Rediteljka Jasmila Žbanić govorila je u intervjuu za britanski “Guardian” o filmu “Quo Vadis, Aida?”, reakcijama nakon prikazivanja i činjenici da ovo ostvarenje još nije prikazano u Republici Srpskoj.
Žbanić se u početku intervjua naziva optimistkinjom trajno obilježenom ratom koji se devedesetih dogodio u Bosni i Hercegovini.
– Imala sam 17 godina kada je rat počeo, tada nismo razumjeli zašto se sve to događa. Bili smo ubijeđeni da takvo nešto u Jugoslaviji nije moguće. U mojoj porodici ima Srba, ali i Hrvata. Bili smo naivni, mislili smo da će sve to proći. Trajat će mjesec, najviše dva. Pojavili su se neki glupi ljudi s puškama, ali uskoro će otići. A onda, kad se to nije dogodilo, naučili smo da se svijet može okrenuti u roku od 24 sata. Da je život veoma krhka stvar, kao i sam sistem. Ovaj osjećaj nosim kroz život, ništa ne uzimam zdravo za gotovo – kaže Žbanić.
Priču nastavlja kazavši kako je prije deset godina počela razmišljati o filmu koji govori o tragičnim događajima u Srebrenici.
– Nadala sam se da taj film neću snimati ja. Ovo je čak i nakon 25 godina vrlo vruća politička tema. Srbijanski političari i dalje negiraju da se išta dogodilo u Srebrenici. Ljudi i dalje žive sa posljedicama tragedije. Imaju svoju bol, svoju ideju kako bi film trebao izgledati – kaže.
Rediteljica dodaje kako je snimanje filma odgovornost svih nas, ali i kako su Jasna Đuričić (UN-ova prevoditeljica Aida) i Boris Isaković (Mladić) pokazali veliku hrabrost odigravši uloge u ovom filmu.
– Oboje su iz Srbije. Za Jasnu je ovo bio veliki zadatak, upoznala je majke Srebrenice i imala je veliku odgovornost prema tim ženama. Boris je morao tumačiti lik Mladića, čovjeka kojeg u Srbiji i dalje smatraju herojem. Kako odigrati ovu ulogu? Kako prikazati suštinu ovog lika? – kaže.
Žbanić govori i kako je prikazivanje filma u BiH vrlo komplikovana tema, jer je država podijeljena na dva entiteta. Producenti filma željeli su prikazati film u Republici Srpskoj, ali to za sada nije moguće.
– Vlasnici kina su previše uplašeni. Strah ih je da će ih vlasti kazniti. Pokušali smo zaobići ovo i predložili organizaciju ‘skrivenih’ projekcija koje ne bismo ni najavljivali. Ali odbili su, rekavši da će vlasti nekako saznati za to – kaže.
S druge strane, dodala je kako je film naišao na vrlo dobre reakcije gdje god je prikazan. Priča je pogodila i one koji su rođeni dugo nakon što se desio genocid u Srebrenici.
Na koncu je rekla da u Bosni niko nije pobijedio: “Fašisti su i dalje oko nas. Žrtve i počinitelji žive jedni uz druge, osuđeni su samo oni veći zločinci. To je teška tema, nadam se da moj film omogućava ljudima da razgovaraju o tome.”