Episkop diseldorfski i nemački Grigorije napisao je u autorskom tekstu za NIN osrvt na aktuelnu temu.
Ovih dana sreo sam mnogo naših ljudi, koji nisu otišli iz Srbije samo zbog sticanja materijalnih dobara, nego zato što se od njih u domovini zahtevalo da budu članovi partije kako bi mogli da se zaposle. Sada su uspešni, napreduju u struci, ali često osećaju snažnu nostalgiju za domovinom i bližnjima
Nedavno sam u blizini Augsburga sreo jednog divnog čovjeka iz Srbije, ljekara u klinici nadomak ovog drevnog njemačkog grada, gdje sam kao i mnogi drugi došao da se testiram na korona virus. Bio sam obradovan kad sam vidio koliko ga ljudi koje smo sreli poštuju i kako ga svi rado i s uvažavanjem pozdravljaju.
Nakon testiranja, koje je trajalo kratko, porazgovarali smo, onako pod maskama, još koji minut ispred klinike. Tu je, kaže, već sedam godina sa suprugom i dvoje djece, završava supspecijalizaciju i svi su se dobro snašli. A onda je, nakon kratke pauze, dodao da ipak čeznu za otadžbinom i da im je povremeno jako teško.
Za mene je tokom dva uzastopna dana to bio sedmi sličan susret (inače, o brojnosti naših ljekara i inženjera u Njamačkoj nije potrebno posebno govoriti). Prilikom našeg razgovora iznova me je začudila činjenica da i on kao i svi naši ljudi koji su se obreli u Njamačkoj govori ono što sam toliko puta dosad čuo – da nije došao u Njamačku samo zbog sticanja materijalnih dobara, nego da ga je u prvom redu na to nagnala činjenica što je od njega u domovini zahtijevano da bude član neke partije kako bi mogao da se zaposli, ili što bi – ako bi i došao do posla – njegov rad bio potcijenjen i nedovoljno plaćen, a napredovanje onemogućeno ili pak svedeno na minimum.
Budući da nije želio da živi i radi u takvom okruženju, sada – kao i stotine drugih naših ljekara – liječi oboljele u Njamačkoj, napreduje u struci, ali često osjeća snažnu nostalgiju za domovinom i bližnjima. Svakako da su nabrojane okolnosti bile povod za odlazak znatnog broja mladih ljudi s naših prostora (pa čak i onih u srednjoj životnoj dobi), ali ne treba smetnuti s uma ni to da mnogi odlaze ne stoga što su loše plaćeni (jer, recimo, pojedini inženjeri imaju pristojne plate), već zbog urušavanja sistema – zdravstvenog, socijalnog, penzionog, obrazovnog, a čije će se posljedice u punom intenzitetu osjetiti tek u decenijama koje su pred nama.
Кada sam uveče stigao kući, podstaknut pomenutim susretom, vratio sam se knjizi Noama Čomskog, O anarhizmu. U poglavlju koje nosi naslov „Slobodan stvaralački rad“ autor citira Vilhema fon Humbolta, koji kaže: „Ako zanatlija pravi prelijepu stvar na spoljašnju komandu, mi se možemo diviti tome što on radi ali ćemo prezirati to što on jeste – oruđe u rukama drugih. Ako zanatlija stvara iz svojih sopstvenih interesovanja, inicijative, posvećenosti i istraživanja, mi ćemo se diviti tome što on jeste.“ Ova misao me je potresla, kako zbog jednostavne istinitosti koju u sebi nosi, tako i zbog osjećaja da je u njoj sadržan i odgovor na pitanje koje me muči u vezi s tolikim brojem naših ljekara, inženjera i radnika svih profila koji su se nastanili u Njamačkoj.
Oni, naime, u svojoj domovini najčešće nisu imali prilike da dođu do zaposlenja (osim ako ne pristanu na to da se zaposle „preko“ neke partije), a ako su čak i imali posao, radno okruženje i odnos nadređenih bio je takav da njihova kreativnost i posvećenost, o čemu upravo i govori Čomski, nisu mogle doći do izražaja.
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a.