Na današnji dan prije 28 godina, 27. februar, dogodio se zločin koji se naziva “Otmica u Štrpcima”. Tog dana su pripadnici srpskih paravojnih jedinica, pod komandom ratnog zločinca Milana Lukića, uz logističku pomoć države Srbije, oteli grupu putnika iz voza 671 na stanici Štrpci u Bosni i Hercegovini. Voz se saobraćao na relaciji Beograd – Bar.
Tom prilikom oteto je, a potom i ubijeno, 18 Bošnjaka, 1 Hrvat i 1 NN lice.
Većina ubijenih su bili građani Srbije i Crne Gore.
Za ovaj zločin osuđeni su Nebojša Ranisavljević na petnaest godina zatvora i Mićo Jovičić na pet godina zatvora. Pred Sudom Bosne i Hercegovine u toku je suđenje desetorici optuženih. Na sjednici održanoj 1. oktobra 2018. godine, Viši sud u Beogradu je potvrdio optužnicu protiv Gojka Lukića, Ljubiše Vasiljevića, Duška Vasiljevića, Jovana Lipovca i Dragane Đekić.
“Na današnji dan je u Štrpcima je oteto 20 putnika iz voza za Bar. Kasnije su i ubijeni. Ubila ih je Srbija jer su imali ‘pogrešna’ imena i prezimena, a Zvjezdan bio jedan od putnika”, napisao je danas beogradski novinar Dejan Kožul, koji je našoj javnosti poznatiji kao dopisnik Federalne televizije (FTV) iz Beograda.
On je napisao priču posvećenu Zvjezdanu Zulčiću, jednom od 20 stradalih u vozu 671 iz Beograda za Bar.
Zvjezdan je rođeni Sarajlija. Od majke Srpkinje i oca Bošnjaka, kako je pisao Dragan Bursać. Ali Zvjezdan je, pored toga, poznat fudbaler.
Igrao je u FK Sarajevo. Na početku rata, odlazi sa porodicom u Beograd, “na sigurno”, kako se nadao. Odatle, majka mu i mlađi brat odlaze u Nikšić a Zvjezadan nastavlja igrati fudbal u Beogradu. Tog jutra 27. februara 1993. god. Zvjezdan je pošao u Nikšić da obiđe majku i brata. Trebao je biti u drugom vozu…
Povodom godišnjice ovog zločina portal Radiosarajevo.ba prenosi priču Dejana Kožula posvećenu Zvjezdanu Zulčiću:
Gledao sam u okno kupea u kom sam sjedio. Ovaj koji je bio do prozora zurio je naprijed. Kad sam sjeo u kamion pokriven ceradom pokušao sam da ga dozovem. Htio sam mu reći da ne gleda u prazno jer baš tamo gdje gleda ima onaj prag koji mu može proći kroz glavu, tačno između očiju ako dođe do sudara dva voza. Baš tamo gdje mi je metak prošao kad sam gurnuo stražara koji je pokušao da mi otme novčanik, lančić koji sam dobio od oca i sat, poklon od mame za 18. rođendan.
Teško da se mogu sjetiti imena filma… Ma, nema šanse da se mogu sjetit imena filma koji sam gledao kao dijete ali uglavnom ima veze sa vozovima. Ili vozom, bolje reći. Jedino čega se sjećam iz tog filma je trenutak sudara sa drugim vozom. Neke čudne šipke, ili su to bili željezni pragovi, probijali su pregrade kupea pod pritiskom udara i sudara i zabijale se u glave putnika. Tu sliku nikad nisam uspio izbaciti iz glave.
Često baš na to pomislim kad čujem zvuk voza. Često sam o tome razmišljao kao dijete kad sam ulazio u kupee. Tražio sam gdje se nalaze te šipke, opipavao pregrade prstima ne bi li sjeo tako da mi, ako dođe do sudara, ne probiju glavu.
Surovo, znam. I morbidno, ali to je ono što sam vidio u filmu, a koliko sam sposoban sam sebe ubjediti u neke stvari možda najbolje govori činjenica da sam se ubijedio da se jedan ispali čvarak sutradan pretvorio u mrave, pošto sam na mjestu, gdje sam znao da je čvarak pao, ugledao mravlju koloniju. I do danas ni tu sliku nisam izbacio iz glave, a samim tim ni čvarak metn’o pod zub.
Posljednji put sam sjeo u voz toga dana u Beogradu. Nisam poznavao grad, a ni grad mene. Tražio sam Sarajevo u njemu ali Sarajeva u njemu nije bilo. Čak ni Sarajevska ulica kroz koju sam prošao kako bih došao do stanice me nije asocirala na grad odakle sam ludom srećom pobjegao. Već više od godinu dana živimo kao pacovi. Krijemo se i provirujemo kad osjetimo da je malo sigurnije, da su se artiljerci malo umorili ili barem da moraju ohladiti cijevi.
U jednoj od takvih „pauza“, izvukao sam se iz Sarajeva i dokopao Beograda. Čuli su za mene. Znali su da sam bio dobar fudbaler, a bio sam mlad. Tek mi je 19 bilo. Savršeno “mlado meso”. Nije mi bilo potrebno puno da me zavedu pričama o sjajnoj karijeri, o novoj zvijezdi Crvene Zvezde jer sve je, kažu, govorilo da će tako biti. Uostalom, Zv(j)ezdan mi je i ime. Kako ko voli, kako ko gleda.
