S obzirom na političku svježinu i prekretnički potencijal kandidature Sanje Major za predsjednicu SDP-a, čini se da mediji dosad nisu poklonili dovoljno pažnje tom zanimljivom obratu u pripremama za unutarstranačke izbore koje će ključna opozicijska stranka održati 14. rujna ove godine.
Možda i zato što je Sanja Major gotovo nepoznata političarka. Premda potpredsjednica Foruma žena SDP-a, 44-godišnja sociologinja i kroatologinja s karijerom u socijalnoj skrbi – bila je ravnateljica Doma za starije Lavoslava Schwarza u Zagrebu, a sada je ravnateljica Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO – Sanja Major dosad je u nacionalnoj politici za širu javnost bila potpuna nepoznanica.
Ali, otkako je velikim intervjuom tjedniku Nacional početkom mjeseca neočekivano najavila unutarstranačku bitku protiv Siniše Hajdaša Dončića, kandidata kontinuiteta, ime Sanje Major u samo petnaestak dana prometnulo se u zanimljivu i nipošto zanemarivu osobnost hrvatske političke scene.
Piše: Boris Pavelić (Lupiga.com)
Osobnost, dapače, koja bi, uspije li u nakanama koje najavljuje, u samo nekoliko mjeseci hrvatsku politiku mogla izokrenuti naglavačke, i to u najmanje dva aktualna i iznimno važna polja:
Mogla bi iznova izmiješati karte u dosad predvidivoj, gotovo dosadnoj pretkampanji za predsjedničke izbore, te napokon započeti dug, ali nužan proces okončanja višegodišnje političke letargije i samozadovoljstva njezinog SDP-a – a to bi moglo okončati apsolutnu političku dominaciju Plenkovićeva HDZ-a, koja društvu, državi i politici čini sve više i više štete.
Jer, Sanja Major otvorila je javni razgovor o tabuima SDP-a, što je za tu zakržljalu, politički sklerotičnu stranku samo po sebi već golem napredak.
U predsjedničkom programu koji je pet dana uoči početka unutarstranačkog kandidacijskog procesa koji počinje 19. kolovoza poslala lokalnim organizacijama SDP-a s molbom da ga proslijede članicama i članovima stranke, Major je priznala ono što se ni u jednoj stranci ne priznaje rado: da je “pluralizam u SDP-u zaustavljen”, te da “više od desetljeća ne prakticiramo otvorenu, konstruktivnu i nesankcioniranu raspravu – čime je utišan glas svakog našeg člana i članice”.
“Izgubili smo svoj socijaldemokratski identitet, izgubili smo hrabrost da se beskompromisno zalažemo za socijaldemokratske vrijednosti, a izgubili smo čak i potencijal da ih razumnim kompromisima postupno realiziramo. Kompromitirali smo dužnosti i obveze koje je upravo SDP ugradio u temelje naše, još uvijek mlade, demokracije i koje su nas razlikovale od drugih političkih aktera, zbog čega nas glasači i glasačice – posebice mladi – više ne prepoznaju kao snagu koja može nešto učiniti za njih”, dijagnosticirala je i potom najavila: “Kandidirat ću se za predsjednicu SDP-a jer nam je potrebna dekonstrukcija obrazaca koji su SDP udaljili od socijaldemokracije. Smatram da bismo se trebali, prvo, vratiti socijaldemokratskom konceptu u kojemu se okrećemo ljudima koji su najlošije prošli u društvu i onima koji svakodnevno daju ključan doprinos zajednici, a potom se uhvatiti u koštac s ključnim problemima današnjice i budućnosti.”
Pravedna raspodjela društvenog bogatstva
U programu je, u dvadesetak točaka, iznijela svoju viziju socijaldemokratske politike – koja podrazumijeva, primjerice, obnovu već davno zaboravljenog saveza sa sindikatima, ali i i legalizaciju eutanazije te vrednovanje kućnog rada – a svoje je viđenje “povratka socijaldemokratskoj orijentaciji” sažela u tri politički iznimno zahtjevne točke:
- “Uspostavljanje ravnoteže između proizvodne svrhe i profita uz pravednu preraspodjelu društvenog bogatstva”;
- “Suočavanje s nasljeđem komunističke partije i snishodljivim odnosom prema radikalnoj i ekstremnoj desnici s kojom ne dijelimo svjetonazorske vrijednosti pa ne bismo smjeli ni političke”
- “Jasan otklon od svakog oblika nacionalizma, šovinizma, seksizma i diskriminacije prema svima koji žive ‘na rubu’ društva”.
U postojećim hrvatskim političkim okolnostima, nijednu od te tri točke ne bi bilo lako provesti – naročito bi bilo zanimljivo doznati što Major podrazumijeva pod “suočavanjem s nasljeđem komunističke partije” – pa se valja nadati da je pretendentica na nedorečeno nasljeđe Ivice Račana dobro promislila prije nego što je svaku riječ napisala na papir.
