“Zastava Jugoslavije na koncertu Lepe Brene u Tuzli“, naslov je koji se gotovo najviše komentarisao po portalima u cijelom regionu. Snimak našeg portala sa koncerta Bijelog dugmeta u Beču gdje se u publici vide brojne zastave SFRJ dok se sa bine čuje pjesma “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” samo na Facebooku prikupio je 6,7 hiljada reakcija i preko 1.200 komentara. Za i protiv, naravno.
Ako želite napraviti nešto viralno dovoljno je da se ogrnete zastavom SFRJ i prikupite preko osam hiljada reakcija kao što je jučer uradio autor ovog snimka.
Nešto ranije vodeći regionalni mediji prenijeli su snimak našeg portala sa koncerta Bijelog dugmeta u Štuttgartu gdje su takođe izvođenje ove pjesme pratile brojne zastave u publici.
Prije toga prava pometanja u regionalnim medijima nastala je nakon koncerta Bijelog dugmeta u Splitu gdje je publika u glas otpjevala stihove ovog nekad popularnog hita od “Vardara do Triglava”.
Ipak većina medija u Srbiji i Hrvatskoj prenijela je vijest da je Dugme “izviždano u Splitu” iako se na snimcima ne čuju nikakvi zvižduci, naprotiv evidentno je da je splitska publika dobro prihvatila pjesmu ali se ova slika nekome ne uklapa u ideološki okvir.
Snimak sa koncerta Bijelog dugmeta u Splitu
Iako uporno zatirano i davno odbačeno, jugoslovensko nasleđe očigledno nekako uspjeva preživjeti i proganjati nacionalističke elite na vlasti širom regiona u njihovom neutemeljenom ubjeđenju da žive na kraju vremena i da je nacionalizam zadnje u šta će narod vjerovati do kraja.
Postjugoslovenski identitet
Zašto ljudi i dalje traže jugoslovenski identitet istraživala je Austrijska državna televizija koja je prošle sedmice objavila dokumentarni film „Beč, poslednji jugoslovenski grad. Prikazan na ORF ON ovaj film pokazuje zašto za mnoge naše ljude bivša Jugoslavija i dalje živi u Beču, ne samo kao slavno sjećanje, već kao ideja zajedništva.
U kafani “SRFJ” u Beču koja je ukrašena motivima i zastavama bivše države, gosti se zabavljaju dok se iz zvučnika čuju EX YU hitovi iz osamdesetih.
U samom filmu socijolog Ana Mijić sa Univerziteta u Beču koja se bavi istraživanjem migracija i identiteta, govori da je postjugoslovenski identitet prisutan i među mlađim generacijama koje i ne pamte bivšu državu.
-Postjugoslovenski identitet sa jedne strane stoji protiv etnonacionalne identifikacije i predstavlja jedan vid otpora i način izbjegavanja etnonacionalnih granica. Odbijanje toga. Ova postjugoslovenska identifikacija rekla bih da je generacijski nezavisna i zapravo je evidentna i kod mlađih generacija koje uopšte nisu doživjele socijalističku Jugoslaviju, kaže Mijić.
Ona dodaje da se ljudi iz bivše Jugoslavije smatraju, u poređenju sa drugim grupama imigranata, uzornim primjerima integracije. Ipak objašnjava da ovi ljudi iako pripadaju Austriji, zbog iskustva nepotpune pripadnosti koje se raširilo se i na mlađe generacije, teže za drugačijim konceptom identiteta.
Ovaj film Vedrana Pilipovića za Bečki državni studio pokazuje zašto je Beč ponekad više jugoslovenski nego bivša Jugoslavija i kako se ono što je zajedničko stavlja ispred onoga što nas dije.
Nostalgija za sistemom vrijednosti
U ovaj fenomen se uvjerila i ekipa našeg portala na ovogodišnjoj Jugofešti u Gracu gdje austrijski komunisti svake godine okupe našu dijasporu. Nije neobično da na jednom mjestu vidite ljude koji nose zastave SFRJ, drugi su u dresovima popularnih sportista Srbije i Hrvatske, čujete slovenački, makedonski i albanski jezik.
Nekoliko stotina ljudi ugura se na mali plato ispred sjedišta Komunističke partije Austrije i svi u glas sa Darkom Rundekom pjevaju – ¡Ay Carmela, O bella ciao, i ostale pjesme iz ljevičarskog repertoara. Scenario koji u bilo kojem dijelu bivše države zvuči nezamislivo.
Sa druge strane ne treba zaboraviti da dobar dio današnjih novih emigranata iz našeg regiona na Zapadu radije usvaja ekstremno desničarske stavove nego ideje zajedništva o čemu smo pisali u tekstu Alternative für Gastarbeiter – Zašto naši ljudi na Zapadu glasaju za desničare koji žele da ih protjeraju! Za razliku od njih postjugoslovenski identitet posebno je prisutan među drugom i trećom generacijom naših “gastarbajtera”.
Taj fenomen Uliks Fehmiu, scenarist i filmsko-kazališni glumac srpsko-albanskog porijekla i sin je poznatog glumca Bekima Fehmiua objašnjava ne toliko nostalgijom za bivšom državom nego težnjom da se njeguje sistem vrijednosti.
Vrednosti koje su bile zdrave. Mi nismo razmišljali ranije o jednakosti među polovima jer su se podrazumevale, ili podrazumevalo se da su zdravstvo i školstvo uređeni. Neko ume da kaže jugonostalgija sa podsmehom, ali to nije nostalgija za prostorom, već za vrednostima sa kojima se ja kao ljudsko biće slažem, kazao je Fehmiu u intervjuu koji je dao u avgustu ove godine.
Kriza legitimiteta
Ipak ta nostalgija izaziva sveopštu paranoju vlasti širom regiona bilo da je pokreće nepredviđeno ponašanje publike na koncertima ili male ulične akcije lijepljenja stikera sa porukom “Jugosloveni, ima nas” .
Zbog toga se pokreću mediji, botovi, dežurni analitičari i falsifikatori historije u pokušaju da jugoslovensko nasleđe dodatno diskredituju, proglase ga antisrpskim projekatom ili poistovjete sa režimom Slobodana Miloševića u zavisnosti kojem se tržištu priča plasira.
Reklo bi se da ovu paranoju pokreće izvjesna krizi legitimiteta o kojoj se može govoriti kad dobar dio naroda sumnja u osnovne vrijednosti ili nema povjerenja u sistem vlasti. A kako dobar dio naroda bježi iz domovine u inostranstvu ne traži samo pomoć i podršku “naših ljudi” nego i identitet zajedništva koji ih povezuje.
Mnoge vlasti u prošlosti suočile su se sa gubitkom legitimiteta a pitanje “zašto smo tu, zašto vladamo i zašto postojimo” neminovno se postavlja, posebno kad vlast shvati da “više niko ne vjeruje u ideologiju koju prodaje“.
A to pitanje neminovno će se staviti i pred nacionalističke elite širom regiona nakon tri ipo decenije vlasti, opljačkane privrede, polukolonijalne međunarodne pozicije, izgubljene trećine stanovništva i gomile praznih velikodržavnih obećanja u koja više niko ne vjeruje.
novidani.com