Demilitarizirana Ukrajina sa svojom vojskom, poput Austrije ili Švedske, prijedlog je Moskve u pregovorima sa Ukrajinom, koja je to odbila, istaknuvši da želi da sigurnost zemlje garantuju međunarodne snage.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da se ovo rješenje razmatra kao mogući kompromis, međutim, ukrajinske vlasti su odgovorile da je Ukrajina sada u direktnom ratu sa Rusijom, zbog čega model može biti samo ‘ukrajinski’ i samo uz sigurnosne garancije.
Nekoliko zemalja u Evropi ima neutralni status, međutim, prema mišljenju stručnjaka ti modeli su nastajali u drugačijim situacijama od ove u kojoj se sada nalazi Ukrajina i ne bi bilo moguće kopirati ih.
Švedska naprimjer bazira svoju politiku neutralnosti na tradiciji a ne na nekom međunarodnom ugovoru ili prisili. Tokom sukoba u prvoj polovini 19. stoljeća, ona je održala svoj neutralni status. Ipak, dozvolila je njemačkim snagama 1941. tranzit kroz švedsku teritoriju prema finskom frontu, ali je s druge strane istovremeno štitila izbjeglice od nacističkog režima.
Nakon Drugog svjetskog rata, Švedska je htjela očuvati svoj neutralni status a njena sigurnost je zavisila od statusa Finske i indirektno od politike Sovjetskog saveza prema Finskoj.
Finska je svoju neutralnost proglasila nakon Drugog svjetskog rata. Njen interes da ostane neutralna u sukobima između velikih sila prvi put je izražen u ugovoru sa SSSR-om 1948, kojim se potpisnicama zabranjuje da se pridruže nekom vojnom savezu te kojim Finska ne smije dozvoliti da njena teritorija bude iskorištena za napad na SSSR. Finska je također morala da očuva svoju neutralnost kroz adekvatne oružane snage.
Austrija je proglasila neutralnosti 1955, svojim Ustavom i državnim ugovorom, čime se zabranio ulazak vojnih saveza i pravljenje stranih vojnih baza na austrijskoj teritoriji. Teritorija Austrije bila je pod okupacijom savezničkih sila do 1955. Tada je Sovjetski savez memorandumom zahtijevao austrijsku neutralnost po modelu Švicarske.
Zbog toga je Austriji, kao i Finskoj, nametnut status neutralnosti od strane Sovjetskog saveza, dok je Švedska sama sebi uvela ovaj model, te je samim tim i mogla imati jaku vojsku.
Šta želi Putin?
Šta bi međutim značila demilitarizacija Ukrajine i kako bi se ovi modeli neutralnosti mogli kopirati u njenom slučaju, kao što Moskva traži i vidi kao kompromis, a što Kijev odbacuju?
Kako za objašnjava Denis Avdagić, vanjskopolitički analitičar i stručnjak za odbranu, Moskva još nije javno rekla šta bi podrazumijevala demilitarizacija Ukrajine, ali to svakako ne bi imalo veze sa onim što postoji u Švedskoj, koja, dodaje, ima izrazito moćnu ne samo vojsku nego i vojnu industriju, pa i reaktivirani vojni rok.
“Demilitarizacija može značiti ono što se definira u nekom mogućem dogovoru. Ako gledamo neku definiciju, onda se radi o zemlji koja ne posjeduje vojni potencijal. U ovom smislu se očito radi o tome, a to se dalo iščitati iz nekih ranijih poruka, da Moskva želi tu poentirati da se daju garancije sa ukrajinske, dodatno zapadne strane, koje će ići u tom smjeru da se dogovore da Ukrajina neće imati nuklearno naoružanje, što je bizarno, oni su se upravo odrekli toga Budimpeštanskim memorandumom, kojim je Rusija zagarantirala suverenitet Ukrajini. Vjerojatno bi tu bilo i pitanje kemijskog i biološkog naoružanja, tako da ide u skladu onog narativa koji oni puštaju da su sve ovo napravili da zaštite Ruse od potencijalnog napada iz Ukrajine.”
Avdagić smatra da se ovakve izjave Moskve ne trebaju shvatiti ozbiljno dok se ne čuje šta oni zapravo traže i da li to na kraju krajeva zaista podržava vladar Kremlja, ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je, kako kaže, onaj ko je odlučio da dođe do rata pa je i jedini koji može odlučiti šta je to dovoljno da se on završi – da li su to demilitarizacija i neutralni status.
“Ne treba zaboraviti da se ukrajinska strana krvavo bori za svoj suverenitet i naravno svi bismo htjeli da ubijanje prestane, ali i oni će procjenjivati koliko dobro stoje na terenu i koje su opcije za njih, da li je uopće ovakva nekakva najava zapravo samo pozicija Rusije u kojoj će oni samo probati restrukturirati svoje snage i možda nakon toga opet udariti sa nekakvim lažnim povodom. Mi govorimo o ljudima koji su otvoreno govorili da neće doći do napada na Ukrajinu, a to se dogodilo. Mi govorimo o ljudima poput Lavrova koji govori da ruske snage nisu napale Ukrajinu. U tom smislu treba biti izuzetno oprezan.”
Nametnuti neutralni status
Što se tiče modela neutralnosti, Avdagić objašnjava da ih postoji više u Evropi. Neutralnost Švicarske se, kaže, smatrala potpunom, ali sada se i ova zemlja prvi put pridružila sankcijama Rusiji. Dodaje da je austrijski model zaostavština njihove okupirane pozicije kojim se sovjetskoj strani garantira neutralnost.
“Oni nisu pokazivali previše želje da se vojno orijentiraju prema Zapadu, odnosno da budu članica NATO-a, iz razloga što zapravo nemaju onaj osjećaj straha od potencijalnog napada s obzirom na okruženje u kojem se nalaze. Potpuno je drugačija pozicija Švedske i Finske. Finska svoj status neutralnosti drži upravo zbog Rusije… To su sve specifikumi. Ako bi došlo do nekog potencijalnog dogovora, što se iskreno nadam jer bi to značilo prestanak ubijanja, čini mi se da bi to onda išlo u onom smjeru u kojem su zapravo spominjali s ruske strane – neutralni status koji je takav zbog Rusije a ne zbog nekakve želje zemlje da tomu pristupa. Naravno, taj neutralni status nosi priču o demilitarizaciji i o tomu šta bi onda de facto Rusija u tom slučaju Ukrajini dopustila da posjeduje od vojne opreme i tehnologije”, ističe Avdagić.
Međutim, još jednom dodaje, važno je naglasiti da je teško vjerovati ruskim liderima, pogotovo što su već jednom potpisali memorandum kojim se zagarantirao teritorijalni integritet Ukrajine, a onda su ga prekršili.
IZVOR: AL JAZEERA