„Majka Knežopoljka“ Žorža Skrigina jedna je od najpoznatijih i najpotresnijih ratnih fotografija, a nastala je 1944. na Kozari.
Branko Tepić je dječak kog na toj fotografiji majka Milica nosi na leđima u zbjegu od fašista preko Kozare.
Brankov otac na početku Drugog svjetskog rata obješen je sa još petnaest partizana u centru Bosanske Dubice.
U jednom od zbegova partizanski borac i fotograf Žorž Skrigin je sreo ženu sa dvoje male dece, Milicu Tepić sa ćerkom Dragicom i sinom Brankom, ime dobio po ocu koji je poginuo mesec dana pre njegovog rođenja.
Kada je upitao kuda ide ona je odgovorila:
– U prvoj su mi muža ubili, sad su i kuću spalili. Eh da mi nije ovo dvoje, znala bih ja kuda.
Miličin sin Branko Tepić je u intervjuu datom Politici 2008 ispričao:
– Majka Milica sa mojom 2 godine starijom sestrom Dragicom, zbog pretnji ustaša, u proleće 1942. iz Dubice izbegla je u Garešnicu u Moslavinu. Tamo sam i ja ugledao svet, i to samo mesec dana posle pogibije moga oca Branka. Bio je borac Kozarskog odreda kojim je komandovao legendarni Mladen Stojanović – započeo je Branko svoju tužnu ispovest.
Milica se sa svoje dvoje nejači, četrdeset i četvrte, vraća na Kozaru. U rodni Komlenac. Tu, u sablasnoj tišini, zatiče zgarište kuće koju je pre dve godine morala da napusti.
Sirota žena ništa drugo nije ni mogla već da sa nama tumara Kozarom, od sela do sela, tražeći koru hleba i mesto gde će prenoćiti. Svakih mesec dana troje nesrećnika bilo je pod drugim, tuđim krovom…
– Za jedne od tih bežanija, majku Milicu koja je mene, i torbu kićenicu, nosila na leđima, a sestru vodila za ruku, u proleće četrdeset i četvrte, negde oko Knežice kod Dubice, presreće Skrigin. Tu Žorž, a potvrdili su to kasnije i publicisti Dragoja Lukić i Gojko Banović, pravi svoju veliku fotografiju. Njome mi je odredio put kojim, evo, i danas idem. Odredio mi je put izbeglice koji se nikada nije skrasio tamo gde su mu koreni – uzdiše Branko.
Po završetku rata majka se konačno vraća u Komlenac. Skrhana bolom i iznemogla od lutanja Kozarom, Krajinom i Moslavinom, tu podiže sve što se iz pepela moglo podići.
Majka Milica umrla je 1949. godine.
Branko sa sestrom Dragicom, posle majčine smrti, odlazi u Kozarsku Dubicu kod ujaka Marka Vlajnića.
– Ujak nas hrani, a tadašnja država školuje. Tu i završavam osnovnu i srednju školu… Šezdeset i druge godine upisujem se na Pedagošku akademiju u Petrinji. Završavam je i tri godine kasnije počinjem da radim kao nastavnik biologije i hemije u mestu Gradusa kod Siska – ispričao je Branko.
Tu upoznaje svoju Milju koja je sa njim radila u istoj školi i venčavaju se. Dve godine kasnije, konačno srećni roditelji dobijaju sina Predraga, a šezdeset i devete blizance Nenada i Biljanu.
– Živeli smo dobro. Sreći nije bilo kraja. Sedamdeset i prve zapošljavam se u „Gavriloviću”. Prelazimo u Sisak. Tu sam ostao sve do devedeset i prve, kada je, i u našem kraju, sve mirisalo na novo zlo vreme. Odmah bežimo u onu vikendicu u Gradusu. U Sisak se više nismo vraćali pošto nam je tamo sve već bilo oduzeto. I stan i sve što smo uz njega i u njemu imali – ispirčao je.
Sestra Dragica je umrla osamdeset i treće. Sahranjena je u Sovijaku kod Gornjih Podgradaca. Branku se slična sudbina ponovla mu se 90-ih godina. Nakon što je njegova porodica u Sisku ostala bez trosobnog stana, otišla je na Baniju gdje je imala vikendicu.
Tamo su bili do 1995. godine, odnosno do hrvatske akcije “Oluja” nakon koje su izbjegli u Gradišku. Nakon rata sa suprugom vratio se u vikendicu na Baniji.
U proleće devedeset i pete pada zapadna Slavonija. Branko i njegovi opet u izbeglištvo. Ponovo put Kozare.
S Miljom, sinom Nenadom, snahom Olgicom i unucima, teške dane i godine izbeglištva, pored svoga dobra u Hrvatskoj, provodi opet pod tuđim krovom u Gradišci.
Branko se ipak sa Miljom vratio u Hrvatsku. Preminuo je 21. novembra 2022. godine.
Fotografija Žorža Skrigina obišla je svijet i postala simbol antifašističke borbe naroda Kozare. Odredila je kasniju Brankovu sudbinu “vječitog izbjeglice”.
Nezavisni mediji teško opstaju. Jednokratnom donacijom ili mjesečnom pretplatom možete nam pomoći da nastavimo kreirati tekstove koje čitate
Podrži nas