Novi Dani
Mišljenja

VUK BAČANOVIĆ: Postjugoslovenska građanska država kao vid zajebavanja sirotinje

Jedna od najgnusnijih kritika na račun tvorca Jugoslavije, kralja Aleksandra I Karađorđevića bila je ta da nije poštovao “povijesne” realitete i posebnosti kada je odredio da će u Kraljevini svi njeni građani biti izjednačeni pred zakonom, to jest da će svaki glas od Vardara pa do Trgiglava vrijediti isto i da će svi ti građani biti na prvom mjestu Jugosloveni, na isti način na koji su svi građani SAD Amerikanci, a svi građani Francuske Francuzi.

Što nećeš sebi, prebaci komšiji

Ali budući da je takav jugoslovenski koncept, bez ikakvog razloga, osim, naravno anticivilizacijskih tendencija hrvatskog nacionalizma, proglašen pogubnim, “tamnicom naroda” i kakvim već prikladnim frankovačkim epitetom koji je postao opšte mjesto u mejnstrim shvatanjima istorije, suočili smo se sa apsolutnom prirodnošću federalizma i konfederalizma. Naravno na način da je on savršen kada je u tuđoj bašti, dok je svaka država bivše Jugoslavije, koja je za to imala neophodne preduslove, odnosno dovoljno oružane sile da to sprovede, ipak odabrala centralizovani, građanski, model državnog uređenja.

U Hrvatskoj će se tako hvatati za glavu zbog ugrozbe hrvatskog pučanstva u BiH, ali ni u ludilu neće pomisliti da status sličan bh. Hrvatima ponudi Srbima u Hrvatskoj nakon što im ga je, u skladu sa tuđmanističkom ideologijom brutalno oduzela, Srbija će isto tako podsjećati na disfunkconalnost SR Srbije sa svoje dvije preovlaštene autonomne pokrajine, Kosovom i Vojvodinom i opravdavati njihovo čvršće vezanje za Beograd, dok će u BiH, opet, podržavati visoko decentralizovani Dejtonski ustav.

U Sarajevu će, isto tako, tobožnji građanisti i bošnjački političari liti gorke suze zbog nedostatka civilizacijskog koncepta građanske države, ali će, istovremeno pothranjivati otrovni mejnstrim koji zlurado likuje nad svakim oblikom razdrobljavanja srpskog naroda, bilo da se radi o podršci neofašističkom dukljanizmu u Crnoj Gori, bilo vojvođanskom separatizmu, bilo nezavisnosti Kosova, odnosno ekstremnom albanskom etničkom nacionalizmu.

Dok isto to Kosovo, također, insistira na centralističkom građanskom uređenju, te u pitanje dovodi i nešto tako prosto kao zajednica srpskih opština, a kamoli neki veći oblik srpske autonomije. Republika Srpska u Bosni i Hercegovini teži kao izvornom Dejtonu, dakle potpunoj decentralizaciji, dok ne bi bilo ni govora da sličan status da nekom području u svojim granicama, hrvatski kantoni u Federaciji BiH unisoni su u zahtijevanju posebne izborne jedinice za bh Hrvate, dok istovremeno ne bi pomislili da teritorijama sa srpskom većinom u Glamoču, Grahovu i Drvaru odobre formiranje zasebnog srpskog kantona.

Sve ili ništa

Posve je prirodno i zajedničko za sve poglavice postojećih stanja da, pored međusobnih podmetanja i takmičenja u autodestruktivnom licemjerju, proklinju Jugoslaviju u kojoj su svi imali šansu da imaju sve, a sve i jedan koncept koji ju je dokusurio proglašavaju istorijski nepravedno sputanim. Međutim, još strašnije je kada se u tim okvirima i iz tih okvira djeluju oni koji takav poredak žele okončati. Jedan u nizu takvih pokušaja jeste i tužba pokojnog Svetozara Pudarića, potpredsjednika SDP-a, protiv države BiH, a zbog toga jer se, prema dejtonskom ustavu, kao etnički Srbin koji živi u entitetu Federacija BiH ne može kandidtovati na izborima za člana Predsjedništva.

Na prvu se radi o inicijativi koju bi svako morao podržati i radovati se njenom sprovođenju. Ne biti u mogućnosti da se kandidujete na određenu funkciju samo zato što ste određene etničke pripadnosti na određenoj teritoriji svakako je jedna od najgrozomornijih tekovina postjugoslovenskog civilizacijskog ponora.

Ali kuća se ne gradi na ponoru. Ako ovakva inicijativa potekne iz jedne od autarhično-licemjernih postjugoslovenskih sredina, a Sarajevo je zasigurno takva sredina, onda ona nikako ne može izbjeći da i sama postane oruđe takvog sistema. Pa će, tako, u postojećem sistemu, pravo federalnog Srbina da bude biran postati isključivo pravo da bude zloupotrebljen.