„Pristao sam biću sve što hoće
Evo prodajem dušu vragu svome
I ostaću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome
Kad me mirno slome“
Vrtila mi se pjesma Bijelog Dugmeta tih dana. Nije me trebalo dugo prelamati. Trebao sam samo sjesti na voz za Zrenjanin i tamo potpisati ugovor sa lokalnim fudbalskim klubom, a za pola godine, do godinu dana vratio bih se u Beograd i obukao Zvezdin dres. Tako mi rekli ljudi koji su mi dogovorili odlazak u Zrenjanin i Vojvodinu.
Dva dana sam kretao i vraćao se gledajući sa Karaburme ravnicu sa druge strane. Sunce tamo uzemlju propada. Strah me toga bilo. A onda je uslijedio poziv brata i mame iz Nikšića. Tamo su bili već neko vrijeme. Pokušavali su se snaći bez oca, koji je ostao u Sarajevu, i bez mene, budućom Zvezdinom zvezdom.
Nisam htio ići sa njima. Želio sam živjeti san koji mi je djelimično prekinut kad su prve granate pale na Sarajevo. Koševo mi je bila želja, a san se zvao Crvena Zvezda. Bio sam taj. Bio sam predodređen.
„Zvjezdane, sunce mamino. Zvijezdo moja. Kako si? Šta se dešava?“
„Evo me, mama. Spremam se za Zrenjanin. Tamo mi Gavro rekao da ću igrati pola godine dok malo ne steknem spreme, kondicije i dok ne zaboravim granate. Čula si za Gavru? On je onaj Kneletov jaran.“
„Onaj kog su ubili?“
„Kneleta su ubili, mama a ne Gavru. Gavro je baš laf. Smjestio me u hotel na Slaviji. Sve imam, mama. Sve. „
„Pa kad ideš za Zrenjanin, oko moje?“
„Trebao sam već otići prije dva dana ali ne znam. Nešto me koči.“
„Pa, dođi do nas na dan, dva. Brat ti je počeo trenirati u Sutjesci pa možda možeš i da ga naučiš nešto.“
„Ozbiljno? Pa to je sjajno. Joj, mama. Dolazim. Dolazim! Ali samo na dva dana. Ako ne odem u Zrenjanin bojim se da ću samo moći u toj Sutjesci da igram.“
“Dođi, oko moje. Dođi.”
Voz je kretao već naredni dan u 10:00. Brzi voz broj 671 iz Beograda za Bar trebao je biti u Nikšiću nešto oko pet sati, popodne.
Ušao sam u kupe. Opipao sam pregrade i sjeo tako da budem siguran da me ništa neće probiti kroz glavu. Nije me to primirilo. Kupe se napunio a ja sam uporno izmicao glavu čas lijevo, čas desno. Trudio sam se samo ne uživjeti se previše u ulogu. Bitno mi je bilo fokusirati se na mjesto odakle udarac može doći kako bih ga pravovremeno izbjegao.
A onda sam zaspao.
Probudila me cijev puške uperena u glavu. Ne šipka, ni prag. Već cijev puške.
„Ličnu kartu“, zatražio je.
Gledao sam ljude oko sebe, ustrašene, blijede i zabrinute. Pogledao kroz prozor i ugledao naziv stanice: Štrpci.
Osjetio sam blagi udar u glavu.
“Ličnu kartu”, ponovio je.
Gavrino pismo koje sam nosio u džepu ulivalo mi je sigurnost da ko god da nas je zaustavio da će to biti dovoljno da me u istom trenutku puste. Svi su znali Gavru.
Izvadio sam i ličnu.
„Zvjezdan? Da ti nije malo čudno to ime?”
Izvadio sam Gavrino pismo. U njemu je pisalo da se zovem Zvezdan. Zvezdan kao Zvezdina zvezda. Pružio sam mu pismo i objasnio kud sam pošao.
“Ja sam buduća zvezda, budući reprezentativac. Radovaću vas svojim golovima, potezima.”
Nije se obazirao. Samo je rekao:
“Otac Mujo? Napolje!“
„Ne razumijem. Meni je mama Srpskinja i idemo baš do nje u Nikšić. Poslije moram u Zrenjanin pa u Zvezdu. Jel znate Gavru i Kneleta? Oni su mi sredili sve.“
„Napolje, kad kažem!“
Izašao sam. Ispred je bilo još 20-ak ljudi. Krenuli smo ka kamionu.
Gledao sam u okno kupea u kom sam sjedio. Ovaj koji je bio do prozora zurio je naprijed. Kad sam sjeo u kamion pokriven ceradom pokušao sam da ga dozovem. Htio sam mu reći da ne gleda u prazno jer baš tamo gdje gleda ima onaj prag koji mu može proći kroz glavu, tačno između očiju ako dođe do sudara dva voza. Baš tamo gdje mi je metak prošao kad sam gurnuo stražara koji je pokušao da mi otme novčanik, lančić koji sam dobio od oca i sat, poklon od mame za 18. rođendan.
Nije dočekao da pokaže šta zna za naš prvi zajednički rođendan.
Moji snovi su i dalje živi. Crvena boja prekrila mi je tijelo. Boja baš kao boja dresa Proletera iz Zrenjanina, baš kao boja Crvene Zvezde.
Zv(j)ezdan Zulčić, šesta Zvezdina zvezda. Nosim broj šest na leđima. Baš kao što počinje broj voza kojim sam krenuo u Nikšić. Broj 671.
Šesta zvezda, broj šest na leđima, broj šest kao početni broj voza i broj šest kad od sedam oduzmemo jedan.
Sve sam složio. Jedino ne znam kako da ovih 27 godina skrojim u san.