Zašto zastave Jugoslavije na Olimpijadi izazivaju tako puno reakcija? Je li to nostalgija ili izraz otpora nacionalizmu?

Pojava zastave bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Milanu i  Cortini d’Ampezzo izazvala je brojne reakcije na društvenim mrežama .

Naime, slovenski biciklista Primož Roglič našao se u središtu pažnje regionalnih medija nakon što su se na društvenim mrežama pojavile fotografije nastale ispod skakaonice u Predazzo, na kojima se vidi kako se fotografira s navijačima koji nose zastavu bivše Jugoslavije. Prethodno su se pojavili brojni snimci zastava SFRJ koje su se viorile u publici.

Takvi snimci koji su objavljeni na brojnim kanalima na društveni mrežama prikupili su milione reakcija i komentara.

Interesovanje dodatno podgrijava i talas nacionalističke paranoje i salve rekacije koji ponovo otvara brojna pitanja. Čemu nervoza ako je nacionalizam zadnja stvar u koju će narod na našim prostorima vjerovat do svog (apsurdnog) kraja?

Radi se o trendu koji je primjetan već duže vrijeme. Jednostavno zastave Jugoslavije su ponovo “In”. Sad da li je to nostalgija za državom, sistemom vrijednosti ili izraz otpora protiv nacionalizma, ekstremne desnice, mržnje koju ona prosipa protiv različitih društvenih grupa, sistema pogrešnih vrijednosti koji nameće. Možemo raspravljati o razlozima ali činjenica je da pojava zastave SFRJ bilo gdje danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Zastave Juge su ponovo “IN”

Recimo, ako želite napraviti nešto viralno dovoljno je da se ogrnete zastavom SFRJ i prikupite preko osam hiljada reakcija kao što je uradio autor ovog snimka.

Isto tako, snimak našeg portala sa koncerta Bijelog dugmeta u Beču gdje se u publici vide brojne zastave SFRJ dok se sa bine čuje pjesma “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” samo na Facebooku prikupio je preko 9 hiljada reakcija i oko 2000 komentara. Za i protiv, naravno.

• Zastava Jugoslavije koncertu Lepe Brene u Tuzli: Evo kako je publika otpjevala “Jugoslovenku” (VIDEO)
• Bijelo dugme u Splitu izvelo pjesmu ‘Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo’. Pjevala i publika! (VIDEO)
• Dugme je pjesmom izmaklo nacionalistima tlo pod nogama. Očekivali su zvižduke, ali ih je reakcija publike vratila u stvarnost

Nešto ranije vodeći regionalni mediji prenijeli su snimak našeg portala sa koncerta Bijelog dugmeta u Štuttgartu gdje su takođe izvođenje ove pjesme pratile brojne zastave SFRJ u publici.

Pažnju dodatno podgrijava nacionalistička histerija jer uporno zatirano i davno odbačeno, jugoslovensko nasleđe očigledno nekako uspjeva preživjeti i proganjati elite na vlasti širom regiona u njihovom ubjeđenju da žive na kraju vremena i da je nacionalizam zadnja ideologija koja će se motati po glavama ljudi na ovim prostorima.

Postjugoslovenski identitet

Zašto ljudi i dalje traže jugoslovenski identitet istraživala je Austrijska državna televizija koja je prošle sedmice objavila dokumentarni film „Beč, poslednji jugoslovenski grad. Prikazan na ORF ON ovaj film pokazuje zašto za mnoge naše ljude bivša Jugoslavija i dalje živi u Beču, ne samo kao slavno sjećanje, već kao ideja zajedništva.

U samom filmu socijolog Ana Mijić sa Univerziteta u Beču koja se bavi istraživanjem migracija i identiteta, govori da je postjugoslovenski identitet prisutan i među mlađim generacijama koje i ne pamte bivšu državu.

-Postjugoslovenski identitet sa jedne strane stoji protiv etnonacionalne identifikacije i predstavlja jedan vid otpora i način izbjegavanja etnonacionalnih granica. Odbijanje toga. Ova postjugoslovenska identifikacija rekla bih da je generacijski nezavisna i zapravo je evidentna i kod mlađih generacija koje uopšte nisu doživjele socijalističku Jugoslaviju, kaže Mijić.

Ona dodaje da se ljudi iz bivše Jugoslavije smatraju, u poređenju sa drugim grupama imigranata, uzornim primjerima integracije. Ipak objašnjava da ovi ljudi iako pripadaju Austriji, zbog iskustva nepotpune pripadnosti koje se raširilo se i na mlađe generacije, teže za drugačijim konceptom identiteta.

Ovaj film Vedrana Pilipovića za Bečki državni studio pokazuje zašto je Beč ponekad više jugoslovenski nego bivša Jugoslavija i kako se ono što je zajedničko stavlja ispred onoga što nas dije.

Kriza legitimiteta

Ipak ta nostalgija izaziva sveopštu paranoju vlasti širom regiona bilo da je pokreće nepredviđeno ponašanje publike na koncertima ili male ulične akcije lijepljenja stikera sa porukom “Jugosloveni, ima nas” .

Zbog toga se pokreću mediji, botovi, dežurni analitičari i falsifikatori historije u pokušaju da jugoslovensko nasleđe dodatno diskredituju, proglase ga antisrpskim projekatom ili poistovjete sa režimom Slobodana Miloševića u zavisnosti kojem se tržištu priča plasira.

Reklo bi se da ovu paranoju pokreće izvjesna krizi legitimiteta o kojoj se može govoriti kad dobar dio naroda sumnja u osnovne vrijednosti ili nema povjerenja u sistem vlasti. A kako dobar dio naroda bježi iz domovine u inostranstvu ne traži samo pomoć i podršku “naših ljudi” nego i identitet zajedništva koji ih povezuje.

Mnoge vlasti u prošlosti suočile su se sa gubitkom legitimiteta a pitanje “zašto smo tu, zašto vladamo i zašto postojimo” neminovno se postavlja, posebno kad vlast shvati da “više niko ne vjeruje u ideologiju koju prodaje“.

A to pitanje neminovno će se staviti i pred nacionalističke elite širom regiona nakon tri ipo decenije vlasti, opljačkane privrede, polukolonijalne međunarodne pozicije, izgubljene trećine stanovništva i gomile praznih velikodržavnih obećanja u koja više niko ne vjeruje.