Na način da će realna postati situacija da entitet ispražnjen od Srba bira Srbina podobnog tobože građanskom sarajevskom mejnstrimu i time većinu Srba ultimativno otuđi od BiH. Jer ubijediti prosječnog Srbina i ne samo Srbina, nego prosječno inteligentno ljudsko biće nezavisno od etničke pripadnosti a kakvo je, valjda, osnovni nukleus građanskog društva, da je osnovni ritual društvene inicijacije u građansko društvo u BiH, poklonjenje na mezaru Alije Izetbegovića, a time i njegovoj ideologiji, kako to demonstrira šef građanske Naše stranke, Peđa Kojović, jeste nemoguća i anticivilizacijska misija.

Kao što je to, uostalom, svaka vrsta sličnog oportunog prisiljavanja na učestvovanje u postjugoslovenskim hororima fingiranja humanizma. A kako bi svakako završio i potencijalni bošnjački kandidat u Republici Srpskoj, ukoliko bi se sprovela već identična presuda u korist Ilijaza Pilava koji je pred istim sudom tužio BiH zbog nemogućnosti da se kao Bošnjak kandiduje za člana Predsjedništva iz Republike Srpske.

Košmarni krug

Šta bi mogli, u postojećim uslovima biti rezultat sprovođenje ovih presuda, iako će se, kao i u slučaju presude Sejdić&Finci sa tim odugovlačiti godinama? Ili bismo dobili novog, srpskog, Željka Komšića, a da onda Republika Srpska, kao odgovor, u Predsjedništvo namjerno izabere prosrpskog Bošnjaka, a što bi opet samo vodilo u nove frustracije i disoluciju najjadnijih ostataka šansi da se Bosna i Hercegovina revitalizuje.

S druge strane postojeći prijedlog iz Republike Srpske da se problem riješi tako što će se u Ustav unijeti da Federacija BiH daje dva, a Republika Srpska jednog člana Predsjedništva, bez navođenja nacionalnog identiteta, također je samo produženje statusa kvo, jer nezadovoljnima čini Hrvate u Federaciji BiH, koji neće prestati sa zahtijevanjem vlastite izborne jedinice kako bi jedan od dvojice ipak bio Hrvat, odnosno osoba koju većinsko hrvatsko stanovništvo izabere.

Ovaj problem je nedavno ponovo eskalirao u Hrvatskom saboru u kojem je poslanik Mosta Nino Raspudić zatražio da se Željko Komšić proglasi personom non grata u Hrvatskoj, te da Hrvatska blokira put BiH u EU dok se ne riješi hrvatsko pitanje. Što nas ponovo vraća na početak i “hrvatsku” logiku pri razbijanju Jugoslavije, a koju smo, na svoju propast, svi usvojili. Pa čak i Željko Komšić koji je tipični egzeplar lijevog pravaškog hrvatskog antijugoslovenstva, koje za razliku od neustaštva koje se svelo na katolički identitet i dalje sanja o držanju cijele BiH u orbiti hrvatskih lijevih pravaša tipa Stipe Mesića.

Kohezija koja nedostaje, ali dolazi

Što sve ni u kom slučaju ne znači da su presude nepravedne ili da su ljudi koji su, radi uskraćenih prava tužili Bosnu i Hercegovinu imali pogrešne motivacije. Naprotiv! Ali sprovoditi ih bez neophodne društvene kohezije je jednako gradnji kuće od najboljeg materijala na živom pijesku. Sasvim je drugo pitanje da li one takvu koheziju treba da potaknu, ili barem razmišljanje o njoj. Kako bilo ta kohezija mora biti takva da naprosto raskršćuje sa bilo kojom antijugoslovenskom ideologijom iz devedesetih, ili bilo kakvom daljnjom afirmacijom političkih tekovina i ličnosti koje su, svaka na svoj način, doprinijele disoluciji društva u kojem nam postojeće presude nisu bile ni potrebne.

Da je to moguće, pokazuje nam situacija u Crnoj Gori u kojoj Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović, uprkos regionalnoj histeriji demaskiranih lažnih građanista i etničkih šovinista, hrabro i uporno utiru put upravo takvoj koheziji. Onoj do koje se dolazi zajedničkom borbom za jednakopravnost za sve ljude ma gdje živjeli i pa zvali se oni Dritan, Mirko ili Hamdija. One na kojima je prije 102 godine bila zamišljena naša zajednička Jugoslavija. Opcija koja to isključuje, a busa se u prsa zalaganjem za jednakopravnost pod uslovima koji su kreirali nejednakopravnost, nije ništa drugo do brutalno zajebavanje sirotinje.

Preokret.info

Pročitajte još