Na današnji dan 9. 5. 1942. godine strijeljan je antifašista, revolucionar i narodni heroj Čedomir – Ljubo Čupić.
Aprila 1942. godine partizana Ljuba Čupića zarobili su četnici na Kablenoj Glavici u okolini Nikšića. U zatvoru gdje je bio zvjerski mučen, kako bi izdao druge partizane, mučiteljima je pokazao samo prezir:
“Ja sam komandant partizanske čete i komunista. Vi nacionalisti ste obične sluge okupatora. Prezirem vas, kao ljudska ništavila. Poručite mojoj rodbini da ne pokušava da traži milost za mene.“
Na javnom suđenju u Nikšiću prkosnim držanjem i britkom riječju izrugivao se vijećnicima suda. On i još nekoliko komunista osuđeni su na smrt.
U momentu kad je izlazio iz sudnice, uslikao ga je fotograf. Tako je nastala jedna od najlegendarnijih fotografija drugog svjetskog rata: Ljubo Čupić, osuđenik na smrt koji se smrti smije u lice.
- Nikšić: Muškarac urinirao po spomeniku narodnog heroja Ljube Čupića
- Nikšićanin osuđen na deset mjeseci zatvora zbog skrnavljenja spomenika Ljubu Čupiću
Ljubo Čupić je strijeljan – ali nikad nije ubijen.
Vezanih ruku i otete slobode toga dana pošao je u legendu.
Njegovo hrabro držanje i pobjedonosni osmjeh na gubilištu ovjekovječen je fotografijom, koja je postala simbol otpora i obišla je svijet.
Na strelištu je vikao: “Živio drug Tito i slavna komunistička partija“, a kad su ga pogodili prvi rafali, stajao je uspravno i pred masom naroda koja je gledala pogubljenje doviknuo: “Doći će dani slobode!“. Vezanih ruka i otete slobode toga dana, u 30. godini života, pošao je u legendu.
Legendarnog Ljubu Čupića su strijeljali nikšićki četnici. Očevidac Ljubovog odlaska u legendu bio je i sedamdesetogodišnji Tomo Kovačević:
- Oko tijela ubijenih partizana četnici su igrali kolo – U subotu u Herceg Novom se obilježava 80 godina od pogibije bokeških partizana
- Kakva je bila sudbina devetorice partizana koji su 13.jula digli ustanak u Crnoj Gori? Progonili ih fašisti, nacionalisti i dojučerašnji saborci
Ja sam tih dana bio skojevac. Od poznate revolucionarke Dare Kostić, svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku organizaciju Nikšića obavještavam o raznim zbivanjima u radu, o kretanju Italijana, njihovim akcijama…Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda – smrt strijeljanjem, šačica “ljotićevaca” u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio – zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti, rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu, priča Tomo. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja “ovjerio” metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas.
Ljubo Čupić rođen je 1913. godine u Argentini, kao jedno od šesetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane Čupić, rođene Burić. Tridesetih godina došao je u Nikšić, gdje je završio gimnaziju. Nakon toga studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao ljevičarskom studentskom pokretu, a 1940. godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Poslije Aprilskog rata vratio se u Nikšić i kao član Komunističke partije sudjelovao u pripremi ustanka. Početkom jula 1941.godine, izbjegao je iz okupiranog Nikšića, a po izlasku iz grada pristupio je čuvenoj partizanskoj četi „Đuro Đaković“.