevog političkog uspona socijalistička je Jugoslavija pomogla u oblikovanju smjernica i rada čileanskog socijalizma – pritom ostavljajući bogato naslijeđe kojem bi novi Predsjednik mogao još pridodati.
Jugoslavenski radnici u Latinskoj Americi
Ključan dio poveznice Jugoslavije sa Latinskom Amerikom jeste pokret radnika – u najdoslovnijem smislu te sintagme. Priča počinje pri kraju devetnaestog stoljeća sa masovnim iseljavanjem siromašnih zemljoradnika i nekvalifikovanih radnika iz Jugoistočne Evrope u Latinsku Ameriku, pogotovo u zemlje Južne kupe.
Nekoliko hiljada Jugoslavena, većinom s područja današnje Hrvatske (tada pod austrougarskom vlašću), smjestilo se u Argentini, Čileu, Urugvaju, Boliviji i jugu Brazila, tražeći bolji život. Ovaj se priljev ljudi nastavio i u ranom dvadesetom stoljeću, potpomognut SAD-ovim Zakonom o imigraciji koji je ograničio broj ljudi kojima je dopušteno useliti se u SAD. Za posljedicu je to imalo da je Latinska Amerika postala obećana zemlja hiljadama jugoslavenskih migranata, od kojih je nekih 150 000 živjelo na tom potkontinentu do 1928.g.. Njihov je broj nastavio rasti za vrijeme tridesetih, u vrijeme kada se tada-novoosnovana jugoslavenska država suočavala sa unutrašnjim tenzijama i teškom borbom da poboljša svoju iznimno-agrarnu, neuravnoteženu i o kreditima ovisnu ekonomiju.
Drugi svjetski rat donio je historijsku prekretnicu u Jugoslaviju – te s njom i u opseg i u sastav njenih državljana prisutnih u Latinskoj Americi. Nakon invazije 1941.g. od strane sila Osovine i pada monarhije Karađorđevića, u regionu su se uspostavili njemački protektorat u Srbiji i fašistička “Nezavisna Država Hrvatska”. No onda je stigla uspješna partizanska borba koju je predvodila Komunistička partija Josipa Broza Tita i stvaranje federalne, socijalističke Jugoslavije. Ovo je uzrokovalo iseljenje velikih masa antikomunističkih i ultranacionalističkih političkih emigranata u Latinsku Ameriku, većinom hrvatskog ili slovenačkog porijekla, te često bivših fašističkih kolaboratora.
Priljev na hiljade takvih emigranata poslije 1945.g. radikalno je izmijenio stanje prisutnosti Jugoslavena u Južnoj Americi. No i ovo je variralo po državama: dok je Argentina primala masivan broj tih migranata, koji su postali dominantni u jugoslavenskoj i pogotovo hrvatskoj dijaspori – što je Buenos Aires učinilo bazom fašističkog ustaško djelovanja i, naravno, globalnog antikomunizma – jugoslavenska je zajednica u Čileu bila otporna na te utjecaje. Možda zbog relativno bolje društvene pozicije u Čileu, činjenici da je većina njih došla iz manje radikalizovane i manje “kroatizirane” regije Dalmacije, ili možda zbog manjeg utjecaja fašističkih ideja u Čileu u usporedbi s Argentinom, hrvatska je zajednica u ovoj držvvi bila manje konzervativna i generalno više pro-jugoslavenska, kao što će ostati do 1991.g..
No ovo nije samo priča o migrantskim radnicima i fašističkim kolaboratorima, nego i o militantnim akterima sa snažnom vjerom u demokratski socijalizam. U periodu Hladnog rata veze između Čilea i Jugoslavije postat će snažnije nego prije, dok su se odnosi stvrdnjavali između usko-povezanih socijalističkih pokreta.
Pokret nesvrstanih i globalni socijalizam
1948. je godine, nakon niza sukoba sa Sovjetskim savezom, Jugoslavija izbačena iz zajednice socijalističkih država. U strahu od izolacije u sve više podijeljenom svijetu, Beograd je odlučio proširiti svoju mrežu saveznika van Evrope. Do tada dekolonizovane države Afrike i Azije, kao i ekonomski-propale nacije Latinske Amerike, imale su najvažniju ulogu u spoljnoj politici Jugoslavije. S vremenom i uz uspon drugih afričkih i azijskih sila kao što su Nasserov Egipat i Nehruova Indija, jugoslavenski poduhvat u onome šta će kasnije biti prozvano ”Trećim svijetom” vodit će do stvaranja Pokreta nesvrstanih 1961.g., alternativni projekat za nerazvijene države koje su tražile da ojačaju svoju poziciju na granici u kontekstu polarizacije Hladnog rata.
Glavni je centar djelovanja Beograda u Latinskoj Americi bio Čile. Razlog nije bilo prisustvo velike jugoslavenske dijaspore koliko je bila činjenica da je Čile bio sjedište Narodne socijalističke partije (PSP), radikalizovane i čvrste marksističke stranke koju su također vodile ideje trećesvjetaštva, narodnog nacionalizma i radikalnog antiimperijalizma. 1952.g. su čileanski socijalisti poduzeli su inicijativu da kontaktuju jugoslavensku delegaciju u Santiagu i izraze interes za jugoslavenskim socijalističkim modelom. U vrijeme kad je Beograd hitno trebao saveznike, inicijativa PSP-a kao da je bila Bogom dana. Od tada Jugoslaveni i Čileanci razvijaju blisko političko prijateljstvo koje će imati dubok učinak na historiju čileanske ljevice.
U godinama poslije čileanski su socijalisti objavljivali djela jugoslavenskih socijalista prevedena na španski za latinoameričku publiku, jugoslavenski su predstavnici dolazili u Latinsku Ameriku na redovne posjete i čileanski socijalistički lideri kao što su Raúl Ampuero i Salomón Corbalán također prešli Atlantski okean kako bi svojim očima vidjeli dostignuća jugoslavenskog socijalizma. Ti su posjeti imali snažan utjecaj na ideje čileanskog socijalizma, a od njih zasigurno najizvanredniji je bio posjet intelektualca Oscara Waissa i senatora Aniceta Rodrigueza 1955.g. – iskustvo o kojem Waiss piše u putopisu Amanecer en Belgrado (Zora u Beogradu). Ovo je jugoslavenski samoupravni socijalizam i ulogu Jugoslavije u Pokretu ostvarilo kao uzore većini čileanske ljevice.
Čile je tako postao glavno uporište jugoslavenskog djelovanja u Latinskoj Americi. Zbog čestog prisustva Čileanske socijalističke partije u skupovima Pokreta nesvrstanih, čileanski su studenti dobijali beneficije u obliku stipendija da dođu u Jugoslaviju, i čileanski političari jugoslavenskog porijekla kao Kršćanski demokrat Radomiro Tomić Romero su također išli u prijateljske posjete Jugoslaviji. Kada je 1963.g. Tito odlučio da ode na turneju po Latinskoj Americci kako bi promovisao Pokret nesvrstanih i nuklearno razoružanje, Čile je bio jedna od njegovih najvažnijih destinacija. Posjet mu je dao šansu da održi službene razgovore s konzervativnim predsjednikom Jorgeom Alessandrinijem, ali i da se povodom toga sastane i sa Socijalističkom partijom i zajednicom Jugoslavena u Čileu.
Sa radikalizacijom Hladnog rata u Latinskoj Americi – pogotovo nakon vala diktatura podržanih od strane SAD-a koji je taj kontinent preuzeo šezdesetih i sedamdesetih – utjecaj Jugoslavije počeo je opadati. No solidarnost između čileanskih i jugoslavenskih socijalista ostala je snažna čak i u tim turbulentnim vremenima. Jugoslaveni su posjetili Čile za vrijeme socijalističke vlasti Salvadora Allendea, davajući podršku jednoj od najprogresivnijih vlasti na kontinentu, i, uz to je čileanski ekonom jugoslavenskih korijena Pedro Vusković poprimio poziciju Ministra gospodarskih pitanja u Allendeovoj Vladi. Možda je najvažnije to što Beograd nije oklijevao dati sklonište desetinama socijalističkih militanata koji su pobjegli od represije Pinochetovog režima nakon krvavog državnog udara 11.9.1973.g.. Socijalistička se Jugoslavija tako dokazala odanom jednom od najodlučnijih, najhrabrijih i najdemokratičnijih socijalističkih projekata ikada ostvarenih u Latinskoj Americi – i onome kojeg je sam Beograd dijelom oblikovao.
Borić i stvaranje nacije
Nakon duge i krvave diktature i nekoliko desetljeća neoliberalne administracije trenutačni čileanski kontekst zasigurno nije isti kao i u sedamdesetima. Štoviše, ne samo da je socijalistička Jugoslavija prestala postojati nego je nestala u jednom od najnasilnijih bratoubilačkih ratova moderne Evrope. No dolazak na vlast Gabriela Borića, demokratskog socijalističkog militanta jugoslavenskih korijena, možda je predviđanje boljeg sutra.
Danima nakon prošlomjesečnih izbora Borićevo je porijeklo bilo tema raznih diskusija na medijima i društvenim mrežama. Čak nekoliko desetljeća nakon ratova u Jugoslaviji devedesetih – u kojima su elite skoro svih njenih republika iskoristile ekonomsku nejednakost bivše federacije i ostatke nacionalizma kako bi podsticale međuetničke sukobe i pretvorile se u pobjednike tranzicije – o njegovom se nacionalnom identitetu žestoko raspravljalo. Mnogi su tvrdili da Borić nije jugoslavenskog nego hrvatskog porijekla. No time su negirali ne samo činjenicu da mu je porodica napustila Dalmaciju u vremenu kada je hrvatski identitet bio skoro neprimjetan među običnim stanovništvom nego i činjenicu da sam Borić naglašava važnost svog jugoslavenskog identiteta u svom životu.
Kao i kod mnogih ljudi u državama bivše Jugoslavije, Borićeva lična veza sa njegovim korijenima i identitemo zasigurno je kompleksna i zbunjujuća. Kao što je rekao pred čileanskim Kongresom 2014.g. odajući počast Hrvatima koji su se smjestili u Čileu, svijet mu se preokrenuo 1991.g., kada su svi podsjetnici na Jugoslaviju u njegovom gradu nestali preko noći. “Klub Jugoslavena”, “jugoslavenska škola” i “jugoslavenski kvart” u njegovom gradu na jugu Čilea promijenili su ime u “hrvatski”. “Nisam Hrvat, nego Jugoslaven”, Borić je rekao baki za vrijeme porodičnog okupljanja, i baka mu se jako uzrujala. Tek je godinama kasnije, kako tvrdi, Borić shvatio tugu svoje bake zbog sukoa koji su tada razarali Balkan, u kojem je teritoriju Hrvatske napadala ista vojska koja se zaklela da će je braniti.
Ako išta, Borićev govor govori koliko su duboko povezani hrvatski i jugoslavenski identiteti, čak i na nivou društvenih i kulturnih imaginarija onih sa nekom vezom s bivšom Jugoslavijom. Borić je završio govor sjetivši se “onog stiha kojeg su naši djedovi pjevali svaku noć nama što nikad nismo kročili na hrvatsko tlo”. Također je uzeo “Tamo daleko” kao primjer – poznatu srpsku narodnu pjesmu iz Prvog svjetskog rata, vjerovatno baziranoj na starijoj balkanskoj folklornoj baladi zajedničkoj mnogima u regionu. To je možda najočitij znak da nacionalni identitet može označavati različite stvari u različitim vremenima.
Naposlijetku će Borić nekima biti Hrvat, a drugima Jugoslaven. No kako god, on je socijalista za sve strane – obnavljajući historijsku vezu ljevice u Čileu i njegove pradjedovine.
Piše: Avgustin Cosovschi za Preokret
*Izneseni stavovi predstavljaju mišljenje autora ne moraju nužno označavati mišljenje redakcije magazina Novi DANI.