Nakon više od 1700 dana najkrvavijeg i najstrašnijeg rata u istoriji čovječanstva, 1.5. 1945. u 3 sata ujutro na kupolu razrušenog Reichstaga u Berlinu, u kojoj su se tada još uvijek vodile borbe, popeli su se pripadnici 150. idričke divizije Crvene armije.
To su bili poručnik Mihail Jegorov te vojnici Meliton Kantarija i Aleksej Berest, i na vrhu izvjesili zastavu SSSR-a kao simbol konačnog pada i propasti zlokobnog nacističkog Trećeg Reicha, koji je trebao biti po hitlerovoj zamisli hiljadugodišnji, a nije izdržao ni 12 godina.
Nekoliko sati ranije, 30. 4. oko 14.30, prvu zastavu na ulaz u Reichstag unijela su druga dva vojnika, Kazah Rahimžan Koškarbaev i Grigorij Bulatov, jedan od najnepravednije zapostavljenih junaka Drugoga svjetskog rata.
Priče o vojnicima koji su zavijorili zastave na Reichstagu imaju svoje razne nastavke, a neke od njih ispisuju tragične i košmarne sudbine, zataškavane podvige, zakasnjela priznanja za suluda herojstva, ali i nepravde koja još traju, bole i čekaju da budu ispričane i ispravljene.
U mraku Berlina odjekivale su detonacije, a na prilazima Vučjem brlogu dogorijevala su tijela Adolfa Hitlera i Eve Braun. Oni su se nekoliko sati ranije ubili, a pripadnici Gestapa su njihova beživotna tijela polili benzinom i zapalili.
Bio je to znak da je ratnim patnjama u Europi kraj . Kapitulacija nacističke Njemačke potpisaće se sedam dana kasnije.
Sredinom aprila 1945. godine snage Crvene armije pod zapovjedništvom generala Georgija Žukova izbile su u predgrađe Berlina, Seelower Höhen, tada 90 kilometara od središta grada.
Njemačke snage žestoko su se suprotstavljale. Adolf Hitler tada je još bio u svom bunkeru.
Sovjetima se žurilo ne samo da okončaju iscrpljujući rat i ispune Staljinovu naredbu da se Berlin mora zauzeti po svaku cijenu.
Kada je Berlin već praktično pao, borbe su se vodile još oko Brandenburških vrata i Reichstaga gotovo četiri-pet dana, od 28. 4. a tek su u rano jutro 2.5. posljednje nacističke snage priznale svoj poraz.
Na Reichstagu je poginulo oko 2500 vojnika sa svake strane, a oko 1600 njemačkih vojnika je zarobljeno u samom zdanju..jpg)
No sve ove godine bilo je dosta istorijskih i političkih rasprava o tome ko je prvi izvjesio pobjedničku zastavu na vrhu Reichstaga.
U svakom slučaju, znamenita fotografija vješanja sovjetske zastave na kupolu, koju je snimio ratni fotograf Crvene armije i osobni Staljinov fotograf Jevgenij Haldej, režirana je, iako ne gubi na značaju.
Kako to biva, kratki trenutak slave zabilježen na fotografiji pripada trojici drugih ruskih vojnika, a to su Aleksej Kovaljov, koji drži sovjetsku zastavu na vrhu Reichstaga iznad panorame razrušenog Berlina, Bjelorus Leonid Goričev i Čečenac Abdulhakim Ismailov.
Haldej je poslije ispričao da je zbog te kultne fotografije zamalo završio u gulagu. Fotografija je zabilježila da Ismailov na ruci ima dva sata pa je neki revni agitpropovac u Moskvi procijenio kako bi neko mogao pomisliti da su ruski vojnici pljačkaši. Fotografija je retuširana prije objavljivanja u Pravdi te je jedan “nepodobni” sat uklonjen.
Tek nakon pada SSSR-a kći Jevgenija Haldeja objavila je izvorni negativ istorijskog snimka.
No u istorijske anale ipak su ušla imena prave trojice crvenoarmejaca koji su izvjesili zastavu svoje postrojbe na vrh Reichstaga – Jegorov, Berest i Kantarija.
Upravo takav “etnički” sastav odgovarao je ideološko-propagandnom narativu SSSR-a: ruski zapovjednik Jegorov, Gruzijac Kantarija kao pripadnik Staljinove nacije te Ukrajinac Berest. To je odražavalo ideološko-etnički sastav tadašnjeg SSSR-a.