U spomenutom intervjuu, Major je govorila i o dnevnopolitičkim aktualnostima u stranci, pa ustvrdila kako se “po kuloarima priča da su iole ozbiljni kandidati zamoljeni da se ne kandidiraju”, a taktiku SDP-a na proteklim parlamentarnim izborima ocijenila je poraznim uvidom:
“Ako govorimo o posljednjim parlamentarnim izborima, uspoređivala sam programe, i tvrdim da nema nikakvih ključnih razlika između SDP-a i, recimo, DP-a, kada je riječ o, na primjer, priuštivom stanovanju. Ne vidim tu socijaldemokratski iskorak. Tek smo posljednjih dana počeli govoriti o starijima, o povećanju mirovina, ali ništa što bi nas suštinski razlikovalo od svih drugih stranaka koje su se natjecale za hrvatski Sabor. To je samo po sebi pogrešno strateško promišljanje, ali i taktičko djelovanje. SDP je naprosto obezglavljen i ne zna kamo bi trebao ići.”
Zoran Milanović veliki je problem SDP-a
Nije krila da za te pogreške odgovornom smatra podložnost SDP-a – Zoranu Milanoviću. “Zoran Milanović veliki je problem SDP-a”, jasno je rekla, i objasnila:
“Dva su razloga: nedvojbeno je da je doprinio uspjesima stranke, i kroz mandat na vlasti, ali i nenadanom kandidaturom na posljednjim izborima. To nitko ne osporava. Ali, na nesreću, ti uspjesi plaćeni su udaljavanjem od socijaldemokratskog koncepta. Izborni rezultat koji smo ostvarili, od nekakvih deset posto povećanja biračke potpore, jest značajan, ali ponavljam da mi se cijena za to čini previsokom”.
Major zaključuje da “neke stvari treba nazvati pravim imenom”: “Šutnjom i bijegom od odgovornosti SDP neće dobiti apsolutno ništa. Kao stranka, moramo se emancipirati od Zorana Milanovića, i to nije lako, ali je nužno”. I zato najavljuje, ni manje ni više nego preispitivanje službene potpore koju je SDP dao Milanoviću za drugi predsjednički mandat.
“Postanem li predsjednica stranke, ponovno ću otvoriti tu temu i pitati članstvo”, rekla je. “Provela bih svojevrsni referendum u vlastitoj stranci, i bez obzira na svoje vlastito mišljenje, poštovala bih, naravno, odluku članstva. Mislim da je to jedino legitimno i demokratski”.
Dekadentni, besadržajni i jalovi SDP
U sadašnjim političkim okolnostima dekadentnog, besadržajnog i jalovog SDP-a, i predsjednika Republike uljuljkanog u političku paučinu vlastitog ega, to su upravo revolucionarne najave. Uspije li, primjerice, Major provesti unutarstranački referendum o podršci Milanoviću, pa ako taj referendum još ospori odluku Glavnog odbora Peđe Grbina, okolnosti predstojećih predsjedničkih izbora dramatično će se promijeniti:
Milanoviću će se zatresti tlo pod nogama, a HDZ-ovu “nezavisnom” kandidatu Primorcu ojačati šanse, ali će i ljevica – i SDP i Možemo! podjednako – preuzeti uistinu ozbiljnu odgovornost da, budu li još stigli, iznjedre uvjerljivog kandidata koji se može boriti za pobjedu. Bio bi to, u jednu riječ, dobrodošao osvježavajući pljusak u već uvelike usahlom i sparušenom hrvatskom političkom okolišu.
Taj bi obrat, dakako, podrazumijevao pobjedu Sanje Major na unutarstranačkim izborima. No, pobijedila ona ili ne, blagotvorno je za hrvatsku politiku već i to što se za predsjednicu najveće opozicijske stranke, u kojoj je atmosfera već odavna turobna i opterećena uzajamnim nepovjerenjem, odvažila kandidirati samosvjesna žena bez stranačkog zaleđa, “self-made woman” koja u politici dosad nema gotovo ništa osim vlastitog samopouzdanja.
“Ja sam Sanja Major. Nemam iza sebe mašineriju. U ovu trku ulazim potpuno sama, i to smatram prednošću. Nisam bila pripadnica ‘provjerenih’ stranačkih struktura, iako sam godinama u SDP-u, i premda ne mogu reći da nisam upoznata sa svima njima i sa situacijom u stranci. Usprkos tome, nikada nisam bila ‘provjereni’ stranački kadar”, napomenula je u intervjuu.
Pa, vrijedi ovaj fenomen zabilježiti, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što se odvažila pokušati reanimirati političko tijelo na izdisaju, premda je itekako svjesna da će joj se u tom vrijednom poslu suprotstaviti, osim svega drugog, i nevješto skriveni, ali itekako nadmeni maskuliniteti s Iblerova trga i Pantovčaka.