No životne kobi tih ljudi dobile su čak naziv “prokletstvo stijega”. Mnogi od njih imaju filmske literarne sudbine, ali niti jedan film ili roman ne može s mjeriti s ljudskom sudbinom.
Tadašnji poručnik Mihail Jegorov ostao je i nakon rata u Sovjetskoj armiji, dobio je zvanje Heroja SSSR-a, da bi 1975. godine poginuo u automobilskoj nesreći.
Meliton Kantarija pod stare je dane, u vrijeme rata u odmetnutoj gruzijskoj pokrajini Abhaziji kada se SSSR raspadao, morao bježati spašavajući glavu i porodicu ali je u vlaku prema Moskvi 1993. godine umro od infarkta.
Aleksej Berest, pak, nakon rata prvo je uspio naplatiti svoj podvig zauzimanja Reichstaga. Kao zaslugu dali su mu da bude nekakav direktor u lokalnoj tvornici u Ukrajini, ali je, kako se sada zna, po lažnom svjedočenju osuđen za malverzacije i, kako se onda govorilo, “štetočinstvo u privredi” na deset godina zatvora, no odležao je tri i pol.
Nakon toga nije uspio naplatiti svoj ratni put – radio je u skladištu, a potom kao vozač kamiona na gradilištu.
Poginuo je 1970., gotovo nadrealno filmski, onako kako je i ratovao, spašavajući život djevojčici od naleta voza.
Predloženo je 1999. da se Berestu da zvanje Heroja Rusije, ali je to odbijeno s obrazloženjem da je on za taj podvig već dobio određene nagrade i ordene.
No 2005. godine ipak mu je posmrtno dodijeljeno zvanje Heroja Ukrajine.
Priča Grigorija Bulatova, čovjeka za kojeg se sada pouzdano zna da je prvi uletio u Reichstag, gotovo je epski tragikomična, na tragu romana Dostojevskog ili Solženjicina.
Prvi novinski izvještaji u sovjetskim novinama od početka svibnja 1945. ističu Bulatova, ali vrlo brzo odlučuje se drugačije. Nije onako kako je bilo, nego kako treba biti, kako traži ideološka propaganda.
Bulatov pada u zapećak. Čak ni prijedlog da ga se nagradi zvanjem Heroja SSSR-a ne prolazi, ali dobiva visoki orden Crvene zastave. Bulatova, koji je nositelj dvaordena za hrabrost, čak je u svojoj podmoskovskoj dači nakon rata primio lično Josif Visarionovič Staljin.
Prema legendi, rekao mu je: “Cijenimo vaš doprinos, ali situacija je takva da na vašem mjestu moraju biti drugi ljudi. Zaboravite svoj podvig”.
Bulatov to nije dobro primio jer se osjetio izigranim i povrijeđenim. Svi smo krvavi ispod kože, pogotovo kad je podvig pravi, a nepravda očita.
Priča kaže da se u dači napio pa ga je jedna konobarica optužila na silovanje te je odležao 1,5 godina u zatvoru. Nakon puštanja radio je kao drvosječa, a poslije Staljinove smrti nastojao se izboriti za povijesnu istinu.
No stalno su ga marginalizirali i ismijavali, čak je dobio i posprdni nadimak Griša Reichstag. Propio se, a zatim je ponovno završio u zatvoru odakle ga je izvukao lično maršal Žukov.
Bulatov je sve više propadao te se konačno, ne dočekavši priznanje, potpuno slomljen, uvrijeđen i prezren 1973. godine objesio u tvorničkom WC-u.
Trebalo je proći više od 30 godina od smrti da mu 2005. konačno priznaju da je upravo on prvi s crvenim stijegom u rukama uletio kroz glavni ulaz Reichstaga te mu je podignut nadgrobni spomenik s natpisom “Stjegonoša pobjede”.
Jedini koji je izbjegao tragičnu sudbinu je Kazahstanac Rahimžan Koškarbaev koji je nakon rata bio direktor najvećeg hotela u Alma Ati.
Umro je 1988. godine, a tek nakon raspada SSSR-a proglašen je nacionalnim herojem Kazahstana.
I nakon punih 75 godina još traju povijesne razmirice. No polako dolaze na svoje.
Jutarnji.hr